Likovni identitet crkve sv. Leopolda Mandića, Ljubljanica – Voltino

Crkva je zgrada vjere. U njoj je moguće prepoznavati članke vjere koji su izrasli iz jednog središta …Zgradu se može promatrati izvanjski i iznutra jednakim(izvanjskim)pristupom, ali liturgijski prostor svoj smisao ima u  srašćenosti sa životom zajednice, u sljubljenosti s pogledom i dodirom vjere… ¹

Vitraj, Marijan Jakubin, župa sv. Leopolda Bogdana Mandića, Voltino - Ljubljanica (Foto: Dražen Zetić, Zagreb, 2023.)

Fotografija: Dražen Zetić

Starije 1 od 10 Sljedeće

„Pogledom“ kojeg prema nebesima snažno usmjeravaju likovna djela koja nas, kao ures zgrade crkve, ne vode tek ljepoti vizualnog, već bivaju dragocjen medij za otkrivanje i podučavanje istine naše vjere. Već vjekovima sakralna arhitektura, sama po sebi simbol duhovnog stremljenja, likovnim rješenjima svojih interijera, biva pravom „vjeronaučnom slikovnicom.“ Brojni vitraji, freske, oltarne slike i skulpture, postaju neizostavna i dragocjena sredstva u usvajanju i pamćenju biblijskih priča i same Božje Riječi. Prikazuju ključne dijelove povijesti spasenja, od samog Postanka sve do Otkrivenja.  Nerijetko prezentiraju i samu crkvenu povijest, prikazuju svece s prizorima njihova života, oslikavaju vjerske istine, naglašavajući spoznaju o dolasku našega spasenja po Isusu Kristu. Daruju vizualni identitet prostoru koji treba biti, iako mala, cjelovita i dostojna „slika“ ljepote Božjeg Kraljevstva te, onima koji u nju hodočaste, ugodno i nadahnjujuće mjesto molitve i slavljenja našeg Stvoritelja i Spasitelja.

Jedan od primjera iznimno uspjelog, likovno ujednačenog, a svojom kvalitetom i veličinom monumentalnog, suvremenog, vizualnog identiteta sakralnog zdanja, interijer je crkve Svetog Leopolda Bogdana Mandića u naselju Ljubljanica-Voltino u Zagrebu, a koji potpisuje likovni umjetnik, povjesničar umjetnosti, pedagog i profesor te njezin župljanin, Marijan Jakubin. Čine ga – devet vitraja iz ciklusa na temu Pjesme stvorova sv. Franje Asiškog, oltarna slika „Poliptih milosrđa“ ta, kao posljednje, najveće Jakubinovo  djelo u tehnici vitraja, 50 m²  velika „Povijest Spasenja“.

Tijekom 2006. godine, u crkvi se pristupa izradi, potom, naravno, i montaži serije vitraja, sadržajno utemeljenih u temi „Pjesme stvorova“ sv. Franje Asiškog. U svoju jedinstvenu poetsku poruku hvale Bogu Stvoritelju neba i zemlje, ovaj veliki mistik, ali ponizni sluga Božji, utkao je veličanstvenu stvoriteljsku sliku, kao trajnu likovnu inspiraciju nebrojenim umjetnicima koji za njom posežu upravo u djelima namijenjenima sakralnom prostoru. Slaviti Stvoritelja i sve stvaranje, dati im doslovan pijetet medijem koji oživljava svjetlost kao jedna od Božjih emanacija, izazov je koji mora opravdati i namjeru i izvedbu. Jakubin, itekako toga svjestan, virtuozno kontrolira transpoziciju svjetlosti iz vanjskog u unutarnji prostor i obrnuto, dopuštajući joj da oživljavajući prizore vitraja ostane apsolutna mjera ove umjetnosti. Pa, u tišini sakralna prostora, gotovo bogobojazne kontemplativne koncentracije, uživljen u taktilne čari zanata i strastvena stvaralačka utonuća, ponovno stvara „stakleno djelo“ bajkovite, lirske bezvremenosti. U prikazima ljepote i harmonije koja vlada među svim stvorovima, Jakubin pred nas iznosi najuzvišeniju univerzalnost egzistencije utopljene u simboličke prikaze sunca, mjeseca, zemlje, vode, vatre, vjetra, tjelesne smrti, posvećenja i slavljenja. Koncipirani u sedam staklenih vertikala, s desne strane crkvenog ulaza i dva s lijeve, prikazi su zamišljeni  kao ljudsko putovanje. Započeto vjetrom kao simbolom Duha Svetoga u prvom desnom prozoru, a završeno prizorima hvaljenja i slavljenja Stvoritelja u sakramentalnom sjedinjenju šestog, posljednjeg prozora desne zidne stijene, odnosno, u devetom vitraju, smještenom u kapeli Sv. Leopolda Mandića, u kojem se, portretom sveca, vizualiziraju Franjini stihovi hvale Gospodina „po onima koji opraštaju iz ljubavi Tvoje i podnose rado bijede života…“. Vlastitoj vizualizaciji Franjinog stiha, odnosno određenog Božjeg stvorenja, Jakubin pridružuje poetske naslove u kojima naglašava elementarne Stvoriteljeve datosti i Njegovo spasiteljsko djelo. Vjetru pridružuje tako naslov: „Djelovanje Duha Svetoga“, suncu i mjesecu: „Krist – Sunce pravde i Svjetlo svijeta“, zemlji: „Pozvani na vječni život“, ognju: „Uskrsno svjetlo i oganj Duha Svetoga“, vodi: „Voda, krštenje i Kristova lađa“, časti i slavi Stvoritelja: „Euharistija u svjetlosti Sv. Trojstva“.

