Prije 30 godina u vječnost se preselio p. Marijan Gajšak, ljubitelj umjetnosti i kršćanskog Istoka
Stvaralac koji je poživio tek pet desetljeća, predstavnik je isusovačke umjetnosti mističnog predznaka na hrvatskoj likovnoj sceni druge polovice 20. stoljeća. Autor je brojnih kipova, reljefa, bista i vitrajnih kompozicija postavljenih u crkvama od Rijeke i Zagreba (samostan i kapela na Fratrovcu iz 1968.) do crkve Gospe od Milosti u Boki kotorskoj
Hrvatska javnost, pa i crkvena, kao da je pomalo zaboravila jednog od vrhunskih umjetnika koje je dala Družba Isusova u Hrvatskoj, p. Marijana Gajšaka. O 30. obljetnici njegove smrti podsjećamo na ovoga velikana duha, nastojeći barem malo ispraviti tu nepravdu
Pater Marijan Gajšak – hrvatski isusovac, svećenik i svestrani likovni umjetnik – kipar, slikar, vitrajist i ikonopisac, rođen je 18. kolovoza 1944. u Dolu Klanječkome, u župi Klanjec. Od 1961. do 1963. bio je u novicijatu Družbe Isusove u Zagrebu, gdje je 30. srpnja položio prve redovničke zavjete. Od 1966. do 1968. godine pohađao je studij filozofije, a od 1970. do 1973. godine studij teologije na Filozofsko-teološkom studiju Družbe Isusove u Zagrebu. Dana 24. lipnja 1973. zaređen je za svećenika u Zagrebu, a 22. srpnja iste godine proslavio je mladu misu u rodnoj župnoj crkvi Navještenja BDM u Klanjcu.
Ljubav prema kršćanskom Istoku
Zanimanje i ljubav za kršćanski Istok u Marijanu Gajšaku pobudio je isusovac p. Mihael Lacko, koji je na izletu isusovačkih novaka na Sljeme u kapelici Majke Božje Sljemenske 31. kolovoza 1961. služio Liturgiju sv. Ivana Zlatoustoga. Od toga je vremena Marijan Gajšak trajno zavolio bizantsko-slavenski obred i istočno kršćanstvo. Godine 1974. dobio je dozvolu za služenje Liturgije sv. Ivana Zlatoustoga i drugih bogoslužja po bizantsko-slavenskom obredu, a u jesen iste godine upisao završni studij teologije na Orijentalnom institutu Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu. Godinama je sudjelovao u liturgijskom životu Križevačke eparhije. Od 1988. do 1991. bio je i član Muškoga zbora grkokatoličke župe sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, s kojim je 1989. snimio Liturgiju sv. Ivana Zlatoustoga.
Kipar vrhunskog obrazovanja
Od 1975. do 1978. studirao je kiparstvo na Akademiji lijepih umjetnosti u Rimu klasi prof. Pericla Fazzinia (1913.-1987.). Nastavio je specijalni studij kiparstva na École nationale supérieure des beaux-arts u Parizu, koji je završio 1979. godine u klasi prof. Michela Carpentiera. Od 1980. godine predavao je predmet “Estetika i umjetnost u funkciji sakralnog” na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Za studente je pripremio udžbenik “De arte sacra” (1992.). Od 1987. godine bio je član Hrvatskoga društva likovnih umjetnika, a od 1992. i član Časnoga suda Hrvatskoga društva likovnih umjetnika Zagreb.
Imao je pet samostalnih i više skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Ostvario se kao izuzetno svestrana osoba. Uz pedagoški rad, iza sebe je ostavio mnogo kiparskih i slikarskih radova: reljefa, bisti, vitraja, slika i crteža. I njegovo slikarstvo religijske je tematike, u tehnici ulja, tempere, tuša i akvarela. Radovi mu se nalaze u Zagrebu, Mostaru, Rijeci, Krku, Zadvarju itd. Umro je u Zagrebu u naponu umjetničkoga zamaha, pogođen teškom bolešću, 6. veljače 1993., u 49. godini života. Pokopan je u isusovačkoj grobnici na Mirogoju.
Idejno osmislio skulpturu sokola na maksimirskoj Mogili
Jedan od simbola parka Maksimir danas Mogila, svojevrsan spomen-humak nastao 1925. godine, povodom obilježavanja tisućgodišnjice hrvatskog kraljevstva. Mogilu je projektirao Aleksandar Freudenreich, a podigao Hrvatski sokolski savez u spomen na III. hrvatski svesokolski slet održan povodom tog povijesnog jubileja u Zagrebu od 14. do 16. kolovoza 1925. U temeljima humka pohranjeni su predmeti iz hrvatske kulturne baštine, važnije knjige, novine i časopisi te spomenice svih sokolskih društava koje su sudjelovale u gradnji Mogile.
