De administrando imperio: Rasprava o tematu Dalmaciji u 30. glavi

Oni, koji istražuju gubitak Dalmacije mogu ovdje naučiti kako su je zauzeli slavenski narodi. Ali najprije treba prikazati njen položaj. Od davnine dakle Dalmacija je počinjala od granica Drača, tj. od Antibara, i prostirala se do istarskih gora, a u širinu do rijeke Dunava. Čitava ta bila je pod rimskom vlašću, i taj je temat bio odličniji od ostalih zapadnih temata; a slavenski su ga narodi osvojili na ovaj način.

Blizu Splita je grad imenom Salona, djelo cara Dioklecijana. Pa i sam je Split izgradio Dioklecijan i imao ondje svoj carski dvor; a u Saloni su stanovali njegovi velikaši i mnogo naroda. I bio je taj grad prijestolnica čitave Dalmacije.

Svake bi se godine iz ostalih dalmatinskih gradova skupili konjanici, a iz Salone su ih poslali do tisuću, te su čuvali stražu na rijeci Dunavu zbog Avara. (Avari su se naime zadržavali od Dunava dalje, gdje su danas Turci, živeći kao nomadi.) Oni pak koji su svake godine dolazili iz Dalmacije opažali su često s onu stranu rijeke stada i ljude. Nakon nekog vremena smislili su dakle da se prevezu prijeko i da izvide tko su oni što tamo žive. Kad su se dakle prevezli, našli su avarske žene i djecu same; ljudi i za vojničku službu sposobni mladići bili su u ratu. Iznenadnim prepadom su ih dakle zarobili i vratili se bez smetnji i odveli taj plijen u Salonu. Kad su se zatim Avari vratili iz rata i vidjeli nesreću koja ih je stigla, uznemirili su se, ali nisu znali odakle ih je pogodio taj udarac. Odlučiše dakle čekati na pravi trenutak, i da će iz njega sve doznati. Kad su dakle po običaju vojnici ponovo bili poslani iz Salone, ali nisu bili oni isti nego drugi, odlučili su i ovi isto kao i oni. Kad su se dakle prevezli protiv onih (tj. Avara) i naišli na njih zajedno skupljene, a ne kao prije raspršene, ne samo da nisu ništa obavili, nego su pretrpjeli najužasnije od svega: jedni od njih bili su naime poklani, a ostali živi zarobljen, i nitko od njih nije izmakao njihovim rukama. Kad su ih pak ispitali tko su i odakle, razabrali su da su im oni nanijeli spomenutu nesreću, i kad su još ispitali kakva je njihova domovina te su je od slušanja gotovo zavoljeli, sve su još žive svezali i navukli njihova odijela onako kao oni, popeli se na njihove konje, sa zastavicama i ostalim znakovima, što su ih donijeli sa sobom u rukama, digli su se svi u obliku vojske i uputili se prema Saloni. Kako su ispitivanjem doznali i za doba u koje su se vojnici vraćali od Dunava (bila je to velika i sveta subota), došli su i upravo u taj dan. I kad su bili već negdje u blizini, veći se dio vojske sakrio; oko tisuću pak njih koji su uzeli radi prijevare konje i odijelo Dalmatinaca, pođoše naprijed. Kad su oni iz grada prepoznali njihove znakove i odijelo, a budući da je bio dan u koji su se oni obično vraćali, otvoriše im gradska vrata i primiše ih s velikim veseljem. Oni pak čim su ušli, zaposjedoše gradska vrata i javiše znakom događaj vojsci i urediše tako da su zajedno provalili i ušli. Tada su poklali sve u gradu i odonda su zavladali čitavom pokrajinom Dalmacijom i utaborili se u njoj. Samo primorski gradovi nisu im se predali, nego su ih zadržali Romani jer su imali izvor za svoj život u moru. Kad su Avari vidjeli da je ta zemlja vrlo lijepa, utaboriše se u njoj.

Hrvati su pak stanovali u ono vrijeme s onu stranu Bavarske, gdje su danas Bjelohrvati. Jedan od njihovih rodova, naime petoro braće, Klukas, i Lobelos, i Kosentzes, i Muhlo, i Hrobatos, i dvije sestre, Tuga i Vuga, odijelili su se od njih i došli zajedno sa svojim narodom u Dalmaciju i našli Avare u posjedu te pokrajine. Pošto su neko vrijeme međusobno ratovali, pobijedili su Hrvati; neke su od Avara poklali, a ostale prisilili da se pokore. Otada su u toj pokrajini zavladali Hrvati; i sada ima još u Hrvatskoj potomaka Avara i vidi im se da su Avari.

Ostali Hrvati ostali su pak blizu Franačke i nazivaju se danas Bjelohrvati ili Bijeli Hrvati te imaju svog vlastitog arhonta; a podložni su Otonu, velikomu kralju Franačke i Saske, nekršteni su i žive u tazbini i prijateljstvu s Mađarima.

Od Hrvata pak koji su došli u Dalmaciju odijelio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom; a i oni su imali samostalnog arhonta koji je također sam slao arhontu Hrvatske darove u ime prijateljstva.