A dva vitraja, koje smješta na lijevi zid ponad pjevačkog kora naziva „Radost zahvaljivanja“ i „Radost hvaljenja“, argumentirajući simplificiranim obličjima raznih glazbala izražavanje hvale i služenja pjesmom i glazbom. U ovim izrazitim staklenim okomicama, omjera 1:10, u njihovoj morfološkoj i kolorističkoj ljepoti, pohranjena je sva virtuoznost i svijest o našoj kozmogonijskoj određenosti prezentiranoj u kolopletima linija, u Jakubinovim karakterističnim spiralama i krugovima kao oblicima Božje emanacije, u kršćanskim i sakramentalnim simbolima – križa, hostije, biblijske flore i faune. Još jedna razložna karakterističnost vitraja crkve sv. Leopolda Mandića simbolika je boje kojom kao i kretanjem linije i odabirom simbola, Jakubin određuje ritam i modificira svjetlost. Izmjenjuju se tako, kao vodeće boje pojedinog prozora, kolori sunčevog spektra: ljubičasta – boja pokore, strpljenja i patnje; žuta – simbol Božjeg svjetla, razuma i mudrosti; zelena – koja u svojoj kolorističkoj simbolici označava zemaljsko, mir, nadu i vjeru; narančasta – boja plamena, životne radosti, snage, bogatstva; plava –  simbolizirajući  stanja vode, ali i nevinost, čistoću, Kristovu ljudsku narav; crvena – boja koju autor odabire za vodeći ton posljednje vertikale ovog šesteročlanog staklenog niza kao simbola ljubavi, radosti, opće dinamike, strasti i žrtve. Vitraj tako pokazuje svoju pravu svrhu. Stvoren je da živi sa svjetlom, bivajući vodilja doživljaja sakralnog prostora kao prostora molitve i slavljenja. Taj suživot izdiže ga visoko iznad njegove tehničke definicije „kao kompozicije raznobojnih komada stakla kombiniranih međusobno i povezanih olovnim okvirima“.

Valja spomenuti da ispod vitraja, na oba zida, Jakubin sugerira smještaj 14 postaja Križnoga puta koje, iako nije djelo njegovih ruku, biva koordinirano njegovom umjetničkom virtuoznošću. Riječ je o četrnaest slika nastalih na likovnoj koloniji sa studentima zagrebačke Učiteljske akademije, koji su zajedno s prof. Danijelom Žabčićem naslikali, uljem na platnu, svih četrnaest motiva Isusova Križnog puta.

