Bokeljska mornarica
Bokeljska mornarica danas je reprezentativno tijelo. Ona je nekada bila bratovština mornara i igrala značajnu ulogu u prošlosti Boke. Postoji mišljenje, na osnovi tradicije, da ova ustanova potječe iz početka IX. st., ali o tome nema pomena u historijskim izvorima
Bokeljska mornarica danas je reprezentativno tijelo. Ona je nekada bila bratovština mornara i igrala značajnu ulogu u prošlosti Boke. Postoji mišljenje, na osnovi tradicije, da ova ustanova potječe iz početka IX. st., ali o tome nema pomena u historijskim izvorima
Pouzdano je, da je bratovština postojala u Srednjem vijeku, jer se 1453. spominje bratovština mornara (fraternitas nautarum) sa sjedištem u crkvi sv. Nikole, koju je podigao Tripun Buća (1353.). Statut bratovštine potječe iz 1463. Na čelu bratovštine stajao je gastald, a uza nj su bili birani: 3 prokuratora (upravnici imovine) i dva sindika (pregledači računa). Član bratovštine morao je biti svaki Bokelj, koji se bavio pomorstvom. Peraštanima je uspjelo 1637. da se dozvolom Mlečana oslobode ove obaveze. Prčanjani su to isto pokušali, ali bez uspjeha, čini se, da je od XVI. st. opći naziv bratovštine zamijenjen nazivom Mornarica (tal. Marinarezza).
Bokeljska mornarica je bila ustanovljena u svrhu međusobnog pomaganja. Poslije je postala u izvjesnom smislu bojna formacija. Za izvršenje tog zadatka postojala je posebna uprava: admiral, major i nekoliko drugih časnika i podčasnika. Admiral je predstavljao Mornaricu prema vanjskom svijetu, a stvarno zapovjedništvo obavljao je major. God. 1440. spominje se prvi put armiralio, koji je vršio funkciju današnjeg lučkog kapetana. Mornarica je bila dužna da u svako doba stavi Veneciji na raspolaganje jednu oružanu galiju. Kotorani su vrlo često učestvovali u mletačkim pomorskim akcijama. Kotorska galija se osobito istakla u pomorskoj bitki kod Lepanta 1571. Mlečani su od Bokelja tražili i drugih usluga.
Od kraja XVI. st. prčanjske fuste prenosile su službene spise između Venecije, Zadra i Mletačke Albanije (Boka sa Krivošijama, Grbljom, Budvom i Paštrovićima), a ponekad i do Krfa. Od god. 1778. kotorski brodovi prenosili su iz Venecije u Zadar i privatnu poštu. To je prva dokumentirana vijest о privatnom poštanskom saobraćaju na Jadranskom moru.
U samoj Boki dolazilo je često do sukoba s Turcima, koji su s jedne strane držali sjeverozapadnu obalu Boke, a s druge strane Grbalj. Stoga je plovidba kroz samu Boku bila otežana i nesigurna. Gusarski sukobi u Boki i izvan nje imali su i negativnih posljedica za pomorsku trgovinu.
Bokeljska mornarica je postala glavni faktor pomorstva. Stoga je rukovodila i gradnjom brodova i njihovim popravcima. Brodove su gradile i popravljale stručne zanatlije (kalafati); njih je postavljala uprava Mornarice i određivala im plaću. U Boki su postojala dva brodogradilišta: jedno u Kotoru za sve vrste brodova, a drugo u Perastu za manje brodove. Pored domaćeg drveta uvozilo se drvo iz Albanije. Brodove su gradili pojedinci, bez obzira na klasnu pripadnost ili udruženi pod unaprijed utvrđenim uvjetima. Među suvlasnicima bilo je i stranaca (Mlečana, Grka i Arbanasa). Brodom je zapovijedao patron; on je mogao biti vlasnik ili suvlasnik. Broj posade zavisio je od veličine broda. Bokeljska mornarica imala je nepokretnih imanja i prihoda od raznih predmeta, koje nije smio niko drugi prodavati, osim nje.
Vjerojatno od početka XVI. st. Mornarica je vršila vlast za vrijeme godišnjih svečanosti patrona grada sv. Tripuna (3. veljača). Šest dana je obavljala policijsku službu u gradu i imala je pravo azila. Mornarica je tada priređivala gozbe, igre, kola, svečano kitila i osvjetljavala grad i t. d.
U doba francuske okupacije na početku XIX. st. Mornarica je bila ukinuta, a njena imovina konfiscirana. God. 1814. Austrija ju je uspostavila, ali već 1817. ukinula, zatim je 1833. po drugi put uspostavljena i 1848. po drugi put ukinuta, dok nije 1859. po treći put uspostavljena, ali kao ustanova bez ikakva stvarnog značenja za pomorstvo; prestala je biti staleška organizacija i ostala jedino historijsko-kulturno društvo.
Mornarica je pored nekih dobrotvornih običaja sačuvala živopisnu nošnju, koja podsjeća na španjolsku nošnju, kao i poznato kolo sv. Tripuna, koje se igralo uoči i na dan svečanosti. Pomorski muzej u Kotoru čuva u svojim zbirkama oružje, nošnju, dokumente, trofeje i druge predmete stare Bokeljske mornarice.
Izvor: pomorska.lzmk.hr