Sadržaj ove znanstvene knjige usmjeren je na povezivanje izvanjezičnoga i unutarjezičnoga pristupa istraživanju Parčićeva misala, najvažnije liturgijske knjige hrvatskoga novocrkvenoslavenskoga razdoblja. Uvidom u narav Parčićevih jezičnih odabira, hrvatskoj filološkoj znanosti ni danas ne preostaje ništa drugo do pristajanja uz ocjene prvih misalskih kritičara: Vatroslava Jagića, koji je 1893/1894. u njemu prepoznao trijumf slavenske filologije, i Franje Račkoga, koji je 1893. Misal nazvao najvažnijim postignućem hrvatske ćirilometodske znanosti.
♦ ♦ ♦ ♦ ♦
»Hrvatska je filologija (i slavenska) konačno dobila sveobuhvatnu studiju posljednje periodizacijske sastavnice povijesti crkvenoslavenskog jezika na hrvatskome tlu ‒ hrvatskoga novocrkvenoslavenskog jezika s iscrpnim uvidom u novocrkvenoslovenske tipove od 17. stoljeća do danas (istočni/ruski novocrkvenoslavenski, češki novocrkvenoslavenski), napose upoznala u tančine tekst koji sublimira noviju povijest glagolizma ‒ Parčićev glagoljski Misal, a kroz njega i jednu od najboljih paleoslavistica mladoga naraštaja hrvatske filologije koja je u pravom smislu riječi nadrasla svoje učitelje/mentore« (prof. dr. Milica Lukić)