Đuro Vidmarović: JOSO ŽIVKOVIĆ- književnik i ratnik

Nagrada koja nosi ime po velikom pjesniku A. B. Šimiću spada među najprestižnije nagrade koje može dobiti hrvatski književnik. Ove godine njezin je laureat pjesnik Joso Živković iz Orašja, za knjigu stihova „Tragom pokorenih želja“. Zbirku su izdala dva hrvatska književna društva, ogranak DHK za Slavoniju i Baranju i DHK HB iz Mostara

Joso Živković – Soja rođen je 1. travnja 1960. u Kostrču, općina Orašje. Školovao se u Orašju i Zagrebu. Dugo vremena boravio je u inozemstvu. Dragovoljac je Domovinskog rata i časnik HV – a. Dva puta je teško ranjavan i sada je u mirovini. Pjesme je počeo objavljivati još prije demokratskih promjena. Do sada je objavio pet samostalnih zbirki. To su: Koraci u sjeni (1988.), Čekati dugu (1994.), Gorka čaša (1997.), Nenaviklost duše (2003.) i Tišina raspadanja (2015.). Zbirka Tragom pokorenih želja za koju je dobio ovu prestižnu nagradu njegovo je peto samostalno književno djelo.

Joso Živković je samozatajna književna osobnost. Međutim, njegov pjesnički rad pripada gornjem dijelu suvremene hrvatske književnosti i pokazuje kako nadahnuće i darovitost ne poznaju pojmove metropola i provincija. Stoga ne čudi što je pogovor zbirci „Tragom pokorenih želja“ napisao najveći hrvatski živući književnik, Luko Paljetak. U eseju „Pokorni pokoravatelj nepokorenih želja“, on već u prvim rečenicama precizno određuje karakter Živkovićevih stihova: „Pjesme Jose Živkovića… odlikuje hermetičnost, ekonomičnost, s povremenom težnjom za gnomičnošću izraza, svojevrsna haikuičnost i sklonost prema sažetim metaforičnim sklopovima i sinesteziji (miriše ljubav / mirišu duše) koja osvježava misaona čvorišta, odnosno uporišta u gradnji stihova intencionalno podvrgnutih, kako se to čita i iz naslova knjige, pokoravanju / kročenju jezične materije s jedne i emocionalne napetosti s druge strane“.

Navedena ocjena slojevita je i zahtijevala bi dublju elaboraciju. Ona točno određuje karakteristike Živkovićeve poezije i daje mu mnogo komplimenata. U današnje vrijeme mnogi pjesnici idu linijom manjeg otpora, pretpostavljajući plakatnost i ideologičnost svojih pjesama njihovoj dubini i estetskoj razini. Živković ne pripada toj struji.

Joso Živković u svojoj knjizi pjesničkim govorom suočava sebe i nas s dvije osnovne životne odrednice, a to su san i buđenje. Gdje prestaje san a počinje java? U pozadini krije se misao velikog Španjolca Miguela de Unamuna: „Pustite me da sanjam / ako je taj san moj život / ne budite me“. Luko Paljetak s pravom ističe kako u ovoj knjizi lirski je subjekt „impregniran osjećajem samoće, pustoši i straha, čemu se povremeno suprotstavljaju trenutci sunca, svitanja i svjetlosti“. Iz ove tvrdnje proizlazi kao logičan i naslov zbirke. Kako pokoriti vlastite želje? Da bi u tome uspio pjesnik sebe detektira i traži neprestanu vježbu ravnovjesja. To ravnovjesje ili harmonija, ili sklad s prirodom, približavaju našeg pjesnika poimanju zen poezije. Suprotnost pokorenim željama je grješni život i lirski subjekt mora odlučiti na koju će stranu, ili može, kako ističe Paljetak „ostati u zaštitnom okružju svoje samoće“.

Međutim, Živković nije istočnjački mudrac niti želi napustiti obzor judeo-kršćanske misli. On vjeruje u nadu, unatoč prolaznosti, vjeruje u „ognjište ljepote … u nama“.

Ovo je najljepši kompliment koji se može dati pjesnicima. Pjesnik shvaćajući kako je rješenje u njemu samome piše: „Ništa više neću iskati. / Sve u meni počiva“.

Ipak, pjesnik ne bi bio pjesnik da ne postoje sumnje. Stoga u trenutcima kada one navru on piše stihove: „Umro je Bog u meni, / ali nisam ja u njemu“.

Ovaj stih je spasonosan i daje smisao našim životima. Nakon što smo pokleknuli možemo se uspraviti:

Dok se ne uzdignem, Bože,

neka ostanu u meni

ljudske misli moje.

Navedenim stihovima pjesnik je pripitomio smrt i izbjegao eshatološki tjesnac.

Među nepokorenim željama nalazi se najteža: kako pokoriti blizinu žene, jer ona je za našeg pjesnika i slad i čežnja i milost. Ljubav je mistično iskustvo, a muškarac i žena slika su stabla života. Naš pjesnik ne traži eros već agape, odnosno pokoravajući želje erosa priziva utjehu agapea neprestano se pitajući:

Zašto sanjam i budim se

i kako sam zatomio ljubav

u čežnji za njom.

Stihove Jose Živkovića odlikuje ekonomičnost riječi. On traži one riječi koje mogu zamijeniti veliki govor. Stoga je hermetizam njegov odabir. No, to nije filozofski odabir već pjesničko poniranje u samoga sebe kao oblik kročenja vlastitih želja.

Joso Živković je bio ratnik i prošao je krvavu kupelj kako bi rekao blaženi Alojzije Stepinac. Jedan ciklus u zbirci nosi naslov „Mirisi rata“. Prva pjesma u ovom ciklusu nosi naslov „Ispovijed vojnika“.

U ovoj pjesmi nalaze se potresni stihovi:

Sinovi rata nemaju

bijelih zastava.

Domovina rađa sporo.

Moramo čekati.

I godine u krilu smrti

bile su naše godine.

Zbirci „Tragom pokorenih želja“, zasluženo je pripala nagrada A. B. Šimić. Od sada antologija najnovije hrvatske poezije neće biti objektivna bez stihova Jose Živkovića. Zbog toga sam sretan i upućujem autoru iskrene čestitke.