Da je ravnatelj Jozić ozbiljno pristupio jezikoslovnom problemu kako pohrvatiti englesku riječ za pripadnike Pokreta „Huti (Houthi)“, tada bi se u njegovu Institutu svakako našlo stručnih djelatnika i znanstvenika koji bi, zaduženi i ovlašteni da to prouče, otkrili i takve i brojne druge jezične situacije. Te bi tek onda, nakon jezikoslovno kompetentne usporedbene i razlikovne i tradicijske raščlambe svega, izvukli utemeljen zaključak. Potpisnik ovih redaka svakako bi se odlučio za to da se pripadnike „Hutijeva pokreta“ – čvrsto organiziranog pokreta koji je i dalje živ i odan onomu što je zastupao i naučavao njihov osnivač al-Houthi (za razliku od onih koji se pozivaju na Tuđmana, a izdali su tuđmanizam kao koncept) – imenuje hutijevci. To bi bio preporučeni naziv za pripadnike Hutijeva pokreta (Houthi movement)
Ovako pak, Jozić je i sebe i čitav Institut skupa s njegovim zacijelo vrijednim i kvalificiranim djelatnicima osramotio i sadržajno i metodološki. Odlučio je naime primijeniti nestručan i neznanstven pristup tom aktualnom jezičnom pitanju.

Institut za hrvatski jezik (i jezikoslovlje) poduzeo se tumačenja kako u hrvatskom jeziku posve neprikladan i besmislen oblik imenice „Huti/Hutiji“ treba glasiti. Cilj je pohvalan, no rezultat je porazan. Evo što je taj institut objavio na svojoj mrežnoj stranici:

Pripadnici hutističkoga pokreta su hutisti, a ne Huti ili Hutiji

Pokret u Jemenu koji je dobio naziv prema svojemu prvom vođi al-Hutiju u hrvatskome bi jeziku trebalo zvati hutističkim pokretom, a njegove pripadnike hutistima. Nazivi pripadnika toga pokreta, najčešće zapisani velikim početnim slovom (Huti ili Hutiji), nisu u skladu s pravopisnim i tvorbenim pravilima hrvatskoga jezika.

Prema pravopisnome pravilu nazivi pripadnika pokreta pišu se malim početnim slovom. Usto nazivu hutist treba dati prednost pred spomenutim nazivima stoga što je tvoren u skladu s dobro potvrđenim modelom (Buda – budizam – budist; Staljin – staljinizam – staljinist itd.).

Površno, brzopleto i posve neutemeljeno

Za tako ozbiljno pitanje očekivalo bi se da Institut poduzme ozbiljnu jezikoslovnu prouku i da podastre znanstvenu ili stručnu elaboraciju, da otkrije sve jezične mogućnosti i da na temelju uvjerljivih argumenata zaključi koji bi oblik za tu riječ bio jedino ispravan ili najbolji. No ništa od toga. Anonimni pisac te šture natuknice iza  koje je stao čitav Institut najprije tumači kako je riječ nastala. Primjećuje s pravom da oblik „Huti/Hutiji“, iako masovno raširen u medijima i javnosti, nije „u skladu s pravopisnim i tvorbenim pravilima hrvatskoga jezika“. Zatim bez daljnjeg „okolišanja“ donosi pravorijek. Donosi ga bez razmatranja svih mogućih opcija te se na kraju kao na uporište za izraz „hutisti“ koji nudi kao jedini valja služi navođenjem svega dvaju primjera. Dapače, one ta dva primjera krajnje površno, brzopleto i posve neutemeljeno proglašava „dobro potvrđenim modelom“ za određivanje pravilnih „naziva pripadnika pokreta“.

