Mario VUK: Osuda ubija čovjeka!

U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima: “Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!”  Mt 7,1-5

 Što mislimo kada kažemo za nekoga da je duhovna osoba? Što to znači? Kako se mjeri? Kako se uspoređuje? Na temelju čega se procjenjuje?

Možemo skratiti put promišljanja i odmah reći po ljubavi koju imamo. I bili bismo u pravu kada bismo razumjeli ljubav u njenom pravom značenju. No, svaka osoba uči o ljubavi na temelju vlastitog iskustva života.

Čovjek voli na različite načine, i jednako tako iskazuje ljubav.

Iskazivanje ljubavi ovisi o toliko faktora, kao i želja da nam ljubav bude iskazana na način na koji mi to želimo. Netko će više iskazati ljubav hrabrošću, netko nježnošću, netko požrtvovnim radom. Iskazivanje ljubavi također ovisi i o temperamentu osobe, kulturološkom uvjetovanošću.

Netko djelima, netko molitvom.

Netko pasivno, netko aktivno. Zato je često teško procijeniti koliko nas netko voli, jer ljubav se izražava u onim krepostima i talentima koje posjedujemo, odnosno razvijamo. Netko voli snažno i hrabro, ali selektivno, jer ljubi svoje, a tuđe ne, odnosno procjenjujemo tko zaslužuje našu ljubav, a tko ne. Također možemo govoriti da se ponekad ljubav koju osjećamo za nekoga, razlikuje od ljubavi koju živimo za nekoga. Iako bi ljubav bila i jest najbolji pokazatelj po kojemu bi mogli odrediti duhovno stanje čovjeka, sami možemo uvidjeti da to može biti vrlo teška zadaća.

Možemo reći slično i za vjeru. Netko je uvjeren, netko sumnja. Netko je krcat duhovnim darovima, netko po vjeri čini čudesa, netko je sposoban izdržati velike žrtve, pa i mučeništvo. No, za sve to nije potrebna snaga vjere koliko možda snaga uvjerenja. Dok je uvjerenje sigurnost, vjera je nesigurnost, ali zato povjerenje koje u sebi ima otvorenost za ugodna i neugodna iznenađenja života, a da nas ona ne uzohole ili ogorče.

Možda je najsigurniji lakmus papir duhovnog stanja osobe upravo sposobnost razumijevanja, a potom povjerenja i bez da razumijemo koje uključuje vjeru, a potom onaj unutarnji pogled prihvaćanja bez obzira na vlastite ili tuđe mane, pogreške, grijeh koji činimo ili vidimo da drugi čine, što uključuje agape. Kako je rekao Jung: „Sve što nas iritira kod drugih, može nam pomoći kod razumijevanja nas samih“ ili „ Poznavanje tame u samom sebi najbolji je način da se nosite s tamom u drugima.“

To nam pomaže da u srce položimo Isusove riječi iz evanđelja po Mateju: Ne sudite.

Osuda, negativna osuda, je u psihološkom smislu obrana, kako bismo povukli granicu, odnosno osigurali se od onog što smo osudili, odnosno onih koje smo osudili kako nam ne bi nanijeli zlo ili štetu ili neugodu. Antropološki gledano, ona je društveno osiguranje, korisna amputacija, kako bi zajednica preživjela ili živjela u redu i miru. Znamo koga se kloniti, s kime se družiti, sklapati odnose. Osuda oblikuje pojedinca i društvo. Dobar je alat manipulacije i vladanja. Može biti pomoć u odgojnom smislu. Osuda odvaja pravedne od zlih, dobro od zla. Pametno primijenjena, sastavni je dio mnogih koncepata odgoja. Pravna osuda i osobna osuda donosi se na temelju zaključka o informacijama i dokazima, a koji smo donijeli o nekome subjektu.

No, zanemariti ovu Isusovu riječ, značilo bi promašiti evanđelje, jer je zapreka ljubavi u bilo kojem smislu.

Osuda ubija čovjeka.

Ona je poruka koja negira čovjekovo duhovno porijeklo, negira čovjekov imago Dei. Osuda zastupa tezu da se osoba ne može promijeniti i na taj način zabranjuje ono što zovemo cairos i metanoia. Spasenjski trenutak obraćenja, svijesti da možemo biti slobodna bića i tako izabirati dobrotu zabranjen je i nastupa uvjerenje po kojoj ne dopuštamo da milost prevlada u našim životima.

