Stoljeće i pol nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva i antička Salona je doživjela sličnu sudbinu. Ta prva prijestolnica Dalmacije u kojoj je nekada stolovao gotovo neovisni vladar Marcelin (454.-468.), a potom njegov nećak i posljednji zakoniti rimski car Julije Nepot (468.-480.) nije uspjela izbjeći vihor „seobe naroda“. Moćne salonitanske zidine nisu bile dovoljno snažne da zaustave „barbarske horde“ koje su gradu prijetile iz panonskog i balkanskog zaleđa, kao ni epidemije kuge učestale tijekom VI. stoljeća. Posljedice kontinuirane ratne opasnosti i sve osjetnije depopulacije naposljetku su dovele do urušavanja antičkog svijeta, a ujedno i propasti same Salone kao najznačajnijeg administrativnog, ekonomskog i vjerskog središta istočne obale Jadrana. Grad tog opsega i takvih funkcija osiromašenoj pokrajini opustošenoj ratovima jednostavno više nije bio potreban, pa se može reći kako je Salona početkom VII. stoljeća postala žrtvom vlastite veličine.
Dimenzije najveće salonitanske ranokršćanske bazilike (tzv. basilica urbana) u odnosu na sačuvane ostatke – na području današnje Dalmacije tijekom cijelog Srednjega vijeka nije bila izgrađena niti jedna crkva barem približnih dimenzija poput te monumentalne salonitanske katedrale
Naime, preostalo stanovništvo se u tim nesigurnim vremenima povlačilo u planine i lakše branjiva mjesta, dok su rimskim cestama, tom nekadašnjem „krvotoku“ Carstva i njegovih legija, u plodne doline kontinuirano pristizali avaro-slavenski doseljenici. Tako se primjerice na području Baške Vode domicilno stanovništvo iz nizine premjestilo na uzvisinu zvanu Gradina, a u slučaju Muccuruma (današnje Makarske) utvrdilo na zaštićenijem poluotoku Sv. Petra. Slične primjere nalazimo i u kontinentalnom zaleđu: na području Banja Luke stanovništvo nalazi utočište među zidinama tamošnje rimske utvrde (Castra), jednako kao i na području današnjeg Zagreba (Gradec). Naposljetku, posljednji Salonitanci na čelu sa svojim biskupom te relikvijama mučenika Dujma i Anastazija sigurniji dom nalaze u obližnjem Aspalathosu/Spalatumu odnosno Dioklecijanovoj palači – današnjem Splitu. Osim toga, plemenske vođe novih slavenskih etničkih skupina su za svoja sjedišta birali dominantne točke u prostoru (primjerice klišku tvrđavu), dok se među ruševine velikih napuštenih gradova (poput Salone i Narone) nisu naseljavali. Naime, kao što su salonitanski kršćani svoj episkopalni centar izgradili na gradskoj periferiji, daleko od rimskog foruma i poganskih hramova – koji su u prvim stoljećima predstavljali središte gradskog života, tako je i plemenska elita Hrvata od IX. do XI. stoljeća svoje crkve i mauzoleje gradila uz sami istočni rub Salone, dok su u bližoj okolici nastajala starohrvatska naselja (uz lokalitete: Crkvine, Majdan, Glavičine, Vranjic). Nakon dugotrajnog odumiranja antičkog grada, iz „pepela“ Salone polako se rađao ranosrednjovjekovni Solin.
Prostorni razmještaj naselja, sakralnih građevina, mlinica i nekropola starohrvatskog Solina u odnosu na gradske bedeme antičke Salone (N. Božić: „Solin: pregled povijesnoga i urbanističkog razvoja grada“)
Iako između Salone i današnjeg Solina postoji jasan diskontinuitet, zanimljivo je kako neke tragove antičkog u tkivu suvremenog nalazimo i danas. Tako je primjerice u sjeverni zid kamene kuće smještene zapadno od cemeterijalne bazilike na Marusincu (naselje Barišići) uzidana prilično oštećena skulptura ženske glave iz rimskog doba, kao i gornji lijevi ulomak stele s natpisom („L(ucio) Fulvio Mar[—]“) te ulomak sanduka sarkofaga s prikazom krilatog erota. U susjednim Paraćima također nalazimo oštećenu glavu sa stiliziranom frizurom uzidanu u pročelje jedne kuće. Na poluotoku Vranjicu nalazi se ostatak žrtvenika posvećen rimskom poganskom božanstvu Silvanu. Uzidan je u južno pročelje kao potporanj za čeličnu šarku te je pritom prilično oštećen, iako je moguće iščitati natpis: „T(ito) Flavi[o] vel T(itvs) Flavi[vs] / […]MANO(?) / D(?)[…] / ONIA / Euca(r)pia / (?)L Silvano / ex vot(o)“. Nadalje, jedan ulomak sanduka sarkofaga iz III. st. nalazimo uzidan u susjedstvu kuće Kljaković Gašpić. Na ulomku se između ostaloga uočavaju ruke erota koji je držao tabulu, te morska lavica s glavom zvijeri i repom ribe, kao i još jedno morsko čudovište. Na istoj kući također nalazimo i desni akroterij pokrova rimskog sarkofaga, a unutar njega na podlozi rebraste školjke uočava se paun koji u kljunu drži girlandu.
