Odgovor Siniši Lukoviću: Postolaru – ne dalje od postola!

Proizlazi da je posve normalno da oni koji su u vojni proračun bivše države izdvajali tek 1,9 % sredstava „maznu“ 84,3 % Flote, iako je svima znano da je u akvatoriju Crne Gore prije rata baziralo tek 11 % Flote. E, taj podatak novinar Luković ne iznosi, njega ne problematizira, problematičan mu je tek spor oko vlasništva nad š/b „Jadran“. No, i za to Luković ima spasonosno rješenje

Fotografija: Dražen Zetić, Tivat, Boka kotorska, 2018.
0

Slikar se odmakne od slike i, doista, uvidi da je postolar u pravu. Ispravi grešku i nastavi dalje slikati. Međutim, postolar ohrabren svojim prvotnim uspjehom nastavi slikaru davati nove primjedbe. Na to se slikar okrene prema njemu i kaže: Postolaru – ne dalje od postola!

U svakoj profesiji postoje pojedinci čiji javni istupi ponekad izlaze više ili manje izvan okvira profesije kojom se bave. Problem je što tada ulaze u profesionalne sfere o kojima malo ili nimalo znaju, ali hrabro uzimaju riječ i iznose svoje stavove

Jedan od takovih pojedinaca je i crnogorski novinar Siniša Luković, za kojeg se može pročitati da je, po rođenju, Hrvat iz Donje Lastve u Boki kotorskoj. Radi se o dobrom novinaru čiji novinarski rad s posebnim zanimanjem pratim dugi niz godina. Posebno sam mu zahvalan što je u proteklih 20-ak godina s velikom strašću pratio sve što se događa oko onog dijela „diobene mase“ JNA na koji pravo vlasništva polaže Republika Hrvatska.

Radi se o velikom broju „diobenih stavki“ koje je protupravno prisvojila Crna Gora, kao rezultat velikosrpske i crnogorske agresije na teritorij i akvatorij Republike Hrvatske. Raspadom Državne zajednice Srbije i Crne Gore, u lipnju 2006. godine, a po tzv. principu „teritorijalne razdiobe“ zatečenog „ratnog plijena“ Crna Gora došla je u posjed materijalno-tehničkih sredstava naoružanja i vojne opreme (MTS NVO) u iznosu većem od dvije milijarde američkih dolara.

Procjenu rasporeda, veličine i vrijednosti cjelokupne vojne imovine bivše JNA napravili su eksperti Savjeta za sukcesiju vojne imovine pri Ministarstvu obrane RH, a nositelj ekspertize za MTS NVO Jugoslavenske ratne mornarice bio je uvaženi kapetan bojnog broda Stjepan Bernadić Kula, bivši zapovjednik školskog broda „Jadran“ i profesor u Centru visokih vojnih škola ratne mornarice (CVVŠ ) „Maršal Tito“ u Splitu.

U izradi procjene korišteni su brojni izvorni dokumenti bivše JNA pronađeni u komandama, jedinicama i ustanovama na prostoru od Pule do Ploča, a najviše na raznim lokacijama u garnizonu Split. Izvorna arhivska građa obuhvaćala je široki spektar raznih dokumenata od Knjiga materijalnih formacija pa sve do originalnih cjenika MTS NVO po rodovima i službama JNA.

Eksperti zaduženi za JRM prvo su procijenili raspored komandi, jedinica i službi na prostoru Vojnopomorske oblasti, potom su definirali diobene stavke, utvrdili brojčanu veličinu i pojedinačnu financijsku vrijednost svake diobene stavke, utvrdili veličinu i vrijednost cjelokupne diobene mase te izradili potrebne diobene bilance. Uslijedila je izrada stručnih elaborata i njihovo recenziranje od strane uglednih sveučilišnih profesora (bilo je tu i nekoliko akademika i professora emeritusa) te više desetaka visokih časnika OSRH ranga od brigadira do generala zbora!

