Ivo Škanata: 13. siječnja

13. siječnja

13. siječnja važan je datum i za kotorsku crkvu i za Bokeljsku mornaricu i za katolički živalj Boke. Prema tradiciji, toga dana kotorski su mornari s mletačkog broda, usidrenog daleko od gradske luke, preuzeli tijelo frigijskog mučenika Tripuna i brodom ga prevezli u grad. Na dočeku, na obali okupio se sav narod, oduševljenje je bilo veliko, plesalo se kolo svecu u čast, pjevale laude. U taj čas, aklamacijom svih stanovnika sv. Tripun proglašen je glavnim zaštitnikom (primario patrono) grada. Prigodom procesije, izvevši jedno čudo, svetac je sam odredio mjesto na kojemu želi da mu se sagradi dom. Kotorani, predvođeni najimućnijim sugrađaninom, ispunili su mu želju.

Autor: Dražen Zetić

Kako vidimo, dan prijenosa svečevih posmrtnih ostataka bio je prepun događaja, među kojima prepoznajemo i one koji su postali dio tradicionalne ceremonije glavne proslave kotorskog patrona. Sjećanje na dan kada je Kotor dobio svojega nebeskog zaštitnika obilježava se danas misom u katedrali, koju, opet, po jednoj davno uspostavljenoj tradiciji, predvodi opat sv. Jurja, opatije na istoimenom otočiću sučelice Perastu. Istoga dana, u sklopu priprema za sudjelovanje u Tripundanskim svečanostima, Bokeljska mornarica bira maloga admirala i časnike kojima mandat traje godinu dana.Čini se nekako skromnim današnje obilježavanje tog događaja, s obzirom na značenje koje je translacija svečevih moći imala u vjerskom životu Kotorana u dalekoj prošlosti. Posebno bode u oči izostanak organiziranog sudjelovanja Bokeljske mornarice u proslavi. Ako je naime, osnovana 13. siječnja 809. i to upravo činom prijenosa relikvija sv. Tripuna mučenika, kako piše u gotovo svim njezinim statutima i u prvoj, neuspjeloj nominaciji udruge za UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine, kako to da taj datum nije unesen u kalendar njezinih proslava. Ako su prije 1200 godina sv. Tripun i Mornarica bili 13. siječnja zajedno u središtu svetkovine, zašto nisu i danas?

Autor: Dražen Zetić

Naravno, Karike ne možemo nazvati proslavom. Ono što se 13. siječnja u Kotoru slavi je Dan translacije relikvija sveca kojega je, osim građana i klera, i Bokeljska mornarica proglasila svojim patronom. Jedino slavlje toga dana događa se u katedrali, ali tamo, kao što je poznato, Mornarice nema. Njezino ne pojavljivanje u javnost toga dana nije novijega datuma, traje već toliko dugo da bi se ono, bez dvojbe, moglo nazvati tradicijom. Nema zapisa o tome kako je bilo u prošlosti, ali imamo osnova vjerovati da je u početku bilo drukčije.

Središnja proslava sv. Tripuna u Kotoru do Drugog svjetskog rata održavala se 3. veljače. Uzima se da je tako bilo oduvijek, premda oni koji to tvrde ne nude nikakav dokaz, a ne pozivaju se ni na predaju. Već prvi pisci o prijenosu u Kotor relikvija osamnaestogodišnjeg mladića Tripuna, čiji je život okončan mučeničkom smrću 250. godine u Niceji, navodili su da je datum njegova stradanja (3. veljače) određen prema menologiju Istočne Crkve. To je protumačeno da su se i prvi Tripundani održavali na taj datum. Zaboravlja se, međutim, da se prvi pouzdani bizantski hagiografski zapisi o istočnim svecima javljaju tek sredinom 10. stoljeća, a da je sve što je do tada na području Istočnog Carstva napisano o žićima svetaca bilo takvo da je „čitateljima služilo kao povod za podsmjeh“, kako je to slikovite rekao jedan od najznačajnijih bizantskih povjesničara svojega vremena Mihail Psel (1018. – 1096./1097.?). Najstariji sačuvani menologij potječe s kraja 10. stoljeća. Autorstvo se pripisuje bizantskom caru Baziliju II. Imao je dvije redakcije, u 11. i drugu u 12. stoljeću.

