Tko srlja na Balkan, taj truje hrvatsku krv!

«Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti».

Ovim je riječima znameniti hrvatski povjesničar, albanolog svjetskoga glasa, poliglot, književnik i pravaški političar dr. Milan Šufflay na neki način sublimirao bit svojih političkih pogleda, kojima je temelj uvijek pronalazio u povijesti. Značenja tih riječi bili su, međutim, itekako svjesni i njegovi fizički i intelektualni atentatori i cenzori. Režim monarhofašističke Jugoslavije na brutalan je način, razbijanjem lubanje čekićem, fizički likvidirao Šufflaya, čime je poslao prešutnu poruku i svim drugim borcima za hrvatsku samostalnost što ih čeka ako nastave s otporom režimu (dr. Mile Budak kasnije je samo za dlaku izbjegao Šufflayev scenarij!), dok je režim komunističke Jugoslavije intelektualno likvidirao Šufflaya izbacivši njegovo ime iz knjiga i sveučilišta, a time, nadajući se, i iz narodne svijesti. Nije pritom Šufflayu nimalo pomogla činjenica što je bio žrtvom monarhofašističke Jugoslavije, protiv koje su službeno istupale i komunističke vlasti. Monarhofašistiški i komunistički režim imali su zajedničku poveznicu – jugoslavenstvo, dok im je Šufflayev nacionalizam i beskompromisna borba za hrvatsku stvar predstavljala zajednički trn u oku. Na žalost, ni ostamostaljenjem Hrvatske Šufflay nije u svijesti hrvatskog naroda dobio mjesto koje je svojom zadivljujućom erudicijom, širinom pogleda i bogatom ostavštinom zaslužio. A riječ je o «aristokratu duha» (Sagrak), koji uz Pilara, Lukasa i Kriškovića spada u najvažnije hrvatske političke pisce 20 st.

Kao što je već naznačeno, Šufflay je uporište svojim političkim pogledima pronalazio u povijesti. «Kao što ne može biti individualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti», piše u jednome članku. Svjestan činjenice da je nedostatak povijesnog pamćenja jedan od ključnih uzroka hrvatske nesreće tijekom povijesti on zaključuje: »I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje jer time uništava njegovo jastvo. Time, samo time može ga učiniti plijenom egoističnih susjeda». Narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo temelj su Šufflayeva nacionalizma, koji ima samo jedan cilj, obnoviti hrvatsku državu: »Danas, kad na geografskoj mapi Europe ne postoji ni najmanja Hrvatska, u dušama milijuna ipak svježe živi moćna svijest o Velikoj Hrvatskoj. Tu moćnu svijest pruža neprekinuto narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo». U drugome pak članku dodaje: »Proti Stjepanovoj kruni, proti srpskom carskom dijademu, proti rimskom imperijalizmu ideja Tomislavove države ne smije biti mrtva. Nju mora kombinirati Radić sa svojom čovječanskom republikom, ne će li, da bude satrt hrvatski narod, danas najdivnija domovina čitavog planeta». Povjesničarima Šufflay namjenjuje posebnu ulogu, pokazujući na taj način koliko je za narod bitno imati nacionalno osvještene historiografe: »Historik, koji odvija film prošlosti svog naroda, neophodno je nuždan organ narodnog organizma. On služi kao poluga pamćenju ili mnemi svoje nacije. Otkriva bitne značajke njezine i daje putokaz za sigurno opredjeljenje i u najtežim njenim časovima. On kadikad djelotvorno budi ili ekforira davne mnemičke klišeje, koji bi inače za vazda ostali zakopani u podsvijesti narodnoj».

Za Šufflayev svjetonazor karakteristična je izrazita zapadnjačka orijentacija. Jednom prilikom tako umuje:» (…)Na rubu Balkana, na granici Zapada i Istoka, katoličanstva i pravoslavlja, europske kulture i barbarstva, ime hrvatsko krv hrvatska ne znači samo naciju! Hrvatska krv tu znači civilizaciju. Hrvatstvo je tu sinonim za sve što je lijepo i dobro stvorio Zapad». I zato je hrvatskoj naciji «mjesto na Zapadu i uz Zapad. Hrvatskoj naciji nema mjesta na Balkanu. Tko je veže proti Zapadu, radi proti hrvatskoj povijesti. Tko srlja na Balkan, taj truje hrvatsku krv». «Zapad je na hrvatskom tlu apsolutno nadmoćan i ova zapadnjačka dominanta ostaje karakteristikom hrvatske nacije kroz sva poznija vremena». Hrvatskoj je, dakle, mjesto na Zapadu, a nikako na Balkanu; tko Hrvatsku gura na Balkan nužno radi protiv hrvatskih nacionalnih interesa. «Zapadnjački katolički Hrvati nemaju što da traže na pravoslavnom Balkanu. To je danas domena Srba, koji su za to, kroz dugi niz naraštaja, potpuno adaptirani. Pa da se i polomi Dušanovo carstvo i stvore federacije, to bi bila čisto balkanska kreacija. U njoj bi Hrvati izgubili bi ono, što je u njima najbolje po mnijenju Stranke prava, i ono, što je u njima najbolje po mnijenju Radićevu. Izgubili bi smisao za zapadnu civilizaciju i za – čovječnost». Hrvatski nacionalizam, koji je uvijek bio i ostao obrambena kategorija (Korsky), za Šufflaya je pozitivan jer «ne znači samo ljubav prema rodnoj grudi i hrvatskim domovima na njoj, on ne znači samo lokalni patriotizam, već lojalnu službu čitavom bijelom Zapadu».