Primjeri uzidanih antičkih spolija u arhitekturi suvremenog Solina: sjeverni zid kamene kuće u naselju Barišići, pročelje kuće u Paraćima, pročelje kuće u Vranjicu i susjedstvu kuće Kljaković Gašpić (Virtualni muzej grada Solina)
U svakom slučaju, na području Salone/Solina kraj antike ujedno predstavlja i prekid urbanog života, budući da su ranosrednjovjekovno (starohrvatsko) društvo pretežno karakterizirale ratarsko-stočarske zajednice kojima funkcije jednog gradskog centra nisu bile nužne. Naime, propast Salone pogodovala je snažnijem razvoju susjednih naselja Aspalathosa/Spalatuma i Traguriuma, odnosno srednjovjekovnog Splita i Trogira, gradova antičkih korijena koji su ujedno predstavljali i biskupska sjedišta. Ti urbani centri su tijekom Srednjega vijeka nastojali ostvariti dominaciju na području nekadašnjeg salonitanskog agera, pa je tako mjesto njihovog dodira (i čestih sukoba) bilo zapadnije od Solina – u Kaštelanskom polju. S druge strane, u susjednoj, strateški iznimno značajnoj kliškoj utvrdi bilo je sjedište Kliške ili Primorske županije, odnosno jedno od sijela kneževske i kraljevske kuće Trpimirovića, a kasnije i moćnih velikaša poput Domalda Cetinskog i roda Šubića. Gospodari kliške tvrđave često su se sukobljavali s dalmatinskim komunama, dok je granica kliškog distrikta bila na samoj rijeci Jadro, pa je tako solinski kraj često bio mjesto prelamanja utjecaja okolnih središta.
Kliška tvrđava, od IX. do XI. stoljeća vladarski dvorac Trpimirovića i „ključ Dalmacije“, stoljećima je predstavljala kontrolnu točku putova iz primorja prema unutrašnjosti
U okviru takvog policentričnog razvoja u periodu između IX. i XI. stoljeća nastajali su najznačajniji (do sada istraženi) lokaliteti starohrvatskog Solina: Gospin otok s crkvama Sv. Marije i Sv. Stjepana, Gradina s tamošnjom crkvom, Šuplja crkva s krunidbenom bazilikom Sv. Petra i Mojsija uz koju se možda nalazio i samostan, Majdan s ostatcima liturgijskih instalacija crkve koja nije zabilježena u povijesnim izvorima te Rižinice s benediktinskim samostanom. Zanimljivo je kako nijedna od navedenih sakralnih građevina nije bila izgrađena unutar bedema antičke Salone, po čemu se starohrvatski Solin također razlikuje od istočnojadranskih gradova poput Splita i Zadra, u kojima dominira izravni spoj antičke i ranosrednjovjekovne arhitekture unutar jedinstvenog gradskog perimetra.
Starohrvatski arheološki lokaliteti na Gospinu otoku i u solinskoj Gradini u vrijeme Frane Bulića i Lovre Katića – fotografirani na ilustraciji desno („Stopama hrvatskih narodnih vladara: povijesne šetnje po zadužbinama hrvatskih knezova i kraljeva“, 1928.)
Uz duhovni život predstavljen navedenim lokalitetima, neizostavan element srednjovjekovnog Solina u ekonomskom smislu ogleda se u mlinovima na rijeci Jadro, koji su tu stajali od rimskoga doba, dok su od početka Srednjega vijeka predstavljali najvažniju granu solinskog gospodarstva. Iako se mlinovi izričito navode u ispravama vladara iz kuće Trpimirovića, prema N. Božiću njihov točan položaj nije moguće utvrditi sa sigurnošću, budući da su prve mlinice bile građene od drveta, tj. od materijala podložnog brzom propadanju. Međutim, može se zaključiti kako najstariji dio mlinice zvane Velika Galija, smještene u samom središtu Solina tik do Gospinog otoka – uz kameni most preko jednog od rukavaca rijeke Jadro, potječe iz XI. stoljeća.