Ako ne dođemo do sposobnosti razlikovanja grijeha od grešnika, ili da uopće ne ulazimo u područje morala, ako ne razlikujemo čovjekovo ponašanje od čovjekova bića, kritičnost i samokritičnost ne može biti konstruktivna, već toksična.

Kineska izreka kaže: Onaj tko okrivljuje druge ima dug put za prijeći. Onaj tko okrivljuje sebe, na pola je puta. Onaj tko ne okrivljuje nikoga već je stigao.

To ne znači dići ruke od razumijevanja što je moralno, a što nije, ili proglasiti stav „nije me briga“. To je put razumijevanja u ljubavi s povjerenjem u mudrost života samoga. Ono omogućuje promatranje stvarnosti bez iluzija. Osuda je iluzija, nezdrava logika. U skladu s tom logikom mi donosimo male i velike odluke. Živimo u iluziji.

Ako reknemo: „Ustaj lijenčino i primi se posla!“, mi smo osudili osobu. Ako je osoba prihvatila osudu, ona se poistovjetila sa njom. Uvjerenje „ja sam lijenčina“, ne može uvjeriti nekoga da se primi posla, jer to nije definicija lijenčine. Ako kažemo nekome da je pijanac, počinje identifikacija. I tada nema kraja alkoholizmu. Ako neku djevojčicu njene školske kolegice uporno nazivaju droljom ili kurvom, a ona nije ništa skrivila, možda se tek obukla u tom smislu da privuče pozornost, jer je gladna pažnje, ili poljubila krivog dečka, velika je šansa da će nakon dužeg vremena takva zlostavljanja i potvrditi osudu, pa krenuti u neki oblik promiskuitetnog ponašanja.

Dostojevski u „Braći Karamazovi“ također govori u prilog štetnosti osude. Kad sude Mitji, i pitaju se tko je kriv što je sin ubio oca dolazi do rečenice koja odjekuje: Tko je kriv?! Nitko nije kriv i svi smo krivi.

Ako pogledamo duboko, sa svim poštovanjem prema Budinoj tezi, da patnja proizlazi iz ropstva želja, možemo isto tako reći da svaka moralna pogreška dolazi iz lažnog uvjerenja da nismo voljeni. Stvoritelj stvara iz savršene ljubavi, jer Bog je ljubav, pa tako sve što jest ljubljeno je. A ljubav sve prašta, jer ne osuđuje.

Ako ljubav sudi, presuda je milosrđe.

Ali ako smo ljubav osudili, sebe smo osudili, jer nam sloboda dopušta da ljubav bude odbijena. Naime, u ljubavi ne može biti prisile, pa tako sloboda i ljubav stoje u odnosu, baš kao vrijeme i prostor.

Ako pogledamo evanđeosku zgodu o preljubnici, koju su htjeli kamenovati sve je rečeno.

Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. (Iv 8,3) Baš kako sam napisao, zgoda o preljubnici, i često tako donosimo ovu evanđeosku zgodu. No, ne spominje se preljubnica, nego žena zatečena u preljubu. Ona nije njezin čin i njeno postojanje ne može se svesti na njen prestup.  

Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen. (Iv 8, 8). Isus nas poziva da se zagledamo u vlastitu tamu. To su radili sveci i mistici. Otuda njihova velika sposobnost razumijevanja i stanja postojanja bez osude. Ako dovoljno duboko pogledamo u sebe, otkriti ćemo kapacitet za velika zla. Činjenica da ih možda nismo počinili ne opravdava nas ako nismo u stanju odvojiti grijeh od osobe koja je taj grijeh počinila. Priznati si, da smo dobili drugačije karte u životu, možda bismo i mi postupili jednako krivo ili devijantno ili čak monstruozno, poluga je koja podiže zastor iluzije da smo bolji ili vrjedniji od drugih.

Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«  (Iv 8, 9-10) Krist potvrđuje, zaključuje da je niti On ne osuđuje. No, bitno je uvidjeti bitnost Isusova pitanja zar te nitko ne osudi? Budući da je nitko na kraju nije osudio, ona nije preljubnica. I zato može ići i više ne griješiti. Mogli bismo reći to i na ovaj način: živi tako da vidiš stvarnost ispravno, bez osude, pa će i odluke koje sam donosiš biti ispravne. Ako i padnemo, sjetimo se, nitko nas ne osuđuje, zato ustanimo bez samoosuđivanja, pođimo, pa i sami činimo tako.

Mario Vuk, magistar teologije i transakcijski analitičar – savjetnik

Integritas TA savjetovanje