Život pod uličnim svjetiljkama
Autor: Dinko Zaharija
Moji prvi koraci u prodaji časopisa počeli su po okolnim kafićima u Rijeci. Molio sam Boga da ne naiđem ni na koga poznatog. Obično sam časopise prodavao samo zaposlenicima. Nakon nekoliko obiđenih kafića, a kako je prodaja išla jako slabo, odlučio sam da se predstavljam kao beskućnik. Stisnuo sam zube i krenuo!
Prodaja je bila nešto bolja, ali je postala i puno napornija. Tada su me zaposlenice znale savjetovati da idem među goste, no ja bih odustao i otišao dalje jer za to još nisam imao hrabrosti. Drugog dana uputio sam se na Korzo kao i ostali prodavači i našao jedno zaklonjeno mjesto. No od prodaje nije bilo gotovo ništa. Nit me tko vidio, nit me tko čuo. Na povratku u prihvatilište shvatio sam da mi nema druge nego stati nasred Korza i suočiti se s istinom ma kako gorka bila.
Narednih dana kako je krenula prodaja krenule su i kritike, savjeti i molbe da mi nešto takvo više ne padne na pamet. Bilo je i onih koji su me zaobilazili u širokom luku, mašući pritom svojom glavom. Tada sam se osjećao kao da sam razapet na stup srama koji se i nalazi u neposrednoj blizini gdje danas naši turistički vodiči dovode svoje grupe turista i pričaju im njegovu davnu prošlost kako su se tu dovodili grešnici i tako ih pred okupljenom masom izlagali njihovoj sramoti poslije čega bi svatko pojedinačno i na svoj način ispod stupa iskaljivao svoj gnjev. Iako bi mi glava često klonula, sve sam to skupa nekako i izdržao jer mi je tada novac bio jako potreban u rješavanju mojih problema.
U tim mojim teškim vremenima držao me časopis koji je u mojim rukama djelovao kao moj odgovor na sva njihova pitanja i tako sam ipak nastavio s prodajom.
Počeli su mi prilaziti i prijatelji, stari znanci i bivši kolege s posla i u ime starih dana plaćali čak i više od prave cijene, što me malo uzdiglo i dalo mi samopouzdanja. No, i to je bilo zakratko jer bi se pojavljivali i umirovljenici od kojih sam sa žaljenjem morao primiti njihove priloge jer bi mi uvijek govorili da oni ne bi mogli noću zaspati i da znaju kako mi je biti u toj koži.
U tim danima prišao mi je i jedan stariji bračni par koji je najvjerojatnije odsjeo u obližnjem hotelu. Rekli su mi da slabo govore hrvatski, ali da ga puno bolje razumiju. Tada su me upitali: „Tko ste to vi?“ Slegnuvši ramenima, odgovorio sam im da sam samo jedan od običnih ljudi kojemu je sada potreban jedan veliki zagrljaj da konačno izađem iz svog mračnog i hladnog podruma.
Iznenađeni odgovorom, kao po dogovoru istovremeno su pogledali svoj sat i udaljili se, ne rekavši ništa. Opravdanja nije bilo, a s njihovih lica sam tada mogao jasno pročitati da mi za to nitko nije kriv, a najmanje oni.
Nakon toga je i zahladilo. Kad se počelo smrkavati, onako shrvan, ranije sam prekinuo s prodajom i otišao u prihvatilište da se malo ugrijem.
Sljedećih dana, kako se približavao Božić, živnuo je i naš Korzo kao i svi mi beskućnici jer nas se moglo vidjeti posvuda sa svojim časopisima. U toj gužvi i prodaja nam je krenula puno bolje. Tada sam uspio vratiti sve svoje dugove. Odblokirao sam svoj račun u banci i odmah ga zatvorio. Nakon toga sam otvorio samo jednu običnu štednu knjižicu, bez mogućnosti odlaska u minus i počeo sa discipliniranom štednjom, kako više nikada ne bih zapao u iskušenje da se ponovno nađem na stupu srama.
Danas, kad se malo osvrnem unatrag, donekle razumijem sve te beskućnike koji tada nisu imali hrabrosti da pregrizu svoj ponos i dostojanstvo, ali mnogi od njih i dalje teško pronalaze izlaz iz svoje situacije.
POZIV NA PREDSTAVLJANJE KNJIGE
Moje ime je Dinko i ja sam bivši beskućnik, ovisnik o kocki, koji je bio na dnu, ali je uspio sakupiti sve mrvice života i krenuti iznova. Bio sam u zatvoru, bio sam na ulici i bio sam izgubljen. Bilo je teško i teško sam se pomirio s činjenicom da sam iznevjerio sebe i svoj život. Međutim, prvi korak uvijek je najteže napraviti ali je zato toliko važan – priznao sam sam sebi ovu veliku istinu i odlučno krenuo dalje. Pisanje mi je bila terapija, a danas je to svjedočanstvo oporavka i ulaska u novi život.
Želio sam da ova knjiga bude i poticaj drugima, a posebno mladima kako bi naučili nešto iz mojeg iskustva te izbjegli istu nevolju u koju sam se ja sam uvaljao. Tešto je to priznati, ali je tako. Danas je novi dan i ja sam novi čovjek. Od beskućnika, prodavača Uličnih svjetiljki došao sam do posla i novog života i zato Vas radosno pozivam na promociju moje knjige, 27. travnja 2017. u Gradskoj knjižnici na Starčevićevom trgu u 18 sati u Zagrebu. Podršku će mi pružiti kolege prodavači Uličnih svjetiljki te dragi volonteri i prijatelji koje sam na ovom putu od mraka do sunca upoznao.
S poštovanjem, Dinko Zaharija