Velika Gabrića mlinica i Aljinovićeva mlinica 50-ih godina prošloga stoljeća (L. Katić: „Solinski mlinovi u prošlosti“)
Posebno poglavlje prošlosti ranosrednjovjekovnog Solina predstavlja značajan niz nekropola, odnosno groblja, koja svjedoče o kontinuitetu života u već tada gusto naseljenom kraju. Starohrvatske solinske nekropole je najviše istraživao Lj. Karaman te se prema njegovim zaključcima groblje na Majdanu te u Mravincima-Glavičinama datira u IX.-X. stoljeće. Smatra se kako je nekropola na Glavičinama pripadala naselju u blizini brežuljka Sutikva (tako nazvanog po nekadašnjoj crkvi Sv. Tekle), dok je ostalo nepoznato gdje su se pokapali stanovnici naselja Prosik. Groblje je u starohrvatsko doba postojalo i u blizini Rižinica, kao i kod crkve Sv. Nikole smještene u zapadnom dijelu Solina. Naposljetku, nedaleko crkve Sv. Jurja na Putalju – na graničnom području između Solina i Kaštela – nalazi se starohrvatska nekropola na Gajinama, otkrivena još krajem XIX. stoljeća.
Izgled arheološkog lokaliteta Rižinice 20-ih godina prošloga stoljeća (F. Bulić i L. Katić: „Stopama hrvatskih narodnih vladara: povijesne šetnje po zadužbinama hrvatskih knezova i kraljeva“)
Međutim, od svih navedenih lokaliteta u izvorima je najranije zabilježen benediktinski samostanski kompleks u Rižinicama – u ispravi kneza Trpimira nastaloj sredinom IX. stoljeća. Ta povelja ujedno predstavlja i prvi izričiti spomen Hrvata u solinskom kraju, iako se može zaključiti kako je šira okolica Solina, zajedno s današnjim Kaštelima i tvrđavom Klis, još od ranije zasigurno bila u sastavu hrvatske države. Naime, Trpimir u svojoj darovnici spominje i navedenu crkvu Sv. Jurja na Putalju koju je dao izgraditi njegov prethodnik i jedan od Borninih nasljednika – Mislav. Latinski izvori mu pridaju naslov „princeps“ ili „dux“, a ime bilježe kao „Mislaus“, ali isto tako i „(M)oyslaus“, „Muisclavus“ te „(M)oiscl(avus)“, iz čega neki autori zaključuju kako bi trebalo glasiti Mojslav. Moguće je kako se u spomenutoj crkvi Sv. Jurja nekada nalazila i freska s prikazom ovog vladara. Na to ukazuju zapisi prokuratora splitske nadbiskupije s početka X. stoljeća o troškovima za neke „slikarske“ radove, točnije „za obnovu slike kralja (i) utemeljitelja“ kao i „za obnovu slike kralja Trpimira (Trepimero)“. Budući da se ti zapisi vjerojatno odnose na crkvu sv. Jurja, a poznato je kako je tu crkvu dao podići knez Mislav, upravo bi njega i prikazivala spomenuta „slika kralja (i) utemeljitelja“. Kako je starohrvatska Jurjeva crkva tijekom stoljeća uništena, navedeni zapis je jedini trag o tome da je freska nekada postojala.
Natpis s imenom kneza Mislava; Donje Biljane u okolici Benkovca (I. Josipović: „Tri nova posvetna natpisa s imenima hrvatskih vladara iz karolinškog perioda“)
Pisanim izvorima koji govore o Mislavu treba pridodati i jedan kameni natpis. Naime, prema novijem zaključku I. Josipovića sačuvani dijelovi natpisa oltarne pregrade pronađeni na lokalitetu Begovača u okolici Benkovca (Donje Biljane) trebali bi se čitati: „Od darova Božjih i… …u vrijeme kneza Mislava… …sa suprugom… …za spas duše svoje obnovio je ovaj hram“, što bi značilo kako ovog kneza treba svrstati uz bok Trpimiru, Branimiru i Muncimiru, odnosno u niz hrvatskih vladara IX. stoljeća kojima je spomen sačuvan i na rijetkim kamenim spomenicima. Naposljetku, budući da podatci iz kronika i povelja Mislava vežu uz okolicu Splita, a epigrafski izvori uz zaleđe Zadra, moglo bi se zaključiti kako je taj knez vladao jednim i drugim područjem, odnosno da je bio prvi hrvatski vladar za kojeg se posve utemeljeno može ustvrditi kako je svoju vlast proširio iz zadarskog zaleđa, tj. današnjih Ravnih Kotara, sve do rijeke Cetine, točnije na granicu s nemirnim i još uvijek dominantno poganskim Neretvanima.
„Regnum Croatorum“ – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti
Izvor: solin-live.com