Uočavajući virtuoznu zanatsku stranu Jakubinove izvedbe u crkvi sv. Leopolda Mandića, u župi Ljubljanica- Voltino, možemo sagledati svu moć i ljepotu čarobnih, staklenih slika iz kojih emanira božanska svjetlost, obojena duginim spektrom. Moć i ljepotu koja će, petnaest godina kasnije, zasjati s njegovog najvećeg vitraja, postavljenog nedavno, ponad glavnog crkvenog ulaza. U dimenzijama i motivima monumentalnog uprizorenja „Povijesti Spasenja“. Vitraj zauzima portalnu staklenu stijenu, emanirajući svjetlo novim, umjetnikovom rukom stvorenim, kolorističkim spektrom kroz šesnaest polja, pojedinačne dimenzije 247×123 cm. Složeni u vertikalnim i horizontalnim nizovima odredili su i osnovu sadržajne kompozicije koja se likovno i tematski može čitati u četiri niza počevši od dna prema vrhu, (po vertikali), odnosno, u četiri horizontalna niza, slijeva nadesno. Četiri vertikale aludiraju na četiri svijeće došašća koje simbolički rasvjetljavaju  glavne etape povijesti čovječanstva. Prva: stvaranje, druga: Božje rođenje u tijelu čovjeka, treća: otkupljenje i spasenje, a četvrta: Božje otkrivenje, kojim sve završava kako bi počelo iznova novim životom na novoj zemlji . To cikličko kretanje života naglašava i kružna kompozicija – simbol vječnosti, neprekinutog postojanja Božje savršenosti i sveobuhvatnosti. Razložnost odabira ove teme nije samo potreba za neprestanim ukazivanjem na kristocentričnost povijesti Spasenja, već i potreba koju ova monumentalna staklena slika akcentira, zaokružujući vizualni identitet crkve, a to je ukazivanje na život i službu istinskih Božjih slugu kakav je, neosporno, bio patron ove crkve, u kojima se otajstvo Spasenja Isusovom otkupiteljskom žrtvom čudesno razotkriva i dobiva svoj puni smisao. U vizualizaciji ovog jedinog i konačnog smisla, ponuđenog povijesti, Jakubin polazi iz biblijske radnje koja je od svog početka, Knjige Postanka pa do Ivanova Otkrivenja, priča o povijesti Spasenja. Priča o spasenju čovjeka koja se otkriva praćenjem povijesnog slijeda savršenog Božjeg spasiteljskog plana. Bog sklapa savez s ljudima u povijesti spasenja. Sklapa starozavjetne saveze s Adamom, Noom, Abrahamom, Mojsijem i Davidom, no oni svoj smisao i ispunjenje ostvaruju tek u novozavjetnom savezu koji Bog sklapa sa svijetom preko Isusa Krista. Temelj kršćanske vjere sadržan je u uvjerenju kako spasenje dolazi od Isusa preko Crkve koju je On utemeljio i preko koje vjernici postižu spasenje. U tome je sakramentalni život kojeg ostvarujemo sakramentima krštenja, milosti, oprosta grijeha, pripadnosti crkvi, božanskim posinjenjem primanjem Božjega Duha, bračnog zajedništva i na koncu, bolesničkog pomazanja. Oni su  nužni za naše spasenje jer nas opredjeljuju za Oca i Njemu približavaju. Sve to Jakubin bilježi u svoju „veliku“ sliku, jasnim figurativnim prikazom i prepoznatljivom simbolikom, ili pušta, da svojim nagovještajem, puninu njihove izričajne i sadržajne jasnoće, vjernici dožive u Franjinoj „Pjesmi stvorova“ ili poniznosti života sv. Leopolda Mandića prikazanog u „Poliptihu milosrđa“. Isus je svojom mukom i smrću na križu dao novi smisao poniznosti, poslušnosti i, u konačnici, patnji kao najsnažnijem sredstvu Spasenja. Stoga, njezin simbol – Isusova smrt raspećem na križu kao preduvjet Uskrsnuća, nadvisuje križ akcentirajući snažnom figuralnom vertikalom rast cjelokupne spasiteljske priče od zemaljske ka nebeskoj, duhovnoj sferi. Jer, smisao našeg življenja izvorište nalazi upravo u misteriju Božjeg Otkupljenja i Spasenja. Ono se tiče svakoga od nas, a u primjernim životima svetaca, koji zrcale svu plodnost i ljepotu posvećenja, vjernik pronalazi poticaj i poziv na jednaku svetost, na život po Isusovom primjeru.

Tu istinu, poniznošću služenja i dubokog razumijevanja grijeha i opasnosti koju on ima po čovjeka, dokazuje sv. Leopold Mandić, jedan od najvećih i najpredanijih ispovjednika. Usudio se shvatiti da tajnu Spasenja možemo razumjeti samo ako smo spremni spoznati misterij grijeha. Uzrok našega pada kojega nam sam Bog objavljuje, otkrivajući srž, posljedice i nesreću koje nosi, ali i rješenje koje se krije u tajni Otkupljenja, a proizlazi iz same Božje prirode. Grijeh, nastao kada smo iz svog postojanja odbacili Boga, kada smo sami sebe proglasili svojim „bogom“, nadvladan je veličinom Njegovog milosrđa i ljubavi prema palom čovjeku. Bog ga izvodi suprotno od uzroka pada, poniznošću i poslušnošću. Uzima lik sluge postavši nam sličan, ponizan i poslušan Ocu do smrti. Križem u savršenoj ljubavi i poslušnosti ubija smrt i grijeh u nama i uzdiže nas u dostojanstvo djeteta Božjeg. U poslušnosti i poniznosti krije se tajna otkupljenja, utkana u Božju spasiteljsku misiju. Svećenici, prožeti duhom poslušnosti, toga su važni dijelovi. Oni ga u sebi nose i drugima pronose. Oni su Božji ljudi u Božjoj službi. Takav je bio sv. Leopold Bogdan Mandić. Takav je bio sv. Franjo Asiški, adoriran u crkvenim vitrajima svoje „Pjesme stvorova“. Takav je i Sv. Ante, još jedan od popularnih posvećenika katoličke crkve, ovjekovječen u još jednom djelu Marijana Jakubina, u slici koja je odredila mjesto svakodnevne molitve brojnih vjernika.

