Živko Mišević: Mentalno zdravlje

Dr. med., spec. psihijatrije, subspec. alkoholizma i drugih ovisnosti te psihoterapeut obiteljske sistemske terapije Živko Mišević rođen je 1960. godine u Imotskom gdje je završio srednju školu. Studij medicine Medicinskoga fakulteta u Zagrebu završio je u Osijeku, a specijalizaciju iz psihijatrije i subspecijalizaciju iz alkoholizma i drugih ovisnosti u Zagrebu.

U dva mandata je bio predsjednik Županijskoga povjerenstva Hrvatske liječničke komore i član Vijeća Hrvatske liječničke komore te član Povjerenstva za stručni rad i nadzor Hrvatske liječničke komore, a više godina je bio delegat u skupštini Hrvatskoga liječničkog zbora. Također je obnašao dužnost predsjednika Etičkoga povjerenstva Županijske bolnice Čakovec i zamjenika predsjednika Stručnoga vijeća ŽBČ. Trenutno je voditelj psihijatrijskoga odjela u Županijskoj bolnici Čakovec.

Što Vi mislite koliko smo u današnje vrijeme svjesni važnosti mentalnoga zdravlja i koliko mu generalno pridajemo pažnje?

Mislim da smo kao društvo i kao pojedinci dosta svjesni značaja mentalnoga zdravlja, međutim sasvim je druga stvar to koliko činimo za naše mentalno zdravlje, a mislim da nedovoljno činimo. Cijela organizacija društva nije okrenuta dobrobiti mentalnoga zdravlja nego drugim stvarima, a mentalno zdravlje dođe kao neki ideal koji ne možemo uopće dosegnuti pa se onda za njega čak i ne borimo. Mentalno zdravlje u širem smislu je interes svakoga pojedinca, obitelji i cijele društvene zajednice. Ono je najvažniji segment zdravlja našega organizma jer bez duševnoga zdravlja čak ni tjelesno zdravlje ne znači čovjeku ništa.

Što sve može prouzročiti nestabilnost mentalnoga zdravlja?

Sve društvene i naše osobne situacije, svi stresovi i događaji koje svaki pojedinac doživljava kao važne, sve to može poremetiti našu duševnu ravnotežu. Ako takvo stanje dugo traje, može nastati značajan duševni poremećaj, a potom i brojne tjelesne bolesti. Duševna stanja se, poput projekcije na platnu, fizički odražavaju na osobu pa se duševna patnja čovjeka vidi kroz razne tjelesne poremećaje i bolesti kao što su autoimune alergije, čirevi na želudcu, infarkti ili kroz ovisnosti kojima ljudi oštećuju svoj organizam želeći da si pomognu, a nažalost time si samo odmažu. A da ne govorimo još i o strahu koji je s pandemijom obuzeo gotovo cijeli svijet – strah od zaraze, smrti i bolesti. Sve to doprinosi razvoju psihičkih poremećaja kao što su depresija i anksioznost koji također u svom nastanku imaju nekakve važne životne događaje kao okidače tih poremećaja.

Psihičke bolesti i poremećaji su bili i ostali tabu tema. O njima se ne govori rado, a većina smatra kako ih je najbolje prešutjeti. Kako mijenjati svijest po tom pitanju?

U zadnje vrijeme tome pomaže razvoj medijske kulture i globalizacija pa ljudi vide da se u nekim društvima malo drukčije gleda na to. Možemo čak reći da se raznim serijama i filmovima ide i do estradizacije psihijatrije i psihologije kao takve. Taj trend se može razvijati u pozitivnom smislu. Međutim, u svakodnevnoj praksi ipak vidimo da je prisutna stigmatizacija ljudi koji imaju neku duševnu smetnju. Često se događa da čovjek ode liječniku koji mu kaže: „Nije ti ništa”, implicirajući zapravo da je to samo neko duševno stanje koje je prouzročilo njegovu slabost, a u stvari se radi o mnogo više od toga. Tako medicina stigmatizira ljude čiji nalazi ne pokazuju ništa sumnjivo iako oni iskazuju smetnje od vrtoglavice, glavobolje, nesanice do tjelesnih senzacija koje sve, manje-više, uključuju opću slabost, apatiju i umor zbog kojega čovjek ne može raditi. A onda kod nas narod to osuđuje i kaže: „Ulijenio se” i na taj način stigmatizira duševne smetnje pa nije ni čudo da je to tabu i da ljudi ne vole dobiti takvu dijagnozu – više vole dobiti bolest koja ima nekakav tjelesni pečat, nego da se priča da imaju neku duševnu smetnju.

Koliko loša društveno-ekonomsko-socijalna situacija utječe na pojedinca i na njegovo mentalno zdravlje, koliko se uopće možemo izolirati od društva u kojemu živimo?

Počet ću od kraja: izolirati se sigurno ne možemo. Svaka izolacija vodi ka destrukciji i opasna je po čovjeka jer je čovjek društveno biće. Sam socijalni moment je veoma važan: ekonomska kriza, otkazi i loša atmosfera na poslu pa i tehnološki napredak, sve to silno generira probleme. Često čujemo da ljudi kažu kako se nekad živjelo bolje – čak i u društvima koja su bila represivna. A zašto ljudi govore tako? Zato što su društvene promjene tada bile manje žurne i opsežne pa im se čovjek lakše prilagođavao. Problem suvremenoga društva i svih tehnoloških procesa jest taj da im se ljudi teško prilagođavaju zbog njihova prebrzoga razvoja jer to u čovjeku stvara osjećaj da gubi ritam, a čim počnemo gubiti ritam ili kažemo ono standardno: „Nemam vremena nizašto”, to je znak da smo već na pragu ozbiljnih poteškoća koje će na kraju možda zahtijevati stručnu pomoć.