Kao što proizlazi iz navedenog hrvatska strana pristupila je ovoj zadaći izuzetno odgovorno i profesionalno. Ništa nije prepušteno slučaju, a odavno izrađena analitičko-dokumentacijska podloga za pregovore sa crnogorskom stranom k’o “zapeta puška” čeka politički mig. Pritom, hrvatska strana ponašala se do sada iznimno odgovorno i profesionalno i prema crnogorskoj strani ne prešućujući i ne uskraćujući istoj niti jednu informaciju o predmetnoj materiji.

Zašto crnogorska javnost o tome nije nikada informirana neka se zapita bivšu crnogorsku političku nomenklaturu koja je tada bila na vlasti. I koja je svako malo cvilila Hrvatima da se ta materija ne spominje u crnogorskoj javnosti jer, eto, uskoro će parlamentarni izbori pa ne bi bilo zgodno, pa eto uskoro ulazimo u NATO pa opet ne bi bilo zgodno, pa eto nama lokalnih izbora, pa predsjedničkih, … i tako u nedogled.

Rezultat takove politike je činjenica da je Đukanović uspio „vrući kesten“ u odnosima s Hrvatskom prebaciti u rješavanje novoizabranoj vlasti, a koja se, to je sada i više nego razvidno, nije najbolje snašla. Umjesto da analitički sagledaju sve što se do sada događalo na relaciji dvije države po pitanju sukcesije vojne imovine i prava vlasništva nad školskim brodom „Jadran“, odlučili su, manje inteligentno, dodatno zaoštriti odnose s Hrvatskom! I tada na javnu scenu stupaju dežurni crnogorski političari i novinari koji se u materiju sukcesije vojne imovine i prava vlasništva nad š/b „Jadran“ razumiju „k’o – da budemo fini – postolar u umjetničko djelo“!

Sadašnji crnogorski ministri obrane, pravosuđa i vanjskih poslova, resorno nadležni za predmetnu materiju sukcesije, pojma nemaju da je u više navrata hrvatska strana prezentirala crnogorskoj strani metodologiju i rezultate svoga rada. Prvi puta bilo je to u svibnju 2006. godine, a posljednji puta u listopadu 2018. godine.

U svibnju 2006. godine u Zagrebu je održan sastanak eksperata svih država sljednica (osim Srbije), kojem je prisustvovala i visoka delegacija Ministarstva obrane Crne Gore (brigadir Momčilo Otašević, šef logistike i kapetan bojnog broda Rajko Bulatović, komandant Mornarice).

Svim nazočnim sudionicima sastanka detaljno je predočena metodologija rada koju su izvorno razvili hrvatski eksperti; predočeno je brojno izvorno arhivsko gradivo korišteno u izradi diobenih bilanci, te, na kraju, predočeni su i ukupni rezultati rada, odnosno visina procijenjene diobene mase po ekspertnim skupinama; cjelokupne diobene mase te visina ukupnih hrvatskih potraživanja od Srbije (oko 8,5 milijardi USD) i Crne Gore (oko 2 milijarde USD).

Kao „šlag na torti“ svim sudionicima sastanka podijeljen je tematski broj časopisa „Polemos“ (broj 17/2006.), Hrvatskog sociološkog društva, u kojem su javno publicirani radovi tri ekspertne skupine: za nastavno-obrazovne resurse i kapacitete JNA; za znanstveno-istraživačke resurse i kapacitete JNA te za Vojnoindustrijski kompleks JNA.

Nazočna gospoda iz Crne Gore otputovala su istoga dana za Podgoricu „nakrcani“ informacijama, svim „slajdovima“ s predavanja te s više primjeraka tematskog broja „Polemosa“ iz kojeg je svatko prosječno inteligentan mogao jasno iščitati da s Hrvatima „nema zajebancije“!.

