(VIDEO): Zoro Zoran Filipović – Bila mi je čast 91 biti u Vukovar

Autor: Zoran (Zoro) Filipović
0

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=pJfCWxAUSH0

KULTURA SJEĆANJA
Ulomak iz moje knjige „Dnevnik smrti“ i monografske knjige „1991.“
Herceg-Novi, 30. siječnja 1991.
Sinoć sam zaustavljen i uhapšen na izlazu iz Herceg-Novog. Optužen za špijunažu vojnih JNA-objekata u korist Republike Hrvatske. Situacija ozbiljna. Bože pomozi.
Iz Dobrote sam krenuo oko 17.30. Pošao sam za Dubrovnik. Bio sam sam u autu. Kao i obično.
Mrak je već bio pao. Na prvoj sam benzinskoj pumpi stao natočiti gorivo. Primijetio sam brz pogled čovjeka s crpke na registarsku tablicu moga auta. ZG. Ustaša. Pokušao sam započeti razgovor, ali nije prihvatio. Produžio sam dalje. Počeo sam osjećati neku nelagodu. Pripisao sam to punom mjesecu, kojega sam cijelim putem osjećao iza svojih leđa. Jedva sam čekao da izađem na drugu stranu zaljeva i da se suočim s njim. Licem u lice. Vozio sam dalje kroz noć. Perast. Risan… Puhala je bura. Onda je izronio iza planine. Velik. Sjajan. Okrugao. Njegova me je svjetlost opržila po lijevom obrazu. Osjetio sam uzbuđenje. Vozio sam dalje, sve dok se njegov odsjaj nije poklopio sa svjetlošću obasjane crkvice na nedalekom otočiću. Stao sam uz lijevu stranu ceste. Ostavio sam upaljena svjetla. Puhao je jak vjetar. Dok sam namještao stativ i kameru da bih snimio nesvakidašnji prizor, stao je neki autobus. Vozač mi je nešto govorio, vikao je, ali ga od buke motora njegova autobusa i jakog vjetra nisam mogao razumjeti. Otišao je dalje. Iz autobusa nitko nije izašao. Mjesec se dizao brzo jer je bio jako nisko.
Napravio sam snimke, spakirao stvari i krenuo. Tupi osjećaj tjeskobe nije me nikako napuštao. Želio sam samo da što prije pređem granicu i stignem u Dubrovnik, Hrvatsku. Gas. Zelenika. Gas. Herceg-Novi.
I, dok sam već mislio da je Herceg-Novi ostao iza mene… Milicija. Prepreka. Jedan od njih radiovezom javlja: “Uhvatili smo onog špijuna.”
Znači tako. S obje ruke snažno sam u zrak digao stol ispred sebe, u maloj milicijskoj postaji, kamo su me odveli. S treskom je pao natrag. Prvo ste me osudili, a onda ćete me ispitivati. Milicionar je slegao ramenima. Bilo je oko 19.00. Došli su po mene i odvezli me natrag u milicijsku stanicu u Herceg-Novi. Pregledavali su auto. Prvi put. Drugi put. Treći put. Sve stvari iz auta iznesene su vani, u posebnu prostoriju. One će poslije u postupak. U prtljažniku pronalaze sumnjiv trag: dvije kutije rezervne boje. Dvije, a uobičajeno je jedna. Kutije otvaraju. Oprezno i pomno ih zagledaju. Jednim izvijačem pažljivo ispituju sadržinu, guraju ga u kutiju i njime stružu po njoj. Prvo jednu, pa onda drugu. Dok izvijač prelazi svoj put od kutije do kutije, metalik siva kapa po betonu. Onda ih vrate natrag, na njihovo mjesto u prtljažniku, pa ih ponovno uzmu. Tu nešto smrdi!
Zatim na red dolaze moje osobne stvari. Torbu po torbu, stvar po stvar. Prvo jedan, a onda drugi ovlašteni činovnik u civilu zagleda isti predmet s nevjerojatnom pažnjom. Kragne na košuljama, remen, šlic, manžete na hlačama. Toaletna torbica izaziva veliku pozornost. Pasta za zube, krema za lice, krema za ruke, šampon za kosu, komplet hanzaplasta, maniker-komplet, maramice za osvježenje, labello, četka za kosu, češalj, Eau de Cologne Aramis Devin, mali toaletni sapuni za jednokratnu upotrebu. Zubnu pastu stiskaju, prvo jedan, pa onda drugi, kreme za lice i ruke stružu i po njima čeprkaju, prvo jedan, a onda drugi, šampon tresu, hanzaplast po hanzaplast, prvo pipaju pod prstima, a zatim ga gledaju pod jakim svjetlom. Sumnjivo. Kolonjsku vodu kušaju.
Dok ova dvojica sudjeluju aktivno, ostali stoje okolo i pomno sve promatraju.