Kako se s tim boriti, je li to uopće moguće?

Ne možemo negirati postojanje novih tehnologija koje su u mnogočemu donijele boljitak čovjeku, ali svaki pojedinac i svaka obitelj sama za sebe mora analizirati što im je od toga svega zaista potrebno. Mi nekada trčimo za novim tehnologijama čak i onda kada nam one ne donose ništa novo doli reciklažu nečega starog. Samo za najmanje promjene, npr. pomakne se lijevo-desno neka tipka, čovjeku treba određen napor da se prilagodi, a to je zapravo potpuno nebitno jer isto to može odraditi i neka druga možda malo starija tehnologija koja od nas neće zahtijevati dodatnu energiju. Međutim, tome se treba oduprijeti i trebamo izići iz zone komfora u kojoj prihvaćamo sve što nam se nudi jer to što nam se nudi ujedno i nije i ne mora biti dobro za nas. Moramo se konačno malo osvijestiti i kao zajednica, ali i kao pojedinci i moramo postati misleći tj. oni koji razmišljaju malo šire od nečega što je: Evo, treba mi to danas. Moramo malo razmišljati što ćemo s tim i sutra i koliko to za nas uopće nešto znači.

Možemo li reći da su mladi danas podložniji psihičkim bolestima nego mladi nekada prije?

Inače su mladi podložni psihičkim poremećajima i razina samoubojstava kod mladih je relativno visoka u odnosu na srednju životnu dob. U mladosti se događaju burne promjene i mladi čovjek je vrlo opterećen. Moja vlastita djeca, kad dođu iz škole popodne, a ja odem malo prileći, često kažu: „Pa čekaj, sad ja moram učiti, a ti ideš malo leć’.” Ima to smisla. Ispadne da su oni opterećeniji nego odrasli. Čak i kroz onu sintagmu: „Na mladima svijet ostaje” mi stalno opterećujemo mlade kao da će oni sad donijeti nekakva rješenja, od njih se očekuje da budu bolji od nas. Ja ne vidim da su oni bolji ili gori od nas, nego vidim da oni imaju vrlo slične probleme kao i mi kada smo bili mladi. I mi smo konstantno imali osjećaj da se nemamo gdje zabavljati, da su roditelji prema nama dosta strogi, i mi smo razmišljali o tome da bismo voljeli malo eskivirati od obveza itd. Dakle, mladi danas imaju samo naizgled lagodniji život nego što smo mi imali. Treba učiti i njih i sve nas da moral i ljudskost moramo ponovno dovesti na razinu važnosti. Neki danas filozofiju i vjeronauk smatraju suvišnima u školi jer misle da je to nepotrebno za život, a ja naprosto suprotno mislim. Ja mislim da baš filozofija, logika, govorništvo, vjeronauk ili učenje religijskih kultura i odnos prema Bogu, trebaju pripadati suvremenom obrazovanju jer je to dio čovjeka i njegove prirode.

Kako raditi na poboljšanju mentalnoga zdravlja? Što konkretno svakodnevno možemo uraditi mi kao pojedinci? Može li vjera utjecati na psihičko zdravlje i kako?

Apsolutno, mislim da to i treba biti cilj vjere. Kao mlad, dosta sam vremena provodio u crkvi i u crkvi sam imao mogućnost propitkivati – o Bogu i uopće o stvarima kako i zašto su takve. Moje iskustvo je takvo da mogu reći da je crkva jedna od demokratičnijih organizacija kroz koje sam ja u životu prošao, a prošao sam ih mnogo. Pod demokratskim stavom mislim na ljudski stav po kojem smo svi jednako vrijedni kao ljudi, ali smo istovremeno i različiti. Zato smatram da ljudi koji se bave društvenim i humanističkim naukama, uključujući i vjeroučitelje, mogu mnogo učiniti za poboljšanje mentalnoga zdravlja djece. Učitelji drugih predmeta su toliko pritisnuti da ostvare strogo definirani program znanja i vještina pa često zaborave ovakve teme koje su puno važnije za život nego što su možda neke teške teme iz matematike koje će samo određeni pojedinci u životu znati i moći koristiti.

Za kraj, koja je Vaša poruka koju želite prenijeti vezano za mentalno zdravlje?

Moja poruka je da svaki dan zahtijevamo od sebe da učinimo nešto dobro za sebe i za još nekoga iz svoje okoline. Za dobru ljudsku atmosferu na radnom mjestu, u školi i u obitelji zaduženi smo svi. Ne možemo očekivati da to samo bude obveza tate, mame, šefa, predsjednika države, nego to moramo svi – od portira do direktora, od liječnika u obiteljskoj medicini do sveučilišnih profesora na medicini – svi moramo skrbiti o tome da atmosfera u kojoj živimo, radimo i učimo bude primjerenija čovjeku.