Srpsko okretanje od Rusije i priključenje zapad

U prethodnom tekstu analizirao sam odnos Srbije i Rusije te pokušao objasniti razloge zbog kojih Srbija još uvijek nije uvela sankcije Rusiji. Kažem još uvijek zato što sam duboko uvjeren kako postoji velika vjerojatnost da će Srbija ubrzo promijeniti stranu i definitivno se svrstati uz zapad, a protiv Rusije. U nastavku teksta predstavit ću svoje argumente

Zašto Europa dopušta Srbiji dobre odnose s Rusijom

Europa još od 2014. godine stavlja snažan i kontinuiran pritisak na Srbiju da se distancira od Rusije, uvede joj sankcije te se potpuno geopolitički svrsta uz zapad. U srpskim političkim krugovima više se ne šapće, već poprilično javno i otvoreno govori da je to glavni razlog za politički pad Borisa Tadića i dolazak na vlast Aleksandra Vučića. Iako je Vučić na vlast došao još 2012. (znači prije ukrajinske krize), razlog za njegov dolazak u suštini povezan je s europskim željama da se Srbija distancira od Rusije. Boris Tadić nije uspijevao (ili želio) napraviti takav snažan otklon. Srbija je za vrijeme njegove vladavine prodala NIS (Naftna Industrija Srbije) Rusima, na sjeveru Kosova postojale su paralelne srpske institucije, srpska policija, školstvo, pravosuđe, a granica gotovo da i nije postojala. Od Tadića se očekivalo da promjeni ovu situaciju, prije svega na Kosovu, ali to se nije događalo. Njegovim padom s vlasti i dolaskom Vučića brojne su se stvari promijenile. Vučić, kao netko tko je imao pedigre zagriženog nacionalista, mogao je puno lakše i slobodnije povlačiti poteze zbog kojih bi Boris Tadić vjerojatno bio proglašen izdajnikom. Tako je Vučić povukao srpske institucije sa sjevera Kosova (policija, školstvo, sudstvo), integrirao sjever na kojemu žive Srbi u državne institucije Republike Kosovo, natjerao Srbe da sudjeluju izborima i političkom životu Republike  Kosovo, te uspostavio tvrdu (iako još uvijek neformalnu) granicu između Srbije i Republike Kosovo. Po pitanju Kosova, Vučić se pokazao poprilično kooperativan i ovime je dobio brojne pluseve kod zapadnih političara. No s Rusijom stvari nisu išle tako lagano. Vučić se nije distancirao od Rusije. Štoviše srpska vanjska politika bazirala se na ideji sjedenja na dvije stolice, odnosno balansiranja između Europe i Rusije. Na ovakvu politiku Europa nije blagonaklono gledala, ali ju je tolerirala. Tolerirala ju je s premisom kako je Vučiću bliskost s Rusijom potrebna radi unutarnjih državnih i političkih odnosa i njegove legitimacije pred srpskom javnošću kao nekoga tko je patriotski orijentiran. Logika je sljedeća. Ako Boris Tadić, kao netko tko nije imao patriotski predznak, nije mogao povući teške poteze kao što su priznanje Kosova i odvajanje od Rusije, a da pritom ne bude izvrgnut linču na ulicama Beograda, onda će netko tko ima patriotski predznak, a Vučić ga ima, to zasigurno moći napraviti. Upravo zbog toga je Europa sve do sada tolerirala Vučiću njegove snažne veze s Moskvom. No, kako vrijeme prolazi, a Vučić ne odrađuje ono što je obećao tako Europa sve više gubi strpljenje. Napadom Rusije na Ukrajinu Vučićevo vrijeme kontemplacije i čekanja idealnog trenutka za povlačenje teških poteza je prošlo. Čekanje se više ne tolerira, akcije i djela se očekuju. 

Europa odlučnija nego ikada

Početkom ukrajinske krize Europa je jasno dala signal Beogradu kako je vrijeme sjedenja na dvije stolice definitivno završeno. Srbija je za sada jedina europska zemlja koje nije uvela sankcije i to se više neće tolerirati. Nedavni posjeti njemačkog kancelara Olafa Scholza to i pokazuje. Prilikom posjete njemačkog kancelara Beogradu na dnevnom redu pronašle su četiri  očekivane teme: Kosovo, europske integracije, rat u Ukrajini i sankcije Rusiji. Ono što je Srbiju i srpsku politiku šokiralo je jasan i nedvosmislen stav Njemačke kada su odnosi Srbije i Kosova u pitanju. Njemačka očekuje od Srbije priznanje Kosova kao preduvjet za ulazak u Europsku uniju. Iako se nagađalo i pretpostavljalo da je priznanje jedan od uvjeta za ulazak, to nikada do sada nije bilo s najviših političkih pozicija tako jasno i nedvosmisleno komunicirano. Do sada se uvijek govorilo o sveobuhvatnom i pravnom obvezujućem sporazumu, a ovu podosta nejasnu pravnu formulaciju svaka je strana tumačila na svoj način. Za Srbe je to mogao biti sporazum koji će Albancima dati najširu moguću autonomiju, ali bez međunarodnog priznanja. Nakon ove posjete njemačkog kancelara takva opcija više nije na stolu.