Neko vrijeme pak bili su i Hrvati u Dalmaciji podvrgnuti Francima, kao i ranije u njihovoj domovini; Franci su pak prema njima bili tako okrutni, da su ubijali Hrvatima dojenčad te je bacali psima. Budući da Hrvati to nisu mogli od Franaka podnositi, pobunili su se protiv njih i ubili arhonte, koje su imali od njih. Zato se na njih digla iz Franačke velika vojska, i pošto su međusobno sedam godina ratovali, kasno i s mukom su pobijedili Hrvati i poubijali sve Franke i njihova arhonta, nazvanog – Kotzilis.

Otada su ostali samostalni i slobodni te su iz Rima zatražili sv. krst, i poslali su im biskupe i pokrstili ih za vlade Porina, njihova arhonta.

Zemlja je njihova podijeljena u 11 županija: Hlijevansku, Cetinsku, Imotsku, Plivsku, Psetsku, Primorsku, Bribirsku, Nonsku, Kninsku, Sidrašku, Ninsku; a njihov ban vlada Krbavom, Likom i Gackom.

Dopuna prijevodu B. Grafenauera: preuzeto iz: Mirko Mađor, (ur.) Konstantin Porfirogenet – O upravljanju carstvom. Prijevod i komentari Nikola pl. Tomašić (hrvatski), Gyula Moravcsik, R. J. H. Jenkins (grčki i engleski). Zagreb: Dom i svijet, 2003.

Preveo: Tomašić, Nikola. Prijevod prvi puta objavljen 1918. u Vjesniku kr. Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 20, 22-29, gl. 1-36 (dopunu neobjavljenih rukopisa i kompletno izdanje cjelokupnog prijevoda objavio je Emilij Laszowski 1928. u spomenutom Vjesniku II, serija 8, 1-70.).

Rečena Hrvatska i ostali Sloveni ovako su položeni: Dioklija primiče se kastelima Draškima, naime u Lješu (Elisu), Ulćinju (Helkiniju) i Baru (Antibaru) i ide do Kotora, a u gorama primiče se Srbiji. Od grada Kotora započinje se arhontija Trebinska i pruža se do Raguze, a u gorama susjedna je Srbiji. Od Raguze započimlje se arhontija Zahumljana i pruža se do Neretve rijeke; na strani morskoj primiče se Paganom a prama gorama na sjever primiče se Hrvatom, sučelice pako Srbiji. Od rijeke Neretve počinje Paganija, i pruža se do rijeke Cetine, a ima tri županije, i to Rastočku, Mokro, i Dalen. Od ovih dvije županije, to jest Rastok i Mokro leže uz more. Ove imadu i sagene (lađe). Dalen je pako daleko od mora, a njegovi stanovnici žive od poljskoga gospodarstva. Susjedna su Paganom 4 otoka: Mljet, Korčula, Brač i Hvar, vrlo lijepa i plodna, ali sa pustim gradovima i množinom močvara. Žitelji njihovi drže i blaga i živu od njega.

Od Cetine pako rijeke započimlje zemlja Hrvatska i proteže se primorjem do međa istarskih, to jest do grada Labina. U gorama ponešto i preseže temat istarski; primiče se pako kod Cetine i Hlijevna zemlji Srpskoj, jer zemlja srpska sučelice je sa svijem ostalim zemljama, a na sjeveru primiče se Hrvatskoj, na jugu pak Bugarskoj. Odkada dođoše rečeni Sloveni obladaše cijelom zemljom Dalmacijom. Romajski pako gradovi obrađivahu otoke i življaju od njih. Ali od Pagana svagdan u roblje odvođeni i ubijani, ostaviše otoke, želeći na kopnu raditi zemlju. U tom ih pako spriječavahu Hrvati, jer ne davahu njima danak, već sve, što danas daju Slovenima, to davahu strategu. Ne mogući tako živjeti, pristupiše Basiliju slavnome caru i podučiše ga o svemu rečenom. Slavni ovaj car Basilije naredi, da sve, što se davalo strategu, podaju Slovenima, da u miru živu š njima; samo malo nešto, da daju strategu, tek da se pokaže njihovo podaništvo i podvržnost romajskim carevima i njihovu strategu. I odonda su svi ti gradovi tributarni Slovenom i plaćaju im danak, i to grad Spljet 200 nomismata, grad Trogir 100, grad Zadar 110, grad Osor 100, grad Rab 100, grad Krk 100, tako da zajedno 710 nomismata, osim vina i drugih različnih stvari, jer to davahu još povrh onih nomismata. Grad pako Raguza leži među dvjema zemljama, Zahumskom i Trebinjskom, a Raguzani imadu svoje vinograde u tim objema zemljama i plaćaju arhontu Zahumskom 21, a arhontu trebinjskome 36 nomismata.

DE ADMINISTRANDO IMPERIO – 30. GLAVA

Immanuel Bekker (ur.). Constantinus Porphyrogenitus – De thematibus et De administrando imperio. U: Niebuhr, B. G. (ur.), Corpus Scriptorum Historiae Byzantinae, Vol. III, Bonn, 1815., 141-147.