Povijest Albanije

Albansko narodno ime potječe od imena ilirskog plemena Albana, koje je stanovalo oko današnje Krujë. U toku stoljeća to se ime proširilo na sva ilirska plemena u četverokutu Vlorë – Ohrid – Prizren – Bar. Rimljani prodiru prvi put u Albaniju ← 229, za vrijeme ilirske kraljice Teute; Iliri su se s više ili manje uspjeha borili protiv Rimljana sve do ← 168, kad su ih Rimljani svladali i njihovu zemlju pripojili rimskoj imperiji. Za diobe rimske države, 395, Albanija potpada pod istočno-rimsko carstvo. Između VII. i XIV. st. Albanija često mijenja gospodare (Bizant, Srbija, Normani, Bugarska, Mleci). Nakon pada Srbije pod tursku vlast Albanija se s uspjehom bori protiv turske premoći na Balkanu. Na čelu borbe stoji albanski junak Đurad Kastriota Skenderbeg (Kačićev Jure Kastriotić). Poslije njegove smrti, 1468, Albanija se raspada na niz malih kneževina, koje se neko vrijeme s uspjehom odupiru sve to jačim turskim navalama, ali pri kraju XV. st. cijela je Albanija pod turskom vlašću, i takvo stanje ostaje do početka XX. st.

Turska vlast u Albaniji nikada nije bila naročito jaka: gorštačka plemena jedva da su priznavala suverenu sultanovu vlast, a izuzetan položaj Albanije u turskom carstvu očitovao se u cijelome nizu pobuna od XV. st., pa sve do konačnog odvajanja Albanije od Turske. Zbog snažnog učešća albanskih ustanika na strani Austrije u vrijeme njenih borbi s Turskom, Austrija je već u XVII st. držala, da ima pravo miješati se u unutarnje albanske poslove vršeći ulogu zaštitnika albanskih katolika. Koncem XIX. st. javlja se kao konkurent Austriji Italija, koja je, tobože da zaštiti i ujedini Albance, forsirala svim diplomatskim sredstvima uspostavu albanske nezavisnosti, kako bi na taj način lakše ostvarila osvajanje Otrantskih vrata i tim putem zagospodarila Jadranskim morem. Kako su u to vrijeme Italija i Austrija bile u savezničkim odnosima, sporazumjele su se 1897 i 1901, da uspostave autonomiju Albanije s prikrivenim ciljem, da je kasnije podijele. Početkom XX. st. dolazi do cijelog niza pobuna u Albaniji, koje su, u najsmjelijim koncepcijama, težile za uspostavom samostalne i nezavisne Albanije. Za vrijeme Balkanskog rata Srbi su zaposjeli Lesh i Drač, a Grci cijelu južnu Albaniju, našto su Albanci 28. XI. 1912 proglasili svoju nezavisnost. Po prijedlogu Austrije i Italije sazvana je koncem 1912 konferencija ambasadora velikih sila u Londonu, koja je donijela zaključak, da se Albanija ima uspostaviti kao samostalna država. God. 