Također, kada su u pitanju sankcije Rusiji Europa više nema strpljenja. Od 2014. godine od Srbije se traži i očekuje da uvede sankcije Rusiji, ali pritisak nikada nije bio ovakav. Prije rata u Ukrajini komunicirao se stav koji je od Srbije tražio da uvede sankcije Rusiji prilikom svojega puta ka pridruženju Europskoj uniji. To je otprilike značilo da se od Srbije očekuje da uvede sankcije, ali ona to može napraviti onda kada njoj to najbolje odgovara. Neki srpski političari i analitičari to su cinično tumačili kao stav koji Srbiji dopušta da sankcije uvede dan prije ulaska u Europsku uniju jer tada Srbiji to najbolje odgovara.

No, vrijeme ovakve velikodušne politike čekanja zauvijek je prošlo. Od Srbije se očekuje da u narednim tjednima, a najkasnije nakon formiranja nove vlade uvede sankcije i jasno se opredijeli za europski put.

Nedavni posjet austrijskog ministra vanjskih poslova Alexandera Schallenberga i njegovo predstavljanje austrijskog non papera (koji govori o načinu i dinamici ulaska balkanskih zemalja u EU) može se također protumačiti kao jedan oblik pritiska. Zbog svih ovih pritisaka Vučić lukavo prolongira proces formiranja nove srpske vlade jer je svjestan da nova vlada mora uvesti sankcije Rusiji. Vučić se nada kako u narednih nekoliko mjeseci (zakonski određeno vrijeme za formiranje vlade od trenutka završenih izbora) može doći do potpisivanja mira između Rusije i Ukrajine, smirivanja situacije na bojnom polju, završetak svakodnevnog umiranja više stotina ili tisuća vojnika i na kraju generalne relaksacije na europskom kontinentu. Ta relaksacija značila bi smanjenje pritiska na novu srpsku vladu i mogućnost Vučiću da još jednom izbjegne obavezu prekidanja političkih i ekonomskih veza s Rusijom.

Zašto se Srbija boji europskih ultimatuma?

Kada pogledamo trgovinsku razmjenu Europske unije i Srbije te trgovinsku razmjenu Rusije i Srbije stvari postaju poprilično jasne. U 2021. godini Srbija je iz EU uvezla robe i usluga u vrijednosti od 16,34 milijarde eura, a u isto vrijeme uspjela je u EU izvesti je 13,94 milijarde eura vrijednih roba i usluga. Kada se ove dvije cifre zbroje dolazimo do brojke od 30,28 milijardi eura.^[1]

S druge strane u istom vremenskom razdoblju Srbija je iz Rusije uvezla robu u vrijednosti od 1,53 milijarde eura, a izvezla u Rusiju u vrijednosti od 0,84 milijarde. Kada se ove dvije cifre zbroje dolazimo do brojke od 2,37 milijardi eura.

Ovo bjelodano pokazuje da je Srbija ekonomski potpuno ovisna o Europi i europskom tržištu.

Kada govorimo o stranim direktnim investicijama brojke su gotovo identične.

U vremenskom periodu od 2010. do 2020. godine kompanije iz EU zaslužne su za gotovo 70% svih stranih direktnih investicija u Srbiji. Brojčano to izgleda ovako. U periodu od 2010. do 2020. godine EU je u Srbiju uložila oko 17,4 milijarde eura. U istom razdoblju Rusija je uložila 2,43 milijarde eura.^[2]

Kada sagledamo ove brojke onda nije niti čudno da se u Srbiji govori kako su direktna europska ulaganja otvorila oko 100 000 radnih mjesta. Zbog svega navedenog Srbija si ne može dozvoliti konfrontaciju s Europom. Ako srpske vlasti uđu u sukob s Europskom unijom, a ona na taj sukob odgovori uvođenjem sankcija, to će po srpsko društvo i srpsku ekonomiju imati katastrofalne posljedice. Sva radna mjesta u Srbiji koja su nastala kao posljedica ekonomske suradnje sa Europom biti će ugrožena, BDP bi doživio snažan pad, a vladajuća politička garnitura našla bi se u izuzetno nepovoljnoj situaciji.

Na kraju možemo zaključiti da će, ako rat u Ukrajini u iduća dva ili tri mjeseca ne završi, Srbija morati okrenuti leđa Rusiji i priključiti se zapadu. To će za Srbiju biti izuzetno teško i traumatično iskustvo, a političar koji se odluči na takav potez gotovo će sigurno pasti s vlasti. Kažem „gotovo sigurno“ jer postoji jedan način na koji se političar, koji to napravi, može održati na vlasti. Može se održati na vlasti, ako hrvatske vlasti naprave bolne ustupke i kompromise prema Srbima koje će im omogućiti da uzdignuta čela i bez osjećaja poniženja napuste Rusiju i padnu u potpunosti u zagrljaj Europi. Osobno smatram kako će se upravo tako nešto dogoditi. Hrvatska će trpite udarce kako bi se Srbija mogla približiti zapada i Europi. O toj temi više u sljedećem tekstu.

^[1]https://europa.rs/trgovina/

^[2]https://europa.rs/strane-direktne-investicije-2020/