Ne čudi stoga što oslikani „trenuci“  Leopoldove svetosti stoje uz bok Isusovoj muci i uskrsnuću u „Povijesti Spasenja.“ Spasenja čiji je misterij „otkriven“ u monumentalnom djelu Marijana Jakubina, nagoviještenom u svakoj njegovoj formi. U raspukloj kugli u prikazima Apokalipse, u apstraktnoj simboličnoj morfologiji „pjesmom stvorova“ raspjevanih vitraja, u njihovoj raskošnoj kolorističkoj simbolici,…

U realističkom prikazu scena iz života sv. Leopolda Mandića, koje se  isprepliću sa scenama Isusova zemaljskog djelovanja u „Poliptihu milosrđa“. Ovu sliku Jakubin izrađuje za centralno mjesto crkve, za zid ponad samoga oltara, koju u svojoj homiliji, izrečenoj tijekom euharistijskog slavlja u povodu njezina blagoslova 2018. godine, mons. dr. Ivan Šaško ovako opisuje:

Pred nama je lik sv. Leopolda, čiji se život može razumjeti i biti nadahnuće samo u svjetlu Božjega milosrđa. On je živio Krista i bio prostor susreta s njegovom ljubavlju, praštanjem i radošću. Tako se ova slika čita u raznim smjerovima: od svetoga Leopolda koji je postao novom slikom Isusovih prispodoba; od prispodoba koje su utjelovljene u svetosti Leopoldova života. No, u svemu je važno ne previdjeti cjelinu. Izvorište se nalazi u Božjoj riječi i u oltaru, u posvećenim prilikama kruha i vina, da bismo mi, zajednica Crkve koja slavi euharistiju i blaguje sa stola Ljubavi, bili vidljivo Kristovo milosrđe. ²

Kako je slikarstvo namijenjeno sakralnim prostorima, prvenstveno u funkciji liturgije, i ovo djelo zahtijevalo je jasniju likovnu i tematsku određenost. Ono svjedoči, ujedno, o Jakubinovoj religioznosti ukorijenjenoj u kršćanskom, ali i o poštivanju samog crkvenog prostora i ukusa vjerničke publike. Stoga slike ovog poliptiha odlikuje nešto konzervativniji, realističniji i idealiziraniji pristup. Ipak, u ovoj realizaciji događaju se zanimljivi pomaci, vidljivi u rekompoziciji i dalje zanatski korektno odrađenih slika, no, koje sada više nalikuju instalacijama nego klasičnim realizacijama. Jakubin ih formira u oblik križa, a rasvjetna tijela kojima ih osvjetljava, postaju njihov integralni dio i dodatni element svjetlosne refleksije, koja se skladno stapa u vitrajima razvedenu cjelovitu „svjetlosnu sliku“. Formom križa naglašava ujedno poniznu i služničku svečevu prirodu, a dokinutom kromatikom samu askezu franjevačkog (kapucinskog) reda kojemu je pripadao i sam sv. Leopold. Ikonografska vrijednost, realizirane forme, kulminira u prizoru slike kojom počinje središnji, vertikalni niz, u kojem je smještena i slika s likom sv. Leopolda. To je prizor iz Lukina Evanđelja ( 7, 36-38) u kojoj grješnica suzama kvasi i kosom otire Isusove noge, koji povezuje oltar, s Leopoldovim portretom i završnom slikom Dobroga Pastira koji na plećima nosi zalutalu ovcu. U sedam slikarskih prizora ovog poliptiha, zabilježenih i izvedenih poznavanjem Pisma i snagom metafore, nisu tek vizualizirane Evanđeoske prispodobe i karakterističnosti svečeva života. One upućuju na temeljnu istinu – na Božju riječ i Njegovo milosrđe, na ono što nam je rekao sveti Pavao: „Predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše…“ U toj je poslanici najstarija Ispovijed vjere i očitovanje poniznosti. ³

Poniznosti i poslušnosti koju je, po Isusovu primjeru i Njegovu nasljeđu, svjedočio životom sv. Leopold. Koja je u ovom suvremenom sakralnom zdanju – u „novoj crkvi za novo doba“, ljepotom likovne jasnoće i tematike u djelu Marijana Jakubina, ostvarila svoju svrhu i milosrđu dala istinski smisao.

                                                                                                                                    Sanda Stanaćev Bajzek

¹ Šaško Ivan. Arhitektura ispovijedanja vjere // Živo vrelo, 8(2013), str.5.

²  –  ³ Iz homilije mons. dr. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog, povodom blagoslova oltarne slike u župnoj crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu, Ljubljanica-Voltino, 20. rujna 2018.