Kažu da je Zagreb prošlih stoljeća odisao bečkim štihom, da su u njemu dame bile ukras svojoj gospodi s dobrim manirima i da je svatko znao cijeniti vrijeme provedeno u gradskim kavanama jer su se u njima okupljali pjesnici i književnici, umjetnici i političari, čuvari zdravog razuma i pokoji šarlatan – za razonodu ili sablazan, ovisi kako je već tko doživljavao arlekinski performans. Znalo se tko ima kakvu ulogu u društvu i što je grad činilo gradom.
Ne upuštam se u nostalgični sud o prošlim vremenima niti pletem vijenac bečkoj školi, tek se osvrćem na romantična obilježja jedne kulture koja se ugasila i nikada više nije povratila svoju izvornu prepoznatljivost kakva joj priliči, jer ono što temeljno oslikava jedan grad nisu samo ljudi koji u njemu žive svoje ambicije i snove, nego i način na koji misle, ophode se s drugim ljudima, način na koji komuniciraju grad noseći ga u sebi i sobom, svojim ponašanjem, djelovanjem, oblikovanjem njegove autentične vizure koja nije tek arhitektonska, muzejska i institucionalizirana ostavština koja se može pogledati ili stihijski nadograditi, prigodno eksponirati ili urušiti voljom pojedinaca.
Možda se upravo kroz odjevni izričaj može promatrati opće raspoloženje jednoga grada, dalo bi se ponešto naslutiti i o standardu njegovih stanovnika, njihovu ukusu, težnjama, porukama koje odašilju bilo namjerno ili slučajno, proniknuti u stanje duha i uma određene populacije ili formirati mišljenje o postojećoj (ne)kulturi.
Ako samo pogledamo današnju uličnu modu koja znatno odstupa od negdašnjih elegantnih prizora zagrebačkih frajli i mladih gospona, uočit ćemo da se ona kroji proizvoljno, često je nemaštovita jer se oslanja na preslik „mnogih“ zbog kojih svi ostali naglo postanu „isti“ pa odjeća gotovo ništa ne govori o ukusu ovoga mentaliteta, njegovoj osobnoj mašti, svjetonazoru, o običajima podneblja iz kojega pristiže i njegovu upečatljivu stilu. S druge strane, može se vidjeti sve i sve je dopušteno, što ponekad i nije tako loše jer čovjek smije strogim centrom grada prošetati u trošnom kaputu ako boljega nema ili pak instalirati škanicl na glavu ako počme padati kiša i pritom ga nitko neće pogledati s nekim osobitim čuđenjem.
Možda se upravo kroz odjevni izričaj može promatrati opće raspoloženje jednoga grada, dalo bi se ponešto naslutiti i o standardu njegovih stanovnika, njihovu ukusu, težnjama, porukama koje odašilju bilo namjerno ili slučajno, proniknuti u stanje duha i uma određene populacije ili formirati mišljenje o postojećoj (ne)kulturi. Teško je ne uočiti da je glavni modni imperativ smješten u zonu ‘nosi mi se što