Autor: Dražen Zetić

Za sastavljače zapadnih martirologija iz 8. i 9. stoljeća, tzv. Povijesnih, možemo reći da, u najboljem slučaju, nije sigurno da su uopće poznavali frigijskog mučenika Tripuna. Dapače, najpoznatiji hagiograf s kraja 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, belgijski isusovac Hippolyte Delehaye, autor poglavlja (65 stranica) o našem sv. Tripunu u poznatoj zbirci kritičkih prikaza životopisa svetaca ACTA SANCTORUM, iznosi da najugledniji sastavljači martirologija na Zapadu iz vremena prije i nakon prispijeća relikvija u Kotor, engleski redovnik Beda (umro 735.), Francuz Adon, čiji se martirologij (bez praznih dana!) datira oko 855. i francuski benediktinac Usuard, čiji je martorologij, sastavljen oko 876., poslužio kao predložak za izradu prvog općeg martirologija Rimske Crkve 1584. godine, ne spominju sv. Tripuna mučenoga u Niceji. Zapadni martirologiji imaju sv. Tripuna mučenoga u Africi 4. siječnja i „aleksandrijskog“, čiji je dies natalis 3. srpnja.

Možemo zamisliti na kakvim je mukama bio kotorski biskup Ivan kada je početkom 9. stoljeća trebao odrediti datum proslave novoga zaštitnika grada. Pouzdanih vijesti o danu njegova mučeništva nije imao, one nisu stizale ni iz redova crkvene hijerarhije kojoj je Kotor u to vrijeme bio podčinjen, a ni s Istoka gdje je Tripun proglašen svecem. Riječima trgovaca pa i potvrdi o autentičnosti relikvija, ako su je Mlečani uopće imali, i ako je u njoj bio zabilježen podatak o mučeništvu, kotorski biskup nije mogao pokloniti bezrezervno povjerenje. U takvoj situaciji, najlogičnije je bilo da sa svojim klerom za dan proslave odredi datum u koji nije bilo nikakve sumnje, dan kada je svečevo tijelo prispjelo u grad.

fotografija Dražen Zetić

Ako je tako postupio, nije učinio ništa što bi odudaralo od prakse koja je na Zapadu postojala već u 4. stoljeću. Poznato je više slučajeva organiziranja glavnih svetkovina svetaca na dan translacije njihovih posmrtnih ostataka. U tom smislu, spominje se i najveći galski (francuski) svetac Martin iz Toursa (umro 397.), a literatura bilježi i da jedan kalendar iz Auxerea sedam puta spominje komemoraciju neke translacije.

Dok o proslavi gradskog patrona 3. veljače u prvim godinama po prispijeću njegova tijela u Kotor nemamo baš nikakvih vijesti, o svetkovinama upriličenim 13. siječnja, kojima su prisustvovali i brojni gosti iz Dubrovnika, postoji predaja. Ona se, međutim, na putu iz prošlosti do nas negdje iza 1924. zagubila. Danas je nitko ne spominje. Te godine objavio ju je naš Bokelj, odvjetnik iz Zagreba, jedan od utemeljitelja Bokeljske Zaklade 1921. godine iz koje je nastala udruga Bokelja, Josip Jedlowski. Predaja kaže „da su Kotorani uprvice slavili domaćeg Parca 13. siječnja (na dan prijenosa sv. Moći iz Rosa u Kotor), ali pošto bi toga dana došlo u Kotor mnogo Dubrovčana, često bi se susjedi počupali, pa da se tome zlu doskoči, preniješe svečanost sv. Tripuna na dan 3. veljače, kad Dubrovčani slave svog sv. Vlaha.“