Budući da sam kao novinar redovito pratio što se događa u obrambenom sustavu (a, što na radost brojnih čitatelja mog portala činim i danas!) nabavio sam javno dostupni broj 17 časopisa „Polemos“ i osobno se upoznao sa svom složenošću obavljene ekspertize na sukcesiji vojne imovine. Malo je reći da sam bio impresioniran! Iz tog razloga nastavio sam pratiti ovu materiju i u idućim godinama, a kako je jedna diobena stavka sve više iskakala iz ogromne diobene mase NVO-a bivše JNA, polako sam se specijalizirao za materiju povratka školskog broda „Jadran“.

I sada ponovno dolazimo na uvaženog kolegu „po peru“ Sinišu Lukovića. Čovjeka bez čijeg „pera“ bih ostao bez brojnih izuzetno korisnih informacija o stanju i sudbini protupravno otuđene diobene mase (čitaj: opljačkane) s teritorija i akvatorija Republike Hrvatske.

Kolega Luković je godinama s posebnom strašću i profesionalnim marom oblijetao komande, jedinice i ustanove crnogorske vojske, a naročito crnogorske Flote usidrene u Boki i Baru i marljivo k’o „pčelica Maja“ bilježio sve što se događa. I više nego primjetno bilo je njegovo iscrpno pisanje o raznim marifetlucima sa svim plovnim sredstvima (brodovima, podmornicama) te drugim naoružanjem i vojnom opremom.

Uredno je registrirao svaki „mutan“ posao tadašnje / dugogodišnje političke nomenklature na vlasti oko prodaje oružja (na javnim tenderima i mimo tendera); propadanje Flote na vezu u Boki, potonuća brodova, nasukavanja, pokušaje švercanja droge i slično, čime je u značajnoj mjeri „iz prve ruke“ svjedočio o visini i dosezima „stoljetne crnogorske pomorske tradicije“.

Zahvaljujući kolegi Lukoviću doznavao sam više nego da sam imao plaćenu agenturu u Crnoj Gori. Njemu niti jedna „pizdarija“ na terenu nije promakla jer, to je i više nego očito, i on je imao svoju odanu i provjerenu „detektivu“ na svim razinama crnogorske vojske i mornarice. Ništa se bitno u crnogorskoj vojsci, a poglavito u mornarici nije događalo, a da to „moj Siniša“ (moram priznati da mi je s vremenom postao posebno drag i simpatičan) nije „detektirao“ i promptno objavio. Pri tome, moram i to javno priznati, pogađao je „u sridu“ k’o najtrofejniji sinjski alkar. Moji su „folderi“ sa Sinišinim uradcima prepuni, a posebno je dragocjen puni „folder“ na kome piše „šb Jadran – Luković“.

E, tu smo! Ovaj „folder“ ima desetak „podfoldera“ posvećenih povijesti broda, njegovoj izgradnji, financiranju, krstarenjima, remontima, zapovjednicima, itd., sve do „podfoldera“ s argumentima obje strane o pravu vlasništva na brod.

A u tom „podfolderu“ kao da postoje dva Siniše Lukovića; onaj „moj Siniša“ koji do 2020. godine javno nariče nad teškom sudbinom š/b „Jadran“ (loše gospodarenje brodom, loši kapetani, loš remont, …) i kao da zazivlje povratak broda u Hrvatsku gdje bi napokon bio u svojoj pravoj i izvornoj funkciji, i, onaj „neki drugi Siniša“, koji je nakon nedavne smjene vlasti u Crnoj Gori naglo živnuo i ne dvoji više čiji je brod.

E, taj i takav Siniša ukazao se neki dan u emisiji „Argumenti“ TV Crne Gore, gdje je gostovao s Adrijanom Vuksanovićem, predsjednikom Hrvatske građanske inicijativeVasilijem Čarapićem, zastupnikom stranke Evropa sad i Duškom Stjepovićem, zastupnikom stranke Demokratska Crna Gora i predsjednikom skupštinskog Odbora za međunarodne odnose.