Odmah se vidi da Institut za hrvatski jezik ne razlikuje pokret od religije, ideologije, naučavanja, teorije ili koncepta. Nijedan „budist“ na svijetu nije naime pripadnik nikojeg „pokreta“, nego je pripadnik religije što ju je osnovao Buddha odnosno (po hrvatskoj fonologiji) Buda, ili pristaša učenja što ga je taj istočnjački mudrac i učitelj duhovnosti, meditacije, prosvjetljenja i metode sjedinjenja s Bogom iznio.

A „staljinist“ nije pripadnik pokreta što ga je ustanovio Staljin, koji nikakav vlastiti „pokret“ nije nikada ni ustanovio, nego je „staljinist“ pristaša Staljinove komunističke, marksističke, lenjinističke, sovjetske, internacionalističke itd. političke ideologije i osobitoga groznog modela vladavine kojemu je on dao svoj snažan pečat. Raznih staljinista bilo je i ima i danas diljem svijeta, posebice u Sj. Koreji i Kini, no i drugdje, ali oni ne pripadaju nikakvu pokretu koji je osnovao ili inicirao Staljin. Riječ staljinist odnosi se isključivo na one koji pristaju uz Staljinovu ideologiju ili uz model primijenjen u praksi i metode vladavine, koja je bila izrazito jednoumna, isključiva, totalitarna, represivna i nehumana.

Zašto se odgovornim mora smatrati u prvom redu ravnatelja Instituta

Da je naručitelj, pisac ili odobravatelj natuknice, a potonji bi svakako morao biti direktor Instituta Željko Jozić, imalo ozbiljno napisao ili provjerio tekstić podastrt pred hrvatsku javnost kao jezikoslovno mjerodavan izlaz iz općeraširene neprosvijećenosti, nemara, lijenosti i glupavosti pri mehaničkom prenošenju engleske riječi „Houthi(s)“ u hrvatski jezik, bio bi najprije zastao, promislio i primijetio razliku u hrvatskoj tvorbi imenice između imenovanja pristaša religija, filozofija, učenja, teorija i – pripadnika bilo kojeg pokretā. Te bi uvidio da je dometak (sufiks) -ist(i) masovno primijenjen upravo za pristaše prvog troga – ali ne i za pristaše i sljedbenike, a pogotovu ne za pripadnike raznih organiziranih, napose političkih pokreta. Otkrio bi notornu činjenicu da onih prvih, dakle pristaša određenih teorija, nauka, ideologija, sustava ili stilova, ima napretek. Ovdje ćemo nasumce navesti samo najpoznatije: (a)teist, idealist, materijalist, marksist, komunist, kapitalist, nacionalist, modernist, fašist, nacist, sotonist, imperijalist, monarhist, revizionist itd.

Nadalje, odgovorni stručnjak i(li) znanstvenik zaposlen u tom Institutu otkrio bi ozbiljno istražujući čega sve ima u hrvatskoj praksi da imenicā za imenovanje pristaša ili zagovornika takvih -izama odnosno religija, nauka i teorija ima i drugih osim onih imenica koje završavaju na -ist. Taj dometak imaju u sferi religija imenice budist, hinduist i animist, ali ga nemaju pristaše nekih drugih religija odnosno vjera: židov, kršćanin, katolik, pravoslavac, musliman, zaratustrijanac itd. Šarenilo, dakle, u pogledu tvorbe i dometaka kojima se tvore takve imenice. Nipošto samo s dometkom -ist.

Pučani, a ne pučisti!

Uvidio bi, nadalje, da za sljedbenike, pristaše, poklonike ili nasljedovatelje naučavanja određenih istaknutih osoba ili ideologija postoje u hrvatskoj tradiciji imenice s različitim dometcima, a ponekad i bez njih, tj. s nultim dometkom. Pristaše ideja i učenja Ante Starčevića nazivani su tako starčevićanci (a ne starčevićisti), pristaše Narodne stranke u 19. stoljeću nazvani su narodnjaci (a ne narod/nj/isti) sljedbenike demokršćanske ideologije naziva se demokršćani (a ne demokršćanisti), pristaše jugoslavenske ideje jugoslaveni (a ne jugoslavisti), a današnje pripadnika stranaka koje su članice Europske pučke stranke naziva se pučani (a ne pučisti) itd.