Šufflay je narod shvaćao organički, smatrajući da kao ljudska tvorevina podsjeća na organizam. Tri bitne oznake naroda prema Šufflayu su: srodna krv (rasni faktor), plastika tla (geografski faktor) i zajedničko pamćenje boli i radosti kroz dugi niz generacija (kulturno-historijski faktor). Na jednome mjestu Šufflay u tom smislu piše: »Iz izbornih je žara banske Hrvatske dvaput do sada sukljala hrvatska historija, vjera otaca, zapadne kulture, nošena baštinskim jedinicama seljačke i građanske krvi. Ona će sukljati i dalje jednako moćno, dok bude izbora i hrvatske krvi, dok djedovi žive u našim žilama, a mi u krvi naše djece». Glavne značajke hrvatske nacije prema Šufflayu su ove: zapadnjačka kulturnost, vjernost domovinskoj grudi, svijest «starih pravica», «bogonosilaštvo», čovječnost i prije svega «graničarstvo».

Glavni protivnik hrvatstva prema Šufflayu nije srpstvo, već jugoslavenstvo. Objašnjavajući u historiografiji nedovoljno istražen i mitovima obavijen pokušaj osnivanja Hrvatske radikalne stranke Šufflay kaže: »Politička smrt svim Slavosrbima svih dlaka i patentiranim Jugoslavenima može nastupiti tek onda kad bi se sreli srpski frankovci i hrvatski radikali (…) Jer jedno je nepobitno (…) i frankovci i radikali neprijatelji su jugoslavenske nacionalne ideje». Jugoslavenstvo je, dakle, a ne srpstvo – sve dok ne juriša na Hrvatsku – protivnik hrvatstva i negacija hrvatske misli, i stoga «… mi niti smo bili, niti ćemo ikada biti Jugoslavjani. Mi ne poznamo i ne priznamo ‘Jugoslavije’. Naša je lozinka Bog i Hrvati, pa Hrvatska Hrvatom».

U svojim politološko-historiografskim raščlambama i prikazima Šufflay se nije ograničavao isključivo na prostor Jugoslavije, već je pozorno pratio i analizirao tadašnja kretanja na starome kontinentu. Oštro je kritizirao sve nedostatke tadašnjeg versailleskog poretka i krhke demokracije. Nakon Prvoga svjetskog rata Europa se – piše Šufflay – «umotala u beznadnu tragediju. Prekinula je s monarhijama, a nije znala asimilirati prave principe demokracije. Otjerala je Ameriku u izolaciju. Uronila je u strahovit kaos i stupila u novu eru barbarstva». Velik utjecaj na Šufflaya izvršili su tadašnji europski mislioci i pisci Guglielmo Ferrero, Francesco Niti, Oswald Spengler, Bertrand Russell i Nikolaj Berdjajev. Slično spomenutim piscima, Šufflay je brinuo o budućnosti Zapada i oštro kritizirao nesklad između sve većeg razvoja tehnike i nazadovanja etike («… Bijelac etički, moralno, nije se ništa izdigao iznad čovjeka prije 2000 godina, industrijalno stoji daleko iznad njega»). Rješenje je prema Šufflayu u odbacivanju materijalističkih nazora i u povratku humanim vrijednostima i principu kršćanske ljubavi za bližnjega. Katoličanstvo za Šufflaya predstavlja bitan elemen hrvatskoga identiteta.

Iako po zanimanju nije bio književnik, Šufflay je ostavio trag i u hrvatskoj književnosti. Pisac je povijesnog romana «Kostadin Balšić» (1920) i pisac uopće prvog hrvatskog znanstveno-fantastičnog romana «Na Pacifiku godine 2255.» (1924). Kao povjesnčar uglavnom se je bavio poviješću srednjeg vijeka, a veliku je pozornost posvetio proučavanju albanskog naroda. Smatra ga se najvećim albanologom prve trećine dvadesetog stoljeća.

Kao hrvatski nacionalist, intelektualac neograničenog horizonta i oštar kritičar versailleskog poretka i Jugoslavije Šufflay nije mogao očekivati blagonaklonost režima monarhofašističke Jugoslavije. Svoje je hrvatske nazore kao i mnogi hrvatski intelektualci plaćao tamnicom. Život je položio za ideal slobodne Hrvatske. Hrvatske kojoj je dao sve, a od koje do danas nije dobio dostojno priznanje. A da je riječ o osobi koja zaslužuje veliko priznanje ponajbolje svjedoči činjenica da su apel Međunarodnoj ligi za ljudska prava, u kojemu su upozorili na Šufflayevo ubojstvo i kršenja ljudskih prava u Jugoslaviji, potpisali Albert Einstein i Heinrich Mann, pozivajući europske zemlje da «imadu dužnost da se postave kao štit pred ovaj mali miroljubivi prosvjećeni narod». Naša je dužnost Šufflayu dati zasluženo mjesto u kući hrvatskih velikana duha, koji su svoj život položili za samostalnu i nazavisnu Hrvatsku. Sa Šufflayevom tragedijom trebao bi već u osnovnoj školi biti upoznat svaki učenik. Iz povijesti je potrebno crpiti zaključke i tako izbjegavati ponavljanje starih grješaka i zabluda. U protivnom bi nas ponovno mogla ujesti zmija iz istog protuhrvatskog legla, čije zmije i danas medijski sustavno prešućuju Šufflaya. Razloge prešućivanju mogli bismo potražiti u ponovnim pokušajima trasferiranja Hrvatske na Balkan i u Jugosferu, zar ne?

Autor: Davor Dijanović

Izvor: Hrvatsko slovo 2011.

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=35tpNU1cExc