U spomenicama je dat opis mjesta i povijesnog događaja koji se zbio na mjestu s kojeg je uzeta zemlja za Mogilu. Oko napola dovršenog humka Mogile 15. kolovoza 1925. bili su postrojeni predstavnici sokolskih društava s vrećicama zemlje u rukama koju su na humak istresali uz fanfare i pjesme budnice. Posljednju je vrećicu istresao gvardijan iz Knina uz riječi: “Polažem grudu svete zemlje koje su nosile prvoga i posljednjega hrvatskog kralja”.
Gradnja Mogile 1925. godine
Oko humka je posađeno deset lipa u znak deset stoljeća hrvatskoga narodnog života, odnosno hrvatske državnosti te je Mogila dovršena 1926. Prema njezinom vrhu vode uske kružne stube, a sam vrh ukrašen je jednostavnim kamenom na koji je trebao biti postavljen brončani kip sokola skupljenih krila kojeg je izradio kipar Ivo Kerdić. Međutim, nakon dvije godine sokol je u kiparovom ateljeu nasilno – razbijen.
Taj barbarski čin bio je nagovještaj ukidanja hrvatskog sokolstva, što se – nažalost – i dogodilo 1929. Na poticaj Družbe “Braća hrvatskog zmaja” Mogila je obnovljena 1994., a na naglavni kamen Ministarstvo obrane Republike Hrvatske na dan Oružanih snaga 28. svibnja 1995. postavlja skulpturu sokola kojeg je idejno osmislio i prvotno u glini izradio upravo p. Gajšak. Prerana smrt spriječila ga je da svoj rad dovrši te je, vođen početnom idejom, skulpturu sokola potpuno iznova modelirao i dovršio Gajšakov prijatelj, akademski kipar Mladen Mikulin.
Iznimna vrsnost umjetničkog dara
Gajšak je u kiparskim i slikarskim raspećima, anđelima, Bogorodicama s Isusom spojio klasični realizam i promjenjivu mjeru idealizacije i stilizacije.
Kad je jedan svećenik istodobno i kao umjetnik vješt u kreativnom zanatu, nema bolje kombinacije da upravo on snagom svojega talenta i vizije progovori slikom, kipom ili vitrajem u prikazu svetaca i uopće religioznih tema. Te su se osobine poklopile u osobi Marijana Gajšaka, čija djela možemo vidjeti izložena u Studiju galerije Račić Moderne galerije, gdje je svojevremeno predstavljena i njegova monografija.
Marijan Gajšak bio je svećenik i umjetnik, rijetko znatiželjna i karakterno uporna osoba, koja je spojila dva tako osebujna poziva zaokupljena kreativnim i duhovnim elementom.
Stvaralac koji je poživio tek pet desetljeća, predstavnik je isusovačke umjetnosti mističnog predznaka na hrvatskoj likovnoj sceni druge polovice 20. stoljeća. Autor je brojnih kipova, reljefa, bista i vitrajnih kompozicija postavljenih u crkvama od Rijeke i Zagreba (samostan i kapela na Fratrovcu iz 1968.) do crkve Gospe od Milosti u Boki kotorskoj.
Realizam i idealizacija
Kad je o likovnom izrazu riječ, Gajšak je u kiparskim i slikarskim raspećima, anđelima i Bogorodicama s Isusom spojio klasični realizam i promjenjivu mjeru idealizacije i stilizacije, što se posebno može vidjeti u reljefu Anđela u praznom grobu. Taj daroviti umjetnik, rođen u Klanječkom Dolu, zarana je pokazivao sklonost prema crtanju i modeliranju.
S obzirom na njegov zagorski zavičaj, nije neobično što su mu prvi zadaci bili oblikovanje figura za božićne jaslice koje je izrađivao još kao srednjoškolac Klasične gimnazije, ondašnje Interdijecezanske škole. Osobite odlike njegova stvaralaštva su jedinstveni teološki, liturgijski, umjetnički izričaj i sinteza zapadne i istočne teologije te umjetničke inspiracije za koju je snagu crpio iz osebujne vlastite vizije.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, i svjetlost vječna svjetlila mu!
Izvor: hkm.hr