Nakon postupka na stranu odvajaju inkriminirani materijal: torbu s fotoopremom, torbu s filmovima i poveću hrpu pisanog materijala, fotografija i knjiga. Za neke od knjiga utvrđuju da su autorsko djelo okrivljenog (optuženog?) – mene!
Nakon toga dopušteno mi je da ostale stvari vratim u automobil. Također mi vraćaju i moju baterijsku lampu koju su koristili za vrijeme pretresa, jer njihova nije radila.
Ubrzo zatim torba s fotoopremom i torba s filmovima nastavljaju put tajnog mjesta, izvan stanice milicije, u pratnji dva njihova agenta. Mene su ostavili da čekam pod paskom dežurnog.
S mjesta na kojem sjedim mogu vidjeti TV. Vrti se dokumentarni film o ubojstvu Vladimira Rolovića i ustašama. Traje dugo. Prisjećam se i filma o generalu Špegelju koji se ovih dana neprekidno emitirao. Vrijeme prolazi. Mene nitko ne zove. Nitko me ni o čemu ne ispituje. Zašto? Optužba je ozbiljna. Špijunaža. Subverzivna djelatnost protiv države i naroda! Zašto me puštaju da toliko čekam. Zašto moram gledati te filmove o ustašama, ubojstvima, teroru. Svako malo dođe neki milicionar, psuje koljačku bandu, ustaše: “Sve bi ih trebalo pobiti.”
Počinjem se po prvi put istinski bojati. Što hoće sa mnom? Zašto me ne ispituju ako u mene već sumnjaju? Ja znam da nisam špijun. Ne radim ni za koga. Nitko me ne plaća. Oduvijek radim samo prema svojoj savjesti.
Razmišljam. Postoje dvije mogućnosti:
a) Postoji sumnja da sam se bavio nedopuštenom radnjom špijunaže vojnih objekata JNA u korist Republike Hrvatske ili neke druge sile. U tome slučaju, ukoliko žele doznati istinu, trebali bi me ispitivati, trebali bi učiniti sve postupke i radnje da utvrde pravo činjenično stanje. Oni ne moraju znati da ja nisam špijun, oni do toga moraju doći. Ali, ovi to ne čine. Možda zato što…
b) Oni znaju da ja nisam špijun. Pa zašto me onda drže? Što hoće od mene?
Treća mogućnost, a ta je da oni znaju da sam ja špijun, nemoguća je. Prije svega što JA znam da ja to nisam. A da bi oni to tvrdili moraju imati dokaze, a njih ne mogu imati, jer JA to uistinu nisam, pa prema tome, takvih dokaza nema.
Vrtio sam u glavi sve moguće situacije, grozničavo analizirao KAD BI i AKO mogućnosti. Vrijeme je prolazilo. Na TV Beogradu ili Crnoj Gori ustaše su i dalje bili glavni junaci večeri. Razmišljao sam: što ako mi podmetnu? Što ako im sada treba neki hrvatski špijun? Sjeti se filma o Špegelju. Samo su četiri dana prošla od njegovoga prvog emitiranja. Je li to to? Bi li se usudili? Jesam li ja žrtva? Krunski svjedok? Zašto su baš mene odabrali?
Sjetio sam se torbe s fotoopremom i agenata koji su je odnijeli negdje izvan milicijske stanice. Film je u kameri, i u jednoj i u drugoj. Lako mogu otići u najbližu vojarnu i tamo nešto dosnimiti, kao da sam ja to učinio. Bit će in continuo s onim što sam snimao u Perastu i na Gospi od Škrpjela. Savršen dokaz. To će biti.
Zašto nisam izvadio filmove? Zašto sam im olakšao posao? Budala. Kreten. Počela me hvatati panika. Pa, mogao sam to predvidjeti. Sjeti se samo Kosova. Koliko puta slična situacija, i svaki put bih uspio premotati film. Stisneš samo gumb na motoru kamere i on premota sam. Čak bih uspio staviti i novi, neeksponirani film i eksponirati ga na prazno, da misle da je to taj na kojem sam ranije snimao.
Tražio sam od dežurnog da pozove nekoga, da moram s nekim razgovarati. Ne primjećuje me. Pokušavam ponovo. Objašnjavam da je hitno. Ne uvažava moje razloge. Vrijeme prolazi. Uskoro će ponoć. Pokušavam ponovo. Blefiram. Kažem da moram smjesta razgovarati s nekim od pretpostavljenih, inače će se dogoditi nešto neugodno po sve. Odmjerava me. Procjenjuje. Lijeno se hvata telefona. To nekako traje dugo. Nešto govori. Ne čujem što.
Došli su po mene. U civilu. Vode me na kat. Unutra šestorica. Što hoću? Što hoće oni od mene? Znaju da sam nevin. Hoće li me pustiti? Još se ne zna.
Kažem da moram telefonirati. Do dvanaest. Kamo? Don Branku Sbutegi.
