Mario VUK: Premise i konkluzije online čovječanstva
Danas u vrijeme najveće brzine dijeljenja informacija zahvaljujući internetu, odnosno društvenim mrežama, bukti oganj dijeljenja vrlo krivih zaključaka koji se nude kao gotova uvjerenja-proizvodi, koji snažnim podražajima audiovizualnih postignuća i kratkoćom koja zahtijeva minimum pažnje i koncentracije, a napose promišljanja, „industrija uvjerenja“ nudi na sve strane sulude zaključke koji se sumanuto prihvaćaju i nepredvidivim spletom tvore gordijski čvor novog vjernika, onog nesvjesnog vlastite „vjere“
Idi, neka ti bude kako si vjerovao! (Mt 8, 13). Rečenica iz evanđeoskog teksta sadrži duboku istinu ljudskog postojanja i djelovanja. Stotnikov sluga je izliječen. U liturgiji rečenica koju izgovara stotnik glasi: „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja!“ Sluga postaje duša.
Anima (duša) ili psiha danas se često svodi na područje mentalnog, koje nekako oduzima širinu i dubinu riječi duša. Uzima se ono što je umno, idejno, a izostavlja cjelinu onoga što je čovjek. Duša živi od vjere, odnosno čovjek živi na način koji vjeruje.
Ako vjerujem da mi konzumacija marihuane čini dobro, živjeti ću na način da ju kupujem, konzumiram i živim u skladu s time. Ako vjerujem da psu nije mjesto u kući, držat ću ga u dvorištu. Ako vjerujem da nisam podoban za vožnju motornog vozila, prilagodit ću život i mjesto življenja tome. Ako vjerujem da jedenje mesa nije etično jer zahtijeva nasilnu smrt životinja, prilagodit ću se takvom obliku prehrane.
No, to je još uvijek izvanjsko područje koje ne mora utjecati na mnogo važnije životne odluke. Što ako vjerujem da sam bezvrijedan čovjek i da zavređujem da me život kažnjava? Neću li na što svjestan što nesvjestan način živjeti autodestruktivno?
Sva ta vjerovanja koja postaju naša vlastita uvjerenja nisu došla sama od sebe. Naravno da postoje događaji u našem životu iz kojih izvodimo zaključke, npr. nakon mnogo pokušaja da budemo dobri prema drugima i da im vjerujemo, a to nam se obilo o glavu, možemo izvesti zaključak da su ljudi načelno pokvareni i da ne zaslužuju našu dobrotu. No, ima mnogo zaključaka (vjerovanja – uvjerenja), koja nismo zaključili sami, već postoje u našem društvu, a mi smo ih prihvatili, usvojili i živimo prema tome.
Danas u vrijeme najveće brzine dijeljenja informacija zahvaljujući internetu, odnosno društvenim mrežama, bukti oganj dijeljenja vrlo krivih zaključaka koji se nude kao gotova uvjerenja-proizvodi, koji snažnim podražajima audiovizualnih postignuća i kratkoćom koja zahtijeva minimum pažnje i koncentracije, a napose promišljanja, „industrija uvjerenja“ nudi na sve strane sulude zaključke koji se sumanuto prihvaćaju i nepredvidivim spletom tvore gordijski čvor novog vjernika, onog nesvjesnog vlastite „vjere“.
Jedan, možda najzastupljeniji oblik jest manipulacija selektivnog konteksta. Npr. poplava videa koji naoko žele probuditi empatiju kod ljudi, a činjenično stvaraju površne, ali silno uvjerene moralne suce koji svojim komentarima preuzimaju ulogu spasitelja na način da vrše linč na umjetno stvorenog „insceniranog“ zlikovca. „Zlikovac“ u tom smislu može biti osoba koja u video uratku odbije ponuditi sjedalo u javnom prijevozu osobi koja nam je predstavljena u liku nemoćne žrtve. Linč često puta ide do mjere da se „zlikovcu“ oduzima pravo ne samo na vrijednost (ljubav), već i na život. Taj online moralni prijeki sud nije bezazlena igra, već gradi uvjerene vjernike, da ne kažem moralne fanatike koji su shvatili sve, a najmanje preispitali sebe. I bez obzira na količinu vlastite neosviještenosti bacaju kamenje tvrdeći da su bez grijeha.
Drugi oblik jest izazov, poziv na širenje vlastitih granica, pod geslom, usudi se, inače ne vrijediš. U isto vrijeme takovi izazovi često idu na štetu morala, ili zdravlja ili širenja štetnog utjecaja na najmlađe. Osjećaj vlastite vrijednosti, koji ne postoji bez potvrde drugih (lajkanjem), pa čak i osuđivanjem (potvrda prkosnih djela), ponovno gradi, ovaj puta ne „vjernike“, već gurue, vođe, ili jednostavno utjecajne pojedince društvenih mreža. Svaka individua tako predstavlja vlastiti moralni konstrukt kojim ima svako pravo živjeti prema vlastitom uvjerenju koje privlači pratitelje, često na štetu sebe i drugih „učenika-pratitelja“. I tako geslo A. Dumasa „svi za jednoga, jedan za sve“ prelazi u svoj anti-oblik, koji za mijenja u protiv, no ovaj protiv nije svjestan, već prikriveni glas koji utječe na oblikovanje vlastitog creda koji nas drži u uvjerenju da smo sami i put i istina i život. Autoritet je mrtav, a opet tako živ, samo sakriven, ne predstavljajući se kao autoritet, već osloboditelj koji kida okove institucionalnih uvjerenja, srednjovjekovnih mastodonta i inih drugih „neprijatelja“ čovječanstva.
Premise online učiteljstva anti-Sokratovskim metodama izazivaju opću amneziju i ugrađuju umjetnu memoriju koja čovjeku tumači čovjeka. Na obzoru stoji veliki nesvjesni JA koji sve što nije JA naziva JA i poistovjećuje se tim ne-JA. Antropologija online učiteljstva drži katedru čovječanstva uvjeravajući nas da nije paranoična, shizofrena, bipolarna, rascijepljena, duboko poremećena. Duševni bolesnik, uvjeren da je liječnik, razbolijeva naivne duše šapćući im da ih liječi.
Ruku na srce, došli smo do perioda kada za svaki upit, sumnju, strah, tipkamo u tražilicu, skrolamo po raznim online platformama, čeznemo za odgovorom koji će nam dati mir, spokoj, svrhu, smisao.
Liječnik duše samo je jedan i tom liječniku izgovaramo u vjeri stotnika. Možda bi danas trebali moliti: neka nam ne bude kako smo vjerovali, već onako kako nas ljubiš. Pred tom istinom padaju sve premise i konkluzije, a ostaje samo jedan zaključak: Emanuel.
Mario Vuk, magistar teologije i transakcijski analitičar – savjetnik