1913 izabran je za kneza kneževine Albanije princ Wilhelm Wied, koji je vladao od 7. III. do 3. IX. 1914. Zahvalivši se na vladarskoj časti zbog neprestanog upletanja velikih sila, u prvom redu Italije i Austrije, i zbog nereda u samoj zemlji, princ Wied je ostavio zemlju u potpunom kaosu. U Albaniji je postojala kao jedina legalna vlast kontrolna komisija velikih sila, a nju su sačinjavali predstavnici zaraćenih sila, pa radi toga i nije mogla vršiti nikakvu stvarnu vlast. Iskorišćujući tu situaciju, Italija je u prosincu 1914 zauzela Vloru i na taj način počela utvrđivati svoju poziciju u Albaniji. U daljnjem toku I. svjetskog rata, Austrija je okupirala dio centralne i cijelu sjevernu Albaniju, Bugarska jugoistočne krajeve Albanije, a Italija i Francuska ostali dio, pa je Albanija postala bojištem zaraćenih sila. Nakon svršetka I. svjetskog rata Italija je imala gotovo cijelu Albaniju u rukama, osim jednog dijela južne Albanije, koju su držale francuske čete. Po sporazumu s Grčkom Italija prepušta jedan dio Albanije Grčkoj, zbog čega je u cijeloj Albaniji nastalo vrlo žestoko antitalijansko raspoloženje, što je završilo time, da je Italija morala napustiti gotovo cijeli albanski teritorij (s izuzetkom otoka Sazana). U unutarnjim borbama, koje su iza toga slijedile, javlja se 1920 kao najsnažnija politička ličnost Ahmed Zogu, negdašnji podoficir austrijske vojske u Albaniji. Mijenjajući svoje simpatije između Italije i Jugoslavije, on je uspio između 1920 i 1924 gotovo potpuno zagospodariti čitavim albanskim područjem, pa je 1925 proglasio Albaniju republikom, a sebe predsjednikom republike. Narodna skupština 1928, pod pritiskom samog Zogua, proglašuje Albaniju monarhijom, a Ahmed-bega Zogua kraljem. Već prije toga osigurao je »prijateljstvo« Italije i širom otvorio vrata talijanskom utjecaju. Talijanski privatni i državni kapital investira se u saobraćaj, industrijska istraživanja i eksploataciju, u administraciju i vojsku. Na taj način Italija je pripremila tlo za potpunu prevlast u Albaniji: 7. IV. 1939 iskrcale su se talijanske čete u Albaniji, a već 16. IV. proglašen je talijanski kralj za kralja Albanije. Za II. svjetskog rata započinje u Albaniji borba protiv talijanskoga okupatora, koja se osobito razmahala od 1942 dalje. Rukovodstvo u borbi preuzela je albanska komunistička partija. Nakon kapitulacije Italije (rujan 1943) partizanske akcije postaju sve jače, i 29. XI. 1944 čitava je Albanija oslobođena i proglašena narodnom republikom.