“Ne može.” Kažem da će nastati problemi ako se ne javim. Takav je dogovor. Svjetska i domaća javnost bit će uzbunjene. Stanka. “Jel’ može netko drugi?”
“Mogu zvati kolegicu iz redakcije ‘Starta’.”
“Zašto ne zoveš brata?”
“Ne mogu”, lažem, “na putu je.”
Stanka. “Pa, zovi je onda.” Pruža mi telefon.
Okrećem broj za Zagreb, zovem Ines. Dobio sam od prve. Zvoni. Zvoni dugo. Bože, samo da se Ines javi. Samo da je kod kuće. Možda spava? Probudit će se? Bože, daj da je kod kuće, da nije negdje otišla, na neki put. Bože, daj da spava. Zvoni. Probudi se. Probudi se, Ines! Ona jedina može shvatiti što se događa. Ines jedina.
“Halooo.”
“Hvala ti Bože! Ines. Slušaj. Sve je u redu. Mene su uhapsili. U Herceg-Novom. Optužili su me za špijunažu. Ali, sve je u redu.” Ines se brzo budila. “Nemoj poduzimati ništa. Zasad. Sve je u redu. Nemoj zvati nikoga, kako smo se dogovorili. Zasad.”
“Zvat ću tvoje izdavače u Francusku i Beč. Zvat ću…”
“Ines… Ines. Slušaj me dobro. Nemoj zvati nikoga. Zasad. Ako ti se ne javim do ujutru u deset, onda zovi. Bog. Ines. Bog.” Uspjelo je. Hvala ti Bože. Moj potez. Šah kralju! Razgovaramo. Sada sam relaksiran.
Kažem im da se bojim da mi nešto ne podmetnu. Oni su, kao, uvrijeđeni. Oni poznaju moj rad i visoko ga cijene. Kažu da su oni profesionalci u svome poslu, kao i ja u svome.
Toga se ja i bojim, mislim u sebi. Pitaju me o Kosovu, Alternativi. Koga poznajem od njih, s kim se družim. O don Branku, o Slavenu Letici. Odakle mi njegov privatni telefonski broj. Pitaju, a imam osjećaj da sve odgovore već unaprijed znaju. Govore o meni. Hvale moj rad. Kažu kako su uočili da se dobro krećem u masi. Promatram ih. Više ne moram šutjeti. Sada kada i netko izvan ove zgrade zna za mene, ne moram se plašiti. I ne plašim se. Pitam je li to ponuda za posao? Ako jest, ja se zahvaljujem, jedan već imam…
Ujutro, srijeda 30. siječnja, u 9.30 vraćaju mi moje stvari. Torba s fotoopremom, torba s filmovima, moje knjige, notesi, fotografije, poveći svežanj ključeva za koji nisam ni znao da su ga uzeli. Pružaju mi ruku. Ispričavaju se. Posao je posao. Znate kako je. Nude mi telefon da zovem u Zagreb.
Ne. Hvala. Zvat ću s pošte. Pozdravite Dragana.
Bježi van. Bježi dok možeš. Bježi, bježi. Gas. Gas. Gaaas!
Slobodan.
Bože. Što je to bilo? UDBA. KOS. Ili svi zajedno.
KULTURA SJEĆANJA
Ulomak iz moje knjige „Dnevnik smrti“ i monografske knjige „1991.“
Dobrota, 29. siječnja 1991.
Već sam tri dana u Boki. Don Branko me nagovorio da malo predahnem. Svjetlo je prekrasno, neopisivo. Oštri zimski zrak. Suh. Na okolnim planinama snijeg. Sunce čisto. Vidljivost velika. Po danu hodamo okolo. Koristim ovo nevjerojatno svjetlo da napravim neke fotografske zapise. Osjećam da sam napravio dobru sliku Perasta: posljednji zraci zapadnog sunca, okomito na os objektiva i velika planina, Monte Kasun, pod snijegom, iznad njega. Ogromni masiv, nježne, zaštitničke pla¬nine, i krhki zlatasti Perast što se zrcali u moru. U susret leti galeb. Don Srećko nas barkom vozi na Gospu od Škrpjela, maleni umjetni otočić usred Bokokotorskog zaljeva. Bože, zar takva ljepota postoji? Boka.
U Sv. Eustahiji gledam Murtićev mozaik. 300 kvadrata. Nevjerojatno. Bio sam ljetos kada su ga postavljali. Sada su skele skinute. S neba oltara gleda veliko, zlatno, svevideće Božje oko. Predvečer odlazimo do časnih, gdje don Branko svaki dan ispovijeda don Graciju koji predosjeća vječni pokoj. Šteta. S njim će otići cijela jedna institucija. Enciklopedist. Božji čovjek.
Navečer don Branko kuha večeru. A’la italiana, chinese… Kuha odlično. Poslije svira na klaviru. Uvijek netko dođe. Do¬kasno ostajemo u razgovoru. Pričamo o izborima. Pobjedi komunista u Srbiji i Crnoj Gori. O Hotemtotima, Bušmanima, Srbima,.. Danas odlazim za Dubrovnik.

 

 

 

 

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.