No, šalu na stranu, vratimo se na osvjetljivanje još većega nepoznavanja hrvatskog jezika i pokazivanja jezikoslovne neukosti kakvo je ovdje demonstrirao Institut za hrvatski jezik, tj. njegova odgovorna osoba, a to je nedvojbeno ravnatelj Jozić. Da je on zadužio ikoga u svom institutu da ozbiljno prouči taj naoko jednostavan jezični problem, ovaj bi proučio problematiku, istražio sve čega u jeziku ima te napisao ozbiljan stručni ili znanstveni članak i objavio ga nakon prethodne recenzije u odgovarajućem časopisu. I time bi omogućio eventualno osporavanje u članku iznesenog zaključka i argumentacije. No zašto bi se Jozić zamarao znanstvenošću i znanstvenom metodologijom kada misli da se jezično pitanje o kojemu je riječ može riješiti vrlo jednostavno, olako, površno, reduktivno i primitivno kako je riješeno i kako je obrazloženo?

Ravnatelj bi, da je ozbiljan, prvo zatražio da se prouči čega sve ima u hrvatskoj jezičnoj baštini

Što je dakle bitno u Institutovoj šturoj i gotovo nikakvoj, a svakako pogrješnoj „argumentaciji“ izostalo osim onoga što je već spomenuto? Izostalo je primijetiti da stvaranje imenica za pripadnike određenog pokreta nije  nimalo jednostavan jezikoslovni postupak. U ovom slučaju riječ je o pokretu što ga je osnovala konkretna povijesna osoba. Riječ je osnivaču jemenskoga šijitsko-islamističkog borbenog političkog pokreta i ujedno (para)militarne organizacije, koja i današnjim velesilama stvara gotovo nerješive probleme. Taj je pokret u 1990-ima osnovao tamošnji istaknuti religijski vođa Hussein Badreddin al-Houthi (piše se u engleskomu i Hussein Badr Eddin al-Houthi, ili Hussein Badr al-Din al-Houthi, a u arapskomu: حسين بدر الدين الحوثي;), koji je pokojni već punih 19 godina. No to što je osnovao živo je, djelatno, učinkovito, opasno za mnoge. I dalje se naziva po njemu kao pokretaču, osnivaču – ne kao teoretičaru ili naučavatelju, nego upravo kao osnivaču pokreta, iako je riječ o već dugo bivšem vođi tog pokreta.

Koincidencija je da je na čelu tog pokreta i jedan koji se preziva al-Huti, ali se drukčije zove: Sayyed Abdulmalik Badr Al-Din Al-Houthi. Pripadnici tog pokreta nazivaju se dakle što po svom osnivaču,što po svom sadašnjem vođi – no naziv je pokreeta u obama slučajima isti. Kontinuitet, pa i sam naziv tog pokreta i simbolički je potvrđen i zapečaćen od početaka do danas.

Da je veliki „stručnjak“ na čelu Instituta za hrvatski jezik išta ozbiljno proučio ili komu od sebi podređenih znanstvenika i stručnjaka dao proučiti, prvo bi zatražio da se u hrvatskoj jezičnoj baštini provjeri kako su se stvarale imenice za pripadnike ili pristaše ili sljedbenike (etabliranih) pokreta koji su nazive dobili upravo po svom začetniku, osnivaču ili predvodniku. Tada bi otkrili da postoje i imenice kao što su ove:

pripadnik reda sv. Franje – franjevac

pripadnik Družbe Isusove – isusovac

pripadnik ili pristaša stranke kojoj je na čelu stajao Stj. Radić odnosno Vl. Maček: radićevac, mačekovac

pripadnik Lutherove protestantske sljedbe – lut(h)erovac, luteran

pripadnik Kalvinove protestantske sljedbe – kalvinist

pripadnik ili uvjereni pristaša Hitlerove politike – hitlerovac

pripadnik Ljotićeva četničkog pokreta i paravojne organizacije – ljotićevac

pripadnik Đujićeva četničkog pokreta i paravojne organizacije – đujićevac

Tuđmanovaca više nema, jer nema ni Tuđmanova pokreta, ali ima tuđmanista,  ne pripadnika njegova pokreta, nego pristaša njegovih ideja