Voditeljica emisije prvo se obratila novinaru Lukoviću, kao osobi „…koja najviše zna o brodu“, pitanjem čiji je š/b „Jadran“. A Luković je spremno odgovorio:

„Najjednostavniji mogući odgovor je da je Jadran jugoslavenski brod. To je brod koji nije hrvatska imovina, to je brod koji nije crnogorska pomorska tradicija kako i jedna i druga strana ga danas nazivaju. On je nešto što je baština bivše Jugoslavije.

Ako postoji oličenje Jugoslavije u maritimnom smislu onda je to š/b Jadran, jer geneza njegova od same ideje da se gradi školski brod do načina na koji je ona realizirna, do 60 i nešto kusur godina njegove službe dok se ta država nije raspala, je vezana isključivo za Jugoslaviju i taj je brod zajedničko naslijeđe naroda bivše Jugoslavije od Triglava do Đevđelije.“

I druga dva parlamentarna zastupnika Čarapić i Stjepović nedvosmisleno su se izjasnila da je brod crnogorski, želeći to isto čuti i od zastupnika Vuksanovića, koji je jedini u studiju imao suprotno mišljenje. Mišljenje sve trojice zastupnika (Čarapića, Stjepovića i Vuksanovića) je, u stručnom pogledu, irelevantno jer o brodu i njegovoj povijesti znaju znatno manje od novinara Lukovića, a koji svojim znanjem i informacijama bitno utječe na formiranje javnog mijenja u Crnoj Gori. Pogotovo sada kada je na vlasti politička opcija koja je Lukoviću vrlo bliska.

Tvrditi „… da je Jadran jugoslavenski brod“ 33 godine od raspada Jugoslavije, a misliti pritom da isti ostane u vlasništvu Crne Gore (vije crnogorsku zastavu, upisan u Flotnu listu crnogorske Ratne mornarice, ima kapetana i posadu crnogorsku), a da svi ostali „narodi i narodnosti“ sudjeluju u njegovom financiranju, e to može samo pokvareni um, zaostao u vremenu i prostoru, nesvjestan da je Jugoslavija odavno povijesna činjenica.

U nastojanju da iznađe valjane argumente kojima će opravdati protupravno zadržavanje i korištenje broda od strane crnogorske države, Luković stalno pronalazi nove „argumente“ kojima čak i potkopava crnogorske interese i državu.

Nije problem u tome što on to kao pojedinac čini, nego je problem za crnogorsku državu što se za te „kvazi“ argumente lijepi crnogorska javnost i brojni crnogorski političari. Nastaje jedna šizofrena društvena situacija u kojoj jedni druge uvjeravaju kako je nešto što su prethodno nekome oteli – odvajkada, sada i zauvijek njihovo!

U želji da pošto – poto zadrže š/b „Jadran“, a koji je tek jedna mala diobena stavka u ogromnoj diobenoj masi imovine bivše JNA koju su opljačkali na teritoriju i akvatoriju Hrvatske, zaboravljaju javno spomenuti, a to nisu spomenuli niti u gore navedenoj TV emisiji, da Hrvatska od njih potražuje preko dvije milijarde US dolara.

Proizlazi da je posve normalno da oni koji su u vojni proračun bivše države izdvajali tek 1,9 % sredstava „maznu“ 84,3 % Flote, iako je svima znano da je u akvatoriju Crne Gore prije rata baziralo tek 11 % Flote. E, taj podatak novinar Luković ne iznosi, njega ne problematizira, problematičan mu je tek spor oko vlasništva nad š/b „Jadran“. No, i za to Luković ima spasonosno rješenje!