Autor: Dražen Zetić

Ako povjerujemo predaji, znači da, inače, dopadljiv izraz „uprvice“ pokriva razdoblje od skoro 200 godina. Kao što je poznato, Dubrovnik je sv. Blaža, biskupa iz armenskog grada (danas u Turskoj) Sebaste proglasio svojim zaštitnikom 972. Malo je vjerojatno da je u Kotoru došlo do prebacivanja svečanosti iz siječnja u veljaču baš te godine ili u nekoliko slijedećih. Više argumenata ima za pretpostaviti da se to dogodilo između 1018. i 1025., nakon obnove kotorske crkve porušene za provale bugarskog cara Samuila, po jednim autorima 986., po drugima 997., trećima 1002., četvrtima 1009./1010. i kada je iz Rima vraćeno tijelo sv. Tripuna, kamo su ga Kotorani bili sklonili. Bilo je to na vrhuncu moći cara Bazilija II. koji je imao snage nametnuti svoj kalendar čašćenja istočnih svetaca, u kojemu je dan mučeništva našega sv. Tripuna naveden pod 1. veljače.

Najstariji dokument u kojemu se kao dan mučeništva navodi 3. veljače je Dalmatinski pasijonal s otoka Hvara, od kojega je sačuvan jedan fragment s pasijama sv. Tripuna i sv. Blaža iz 12. stoljeća. Prema mišljenju povjesničara, pronađeni fragment je kotorskoga podrijetla, napisan u povodu posvećenja katedrale sv. Tripuna 1166. godine. Ako je bilo tako, onda osnovano možemo pretpostaviti da se Tripundan tek u novoj katedrali počeo slaviti trećega dana veljače.

Foto: Dražen Zetić

Premda je trinaestosiječanjska fešta u jednom povijesnom trenutku napuštena, sjećanje na Dan translacije ostalo je živo u kotorskom narodu i Mornarici. Tako su na taj dan gradski suci, u prisutnosti zbora građana, donosili odluke, o čemu svjedoči jedna iz 1197. Mornarica je, pak, 1632. na taj dan uspostavila tradiciju koju danas znademo Karike. Prvi izbor dvojice kapetana za potrebe održavanja Tripundanskih svečanosti obavit će se te godine na „mali Tripundan“, tj. 13. siječnja, kako stoji u skupštinskoj odluci Bratovštine sv. Nikole mornara iz prosinca 1631. Da je u Kotoru još ranije postojao blagdan nazvan sv. Tripun Mali, može se zaključiti posredno iz jedne gradske odluke iz 1417. godine u kojoj se spominje sv. Tripun Veliki. Ne zna se, međutim, u koji je dan spadao. Dvojba se javlja zbog toga jer se, prema jednom zapisu iz 1539., mali sv. Tripun obilježavao 10. studenoga.

Kako god bilo, razvoj događaja će pokazati da će Karike za Mornaricu postati važnije od Dana translacije svečevih moći, premda se radi o neusporedivim vrijednostima. Bez Karika Tripundan se slavio i prije 1632. pa bi i danas. Bez translacije Karika ne bi bilo.

Foto: Dražen Zetić

Možda će članove kotorske Bokeljske mornarice u odorama izmamiti vani tradicija, za koju vjerujemo da se upravo ovoga 13. siječnja uspostavlja, Dan hrvatskoga naroda Crne Gore. Razloga za takvo što imala bi Mornarica na pretek, a ne bismo pogriješili kada bismo rekli da bi joj trebala biti obveza na dan velikoga slavlja njezinih dominantnih baštinika biti s njima. Upravo tako su prikazani Hrvati u opisu kulturnog dobra čije je predstavljanje tradicije upisano na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Autor: Ivo Škanata

Izvor:  bokeljskamornarica809zagreb.hr