Vladimir Lončarević: Izvangranični Hrvati i „neograničena“ Hrvatska

„Neograničena“ Hrvatska

Izvangranični Hrvati i „neograničena“ Hrvatska
Vladimir LončarevićHrvatska nema nosače aviona, ali ima Hrvate diljem svijeta, što njezin razvojni potencijal čini neograničenim. Svaki svjestan Hrvat trebao bi iskazivati zahvalnost ljudima koji su izvan domovinskih granica, teškoćama unatoč, činili sve da sačuvaju hrvatski identitet i integritet

Ispunjenje svih strateških vanjskopolitičkih ciljeva, povratak Hrvatske kamo oduvijek pripada, Hrvatska se vratila „kući“, puna integracija Hrvatske u Zapad, politički završetak procesa eurointegracije Hrvatske – neke su ocjene kojima je popraćen ulazak Republike Hrvatske u „šengenski prostor bez granica“ (točnije, slobodnog protoka preko granica) i jedinstveno euromonetarno područje. Nedvojbeno, Hrvatska i hrvatski narod od 1. siječnja 2023. time su politički postali punopravni dionici europskih integracijskih procesa pod egidom Europske Unije.

Dakako, osim političkih, gospodarskih i ostalih na prvu ruku vidljivih učinaka, spomenuta postignuća otvaraju i zadaće, a jedna od njih je daljnji razvoj i afirmacija identiteta hrvatskoga naroda kao stare europske političke nacije, jedne od malobrojnih što je u neprekinutu kontinuitetu od doseljenja na ovo povijesno tlo sačuvala ime i državotvornu svijest. Ako je naime stupanj vidljivosti identiteta nacije korelacija svijesti i znanja o vlastitim vrednotama, odlikama, dostojanstvu i sposobnosti da se identitet komunicira drugima, Hrvatska i hrvatski narod u tom pogledu imaju još mnogo posla jer identitet i integritet korespondiraju s kulturom zdrave samosvijesti, a to je ona koja ne podliježe časovitu sentimentalizmu, ili, ne daj Bože, šovinizmu odnosno pasivnu prepuštanju vjetrovima povijesti. Riječ je dakle o ispravnu osjećaju vlastite samobitnosti.

Ako se nakon ovih uspjeha pitamo što nam je (od) sada činiti, nedvojbeno je na određen način potrebno okrenuti nam se samima sebi – spoznati sebe u cjelini i cjelovitosti istine o sebi. Budući pak da je hrvatski narod razasut izvan državnih granica brojem približnim broju u Hrvatskoj, to takva zadaća nužno predmnijeva zadaću svekolikog ucjeljivanja hrvatskoga naroda.

Pojam „globalna Hrvatska“, koji se posljednjih godina koristi, dobar je, pa i bolji od inačica „iseljene Hrvatske“ ili „izvandomovinstva“, da iskaže činjenicu da izvan državnih granica Hrvati u većim ili manjim skupinama i zajednicama egzistiraju gotovo u cijelom svijetu, osobito u onim dijelovima koji su kulturološki vezani pojmom Zapada. Sve praktički donedavno bez svoje države, ti su Hrvati, neovisno o razlogu napuštanja domovinskih krajeva, sačuvali nacionalnu svijest i povezanost s Hrvatskom, što je sve skupa zapravo pravo čudo! A sačuvali su je upravo zato što su identitetski elementi (kulturno-povijesni, vjersko-moralni i dr.) bili dovoljno snažni da prežive ne samo nepovoljne političke prilike, pogotovo one tijekom dviju jugoslavenskih država, kada je pojam hrvatstva bio politički proskribiran, nego i sve što po svojoj naravi nosi neizbježno integriranje i asimiliranje u drugim državama. Isti pojam može međutim također biti alat da se tako svijetom razasuta, ali i prisutna Hrvatska uspješnije nosi s izazovima globalizacije, ne samo u reaktivnom „obrambenom“ smislu nego i u aktivnom ucjepljivanju svih vrijednih hrvatskih posebnosti u „svjetski duh“. U protivnom, bila bi naša rasutost samo hir povijesti ili, ne daj Bože, kazna.

Što mi međutim znamo o tom segmentu svojega „mistva“? Na razini opće kulture znanja većine Hrvata ne idu dalje od spoznaje da u okolnim državama ima „nešto“ Hrvata, da su svjetski poznati Meštrović ili Tesla i da tamo negdje po „amerikama“ djeluju hrvatska folklorna društva. Drugim riječima, postavlja se pitanje bi li prosječno kulturno i politički osviješten Hrvat trebao, primjerice, štogod znati o bogatoj baštini bokeljskih, bačkih i drugih Hrvata, o tome da je hrvatska kulturna emigracija imala bogato književno i kulturno stvaralaštvo sve do enciklopedijskih pothvata, da je osim samostalne Hrvatske priželjkivala njezino članstvo u budućoj Europskoj Uniji i imala vizije socijalnog uređenja budućega demokratskog hrvatskog društva – ukratko, što je sve i zašto je činila da bi emancipirala Hrvatsku i očuvala hrvatstvo? U tom pogledu neprijeporno je važno da taj svoj „izvangranični“ segment vlastita „mistva“ oslobodimo od nepotrebnih ograničenja na dvije-tri izdvojene točke, odnosno da ga u najširim mogućim vidicima osvješćujemo, prepoznajemo, spoznajemo i ocjeljujemo kao integralni i integrirajući segment nacionalnog „bitstva“ i međunarodne emancipacije našega zapadnjaštva, što će nakon aktualnih postignuća biti zadaćom još većom nego dosad.

Posljednjih godina učinjeni su politički i organizacijsko-strukturalni pomaci da hrvatski izvangranični korpus dobije veću važnost i vidljivost u sklopu nacionalnog razvoja i globalne emancipacije („brendiranja nacije“). Svakako, to su poluge da se jača svijest o strateškom značenju „izvangraničnih“ hrvatskih zajednica, kako onih bližih od BiH, Boke kotorske, Srijema i Bačke, do daljih poput Gradišća i diljem Europe, i najdaljih u „amerikama“, Australiji ili Južnoafričkoj Republici. Jer, kako negdje napisah, Hrvatska nema nosače aviona, ali ima Hrvate diljem svijeta, što njezin razvojni potencijal čini neograničenim.

Matica hrvatska taj je pomak učinila i čini po naravi svojega imena i iz njega izviruće integrirajuće službe, svjesna obveze afirmacije povijesnih i recentnih fenomena, entiteta, osoba i događaja kojih vrednovanje i ugradnja u cjelinu nacionalnog identiteta i integriteta Hrvatskoj daju „dodanu vrijednost“.

U tome smislu Vijenac već ima (in)formativnu kulturnu ulogu, bez koje se ni Hrvatska ni hrvatstvo ne mogu cjelovito, a to znači ispravno, razumjeti, poštovati ni voljeti. Tu ulogu treba razvijati, nadograđivati. Ljudski govoreći, to je i dug zahvalnosti koju bi svaki svjestan Hrvat trebao iskazivati prema ljudima koji su izvan domovinskih granica, teškoćama unatoč, činili i čine sve da sačuvaju hrvatski nacionalni identitet i integritet te pridonesu ostvarivanju naših narodnih ciljeva. Vijenac zahvalnosti i tim ljudima treba na glavu staviti…

Izvor: Vijenac, 753 – 12. siječnja 2023.