Alen TOMIĆ (Levijatan na buzaru): Put u Damask

Ne poželi, Natanaele, naći Boga drugdje do posvuda, rečenica je kojom André Gide 1897. godine započinje literarno-kolažnu avanturu pretočenu u poetske introspekcije, fabularne isječke, pisma, dnevničke zapise te ponešto klasičnog pripovijedanja pod naslovom Zemaljska hrana. Dotična prozna poema predstavlja nam Gidea kao mladića sa svježim iskustvom putovanja kroz sjevernu Afriku, putovanja na kojem se istovremeno isprepleću iskustva unutrašnjeg oslobađanja od strogog protestantskog puritanizma s elementima strastvene privrženosti traganju. Gideova spisateljska elokventnost i dakako književno-umjetnička neponovljivost, kakvu nalazimo na primjerima Vatikanskih podruma i Krivotvoritelja novca, ne može se niti naslutiti čitajući retke ove, za francusku literaturu nakon Rousseaua tako karakteristične tehnike oblikovanja teksta, ispovijesti.

Promišljajući Gideova putnička iskustva ne možemo se ne sjetiti jednog od najupečatljivijih iskustava putovanja u recentnijoj povijesti čovječanstva s kojim zapravo započinje ovozemaljska avantura nagovještavanja radosne vijesti: putovanje sv. Pavla u Damask. Također mladić, također pun zanosa i jednako tako uvjeren u ispravnost vlastita poziva. Ništa nam u Šaulovom ranijem životu ne daje pretjerano naslutiti da će događaji na putu obilježiti naredna dva tisućljeća europske i svjetske duhovne povijesti. Židov odgojen u farizejskoj tradiciji, proučavatelj i vrstan poznavatelj Petoknjižja, odan pravovjerju i uporni progonitelj svih, pa i najbezazlenijih, naznaka heretičkog zastranjivanja preobrazit će se na putu u Damask od progonitelja u propovjednika. Lukino svjedočanstvo u Djelima Apostolskim portretira nam Šaula kao iznimno uporna, okrutna i beskrupulozna progonitelja prvih kršćanskih zajednica, progonitelja koji se nije libio provaljivati u kuće, vući muškarce i žene i bacati ih u tamnicu te svjedočiti raznovrsnim kamenovanjima poput onoga Stjepana Prvomučenika. S tom se namjerom Šaul, a nakon putovanja imenom Pavao, priprema za put u Damask te obraća velikom svećeniku tražeći od njega dozvolu da sljedbenike novonastale hereze, muškarce i žene, ukoliko ih pronađe, zatoči i svezane dovede u Jeruzalem. Kada je na svojemu putu došao u blizinu Damaska, odjednom ga obasja svjetlost s neba i sv. Pavao pada s konja; zapravo vjerojatnije s magarca, ali renesansna je estetika u konju vidjela više potencijala za prikazivanje dramatičnih trenutaka, što je sasvim razumljivo s obzirom na arhetipsku kategorizaciju zoomorfnog simbolizma. Sv. Pavao dakle pada s konja i ostaje zaslijepljen, tri dana ne jede niti pije i poprilično uzdrman i zbunjen ipak osjeća olakšanje. Njegova pratnja odvodi ga u Damask gdje će se krstiti, progledati, najesti se i napiti te postati jednim od najpredanijih i gorljivijih propovjednika kozmopolitske ideje kršćanstva. Unatoč tome što nije osobno poznavao Isusa, sv. Pavao smatrat će svoje evanđelje autentičnim i neposrednim. No što se zapravo dogodilo Šaulu na tom naizgled rutinskom putovanju i što ga je do te mjere iz korijena promijenilo? Možda nam Poslanice Rimljanima i Korinćanima o tome mogu nešto više reći? Moguće da nam Caravaggiovo likovno remek djelo otvara mogućnosti naslućivanja smisla preobrazbe koju je proživio? Ili smo pak prepušteni sebi samima i našem neposrednom smislu za tragove transcendentnog u onome tako nestalnom i slučajnom? Iskustvo putovanja u Damask je zasigurno presudno. Osim što biva zaslijepljen svjetlošću, sv. Pavao čuje glas, vjerojatno unutarnji jer njegovi pratioci o tome ne svjedoče, i mora se suočiti s jednim sasvim bezazlenim, a ipak tako krucijalnim pitanjem: zašto me progoniš?

Zašto me progoniš?, a sv. Pavao nema odgovora na to. On nije rezigniran, niti uplašen, naprosto je suočen i izbačen iz konteksta, iz svega onoga za što je do tog trenutka mislio i vjerovao da se isplati živjeti i djelovati. Tradicionalna teološka misao nam daje vrijedne uvide u religijsku strukturu njegova obraćenja, ali je suviše opčarana svim onim što će sv. Pavao značiti i učiniti za crkvu kao Tijelo tijekom prvog stoljeća. Ovdje se budućnost nameće kao ključni kriterij za razumijevanje događaja u sadašnjosti. Treba se ipak čuvati od suviše futurističke interpretacije ovog događaja i tendenciozno ga interpretirati iz perspektive onoga što će uslijediti. Sam Pavao u trenutku dolaska u Damask, oslijepljen i iscrpljen, nije ipak mogao jasno vidjeti dalekosežnu važnost svojeg propovjedničkog poslanja. Njegov predani rad na organiziranju diljem starog svijeta razasutih židovskih zajednica u novu zajednicu kršćana tek je djelomično dostatan za razumijevanje onoga što mu se dogodilo na putu u Damask.  Pad s konja se može u cijelosti razumjeti tek ako u mislima evociramo dramatičnost trenutka u kojem se Šaul nalazi dok leži leđima ispružen na zemlji.

Sv. Pavao u tom trenutku zasigurno više razmišlja o prošlosti nego o budućnosti. Njegov dotadašnji mu život djeluje sasvim isprazno i nedorečeno; sve ono što je činio, radio, mislio ili pokušavao zabljesnula je snažna svjetlost koja ga osljepljuje, sve prijašnje kao da više nije njegovo; sv. Pavao je u trenutku pada raskrsnuo sa svojim prijašnjim životom. Budućnost, iako neizvjesna, djeluje kao mogućnost, ali prošlost, njegova prošlost je jednom zauvijek s njegovim padom nestala. On se ne odriče židovskih korijena i učenja Tore, njegov salto mortale artistički je preokret težišta smisla života.

I zaista, semantika preobrazbe na putu je jedino na taj način i moguća, kao nepovratna preobrazba u nešto drugo. Ne moći više ustrajati u onome starom, naprosto biti egzistencijalno prisiljen oprostiti se od svega onoga za što si vjerovao da čini tebe. Identitetska preobrazba ove vrste ukazuje na temporalnu tenziju istovjetnosti sa samim sobom, čovjek je u stalnoj potrazi za onim što jest. Nerijetko su znameniti ljudi prošlosti svjetovnu ili pak religijsku epifaniju upravo doživljavali na putu jer dinamika putovanja je takva da onome iza sebe okrećemo leđa i otvaramo pogled prema onome ispred. Sv. Pavao je doslovno leđima pao na ono što je ostalo iza njega, a darovi njegova budućeg poslanja privremeno ga zaslijepiše veličinom zadatka. Naprosto više nije mogao po starome. Stoga i ne iznenađuje da je njegov kasniji apostolski život obilježen brojnim putovanjima i opetovanim posjetima kršćanskim zajednicama u udaljenim krajevima antičkog svijeta jer ne poželi, Šaule, naći sebe drugdje do na putu.