 

Istina, postoji i neka u praksi potvrđena iznimka za pripadnike pojedine vjerske sljedbe  na -ist (jezik nije mehanika, a svako konkretno rješenje ima svoje specifične razloge i svoju genezu u povijesti),kao što je husit (sljedbenik Jana Husa) ili kalvinist (sljedbenik Jana Kalvina), trockist, titoist (uz titovac, usmeno i titinac), tuđmanist.  Husiti su bili organizirani sljedbenici Husovih ideja. Tioisti postoje i danas (na žalost i zgražanje nacionalno, demokratski i humanistički svjesnih ljudi), iako nikakav Titov pokret ne postoji niti je ikada postojao, to su dakle pristaše njegovih politika, a ne pripadnici nekog njegova pokreta.

Upravo na posljednjem primjeru, onomu s Tuđmanom, možemo dobro razlikovati dva različita jezična aspekta ili dimenzije, koje iziskuju i različite oblike novostvorenih imenica. Tuđmanist bi bio pristaša Tuđmanovih ideja, koncepta i političke teorije, neovisno o (ne)pripadanju njegovu pokretu, dok je postojao kao pokret pod vodstvom njega osobno i stranke HDZ, a tuđmanovac bi bio pripadnik ili sljedbenik njegova tadašnjeg pokreta. S definitivnim svođenjem tog općenacionalnog pokreta na stranku i s njezinim mijenama nestalo je i tuđmanovaca, ostali su samo hadezeovci. Pristašā pak Tuđmanovih političkih ideja, naučavanja i njegove političke teorije ima i danas, i samo je njih opravdano nazvati tuđmanistima – jednako kao i pristaše Lenjinova političkog koncepta lenjinistima, Staljinova političkog koncepta staljinistima, a pristaše De Gaulleova temeljnoga političkog koncepta degolistima. Spomenuti vođe mrtvi su, njihovih pokreta ili nije bilo ili su nestali, ali su ostale ideje, a uz njihove ideje pristaju -isti, a a ne -ovci. Tako iz svega što zna zaključuje potpisnik ovoga osvrta.

Da je ravnatelj Jozić ozbiljno pristupio jezikoslovnom problemu kako pohrvatiti englesku riječ za pripadnike Pokreta „Huti (Houthi)“, tada bi se u njegovu Institutu svakako našlo stručnih djelatnika i znanstvenika koji bi, zaduženi i ovlašteni da to prouče, otkrili i takve i brojne druge jezične situacije. Te bi tek onda, nakon jezikoslovno kompetentne usporedbene i razlikovne i tradicijske raščlambe svega, izvukli utemeljen zaključak. Potpisnik ovih redaka svakako bi se odlučio za to da se pripadnike „Hutijeva pokreta“ – čvrsto organiziranog pokreta koji je i dalje živ i odan onomu što je zastupao i naučavao njihov osnivač al-Houthi (za razliku od onih koji se pozivaju na Tuđmana, a izdali su tuđmanizam kao koncept) – imenuje hutijevci. To bi bio preporučeni naziv za pripadnike Hutijeva pokreta (Houthi movement). Ovako pak, Jozić je i sebe i čitav Institut skupa s njegovim zacijelo vrijednim i kvalificiranim djelatnicima osramotio i sadržajno i metodološki. Odlučio je naime primijeniti nestručan i neznanstven pristup tom aktualnom jezičnom pitanju.

 

Autor: Zdravko Gavran

Izvor: Hrvatsko nebo