U prošlo ljetnoj javnoj polemici s bivšim novinarom Denisom Krnićem, posegnuo je za Ugovorom o pitanjima sukcesije, slavodobitno citiravši članak 3. Aneksa A koji kaže:

Materijalna pokretna državna imovina SFRJ koja se nalazila na teritoriju SFRJ prelazi na državu sljednicu na čijem se teritoriju nalazila na dan na koji je potonja proglasila neovisnost.”

U spomenutoj emisiji taj članak je citirao Duško Stjepović, iz “soft” srpske stranke Alekse Bečića, ne shvaćajući koji je argument dao u ruke Hrvatskoj. O tome u posebnom tekstu.

A kako se š/b „Jadran“ na dan 25. lipnja (kada je Hrvatska proglasila samostalnost), te 8. listopada 1991. godine (kada je ta odluka stupila na snagu) nalazio u Crnoj Gori, reći će Luković, a potom i brojni njegovi „trabanti – postolari“, kako je jasno da brod „odvajkada“ pripada Crnoj Gori. Ni Lukoviću ni njegovim „postolarima“, koji međunarodne propise čitaju i shvaćaju „jedan na jedan“ nije jasno, a to će im objasniti suci nekog međunarodnog sudišta, zašto brod „Jadran“ nikada neće pripasti njima.

Ni „slamka spasa“ u vidu tvrdnje kako su oni pitanje vlasništva nad š/b „Jadran“ riješili sporazumom sa Srbijom neće im pomoći, jer Crna Gora i Srbija nisu mogle raspolagati zajedničkom imovinom bivše države bez znanja i suglasnosti ostalih država sukcesora. Sve što su Srbi i Crnogorci međusobno radili i dogovarali međunarodni će im arbitri porušiti k’o „na kuglani“.

Kao što će im međunarodni arbitri objasniti i to da je na dan 25. lipnja (može i 8. listopada) gotovo kompletna Flota JRM bazirala u lukama na teritoriju Hrvatske. Dakle, želeći se umiliti svojim novim „gazdama“ Luković im servira „spasonosno“ rješenje za „Jadran“, a u stvari im stavlja omču oko vrata tešku preko dvije milijarde US dolara za svu onu diobenu masu JNA koju su oteli i kasnije prodali, poklonili ili ruzinavu potopili u skladu sa “stoljetnom crnogorskom pomorskom tradicijom”.

Kada se jednog dana završi međunarodno sudište ne samo što će Crnogorci ostati bez š/b „Jadran“, nego će ostati i bez nekoliko milijardi dolara. A, sve to zbog: a) lakomislenog sudjelovanja u agresiji na RH, b) nepromišljenog, oholog i bezobraznog vladanja prošle, a kako je započelo, nažalost i ove nomenklature na vlasti, i c) slušanja raznih „kvazi“ stručnjaka za međunarodno sukcesijsko i pomorsko pravo. Sve „postolar do postolara“!

Svrha ovog teksta nije bila da ulazi u polemiku s crnogorskim „postolarima“ koji, da parafraziramo Broja 1 iz Alan Forda, nipošto nisu glupi, već naprosto nemaju sreće kada razmišljaju.

Ako u novoj crnogorskoj vlasti ima ikoga tko je u stanju razmišljati neka se zapita zašto je novi hrvatski ministar obrane Anušić poručio Crnogorcima „Dosta je!“, zašto je ministar vanjskih i europskih poslova izjavio kako će Crnogorci, ne počnu li se proeuropski ponašati i djelovati, gledati sa brda na Europsku uniju kao što su do Berlinskog kongresa 1878. godine gledali – Jadransko more!!!

Mislite li da je to samo zato što je u Hrvatskoj predizborna godina? Samo vi mislite svoje, a od sada nadalje mi ćemo djelovati svoje! Dvadesetak godina smo trpjeli vaše razne štoseve, a sada kažemo – dosta je!

A, Vama gospodine Lukoviću – hvala za sve! Bili ste i više nego korisni. Ni sami ne znate koliko.

Marko Maković/Maxportal/Foto: RTCG

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.