Pomorska prošlost

Iako A. leži na moru, nije nikada imala razvijenog pomorstva. No na njenim obalama sukobljavali su se stalno strani interesi. Ilirski gusari, koji su u drugoj polovini ← III. st. ugrožavali trgovinu italskih trgovaca, bili su, možda, i s albanske obale. Na molbe svojih trgovaca, Rim je intervenirao. Kad je ilirska kraljica Teuta jednoga od rimskih poslanika dala ubiti, Rimljani joj objave rat. God. ← 229 upute 2000 brodova, 20.000 pješaka i 20.000 konjanika na albansku obalu, plijeneći je i osvajajući njene gradove. Teuta je ← 228 morala pristati na mir i obvezati se, da Iliri ne će više ploviti južnije od Lješa s više od dva nenaoružana broda. U XI. st. odigrava se pred albanskom obalom nova pomorska akcija. Normanski se vojvoda Robert Guiscard 1081 iskrca pred Dračem i osvoji ga 1082. U to se vrijeme preko većih albanskih luka stala odvijati jaka pomorska trgovina. Važnu je ulogu igrao Drač, u kome se od XI. do XIV. st. vodila živa trgovina solju i drvom. Trgovci su bili najviše Dubrovčani, a zatim Amalfljani i Mlečani. Trgovinu su ometali, osobito u XIV. st., ulcinjski gusari, koji su nedaleko Drača napadali manje mletačke brodove. Nakon Skenderbegove smrti Mleci sve to više gube svoje pozicije u Albaniji; njihove pozicije preuzimaju Turci, iako je mirom od 1479 bio osiguran slobodan pristup mletačkim brodovima u albanske luke. U drugoj pol. XVI. st. mletačku su trgovinu i posjede na Jadranskom moru ozbiljno ugrožavali Uskoci, pa tako i njihovu trgovinu s Albanijom. Uskoci su vodili protiv Mletaka rat čak i u samoj Albaniji (na pr. poznati junak narodne pjesme Ivo Senjanin). U akcijama protiv Uskoka Mlečani su se služili i vojnicima, koje su regrutirali u Albaniji i albanskim brodovima, ali su i Uskoci često puta znali predobiti Albance protiv Venecije, pa su zajedno s njima uništavali i zarobljivali mletačke brodove. Tako, na pr., 1598, 1611, 1612 i 1613 Uskoci uspješno operiraju u zajednici s albanskim brodovima protiv Mletaka i u albanskim vodama. Međutim, pored tih izoliranih sukoba, u samim albanskim vodama nije bilo nikakvih znatnijih pomorskih okršaja, niti je albanska obala bila poprište neke znatnije pomorske djelatnosti. Veći pomorski događaj desio se pred albanskom obalom tek 1880, kad je britanski admiral Alcester – Seymour (v.) izveo flotnu demonstraciju protiv Turske, koja nije htjela ustupiti Ulcinj Crnoj Gori. U toku balkanskih ratova Turska nije mogla zbog slabe mornarice slati pojačanja iz Azije na balkanska ratišta. U prosincu 1912 bombardirala je grčka flota Vloru. God. 1913 Skadar je već bio pred padom. Vele vlasti su htjele, da Skadar pripadne Albaniji, i zato su izvršile pred Skadrom veliku flotnu demonstraciju. Za vrijeme I. svjetskog rata, osobito od 1915 dalje, organizirani su česti upadi iz Albanije na srpski teritorij, a na moru napadani transporti, koji su trebali snabdijevati srpsku vojsku. Položaj srpske vojske u toku operacija toliko se pogoršao, da se srpska vrhovna komanda odlučila 1915 na povlačenje preko Crne Gore i Albanije prema Jadranskom moru. Zbog nagomilavanja srpske vojske u okolini Skadra i Lesha nastala je kritična situacija u pogledu prehrane. Savezničke brodove, koji su imali pristati u Shen Gjinu, stalno su ugrožavale austro-ugarske podmornice i hidroplani. Tako je albanska obala u toku I. svjetskog rata bila neprestano poprište što većih, što manjih akcija. Nakon rata uočio je Ahmed Zogu potrebu osnivanja vlastite mornarice, kojoj je za njegove vlade udaren temelj izgradnjom četiriju naoružanih motornih brodića (Durrës, Tirana, Vlorë i Sarandë). 7. IV. 1939 iskrcava Italija svoje čete u Shen Gjinu, Vlorëi i Durrësu i osvaja Albaniju. Za II. svjetskog rata vode se pomorske bitke i uz albansku obalu. Nakon rata, 22. XI. 1946 naletili su engleski brodovi Saumarez i Volage na mine između Krfa i Sarande. Međunarodni haaški sud osudio je Albaniju da plati odštetu za potonule brodove, dok joj krivnja za postavljanje mina nije dokazana.

LIT.: G. Zippel, Die römische Herrschaft in Illyrien, Leipzig 1877; H. Cons, La province romaine de Dalmatie, Paris 1882; Slišković, Albanija i Macedonija, Sarajevo 1904; Mihačević, Crtice iz albaneške povijesti, Sarajevo 1912; L. Thalloczy, C. Jireček i M. Šufflay, Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia, Vindobonae 1913; F. Gibert, Les pays d’Albanie et leur histoire, Paris 1914; S. Gopčević, Das Fürstentum Albanien, Berlin 1914; G. Hanotaux, La guerre des Balkans et l’Europe 1912-13, Paris 1916; N. Jorga, Brève histoire de l’Albanie, Bucarest 1919; G. Mollica, L’AIbania economica, Trieste 1922; Jireček, Istorija Srba (prev. i dopunio J. Radonić), Beograd 1922; A. Baldacci, L’AIbania, Roma 1929; G. Novak, Naše more, Zagreb 1932; V. Dedijer, Jugoslavensko-albanski odnosi (1939—1948), Beograd 1949.M. Dt.

Izvor: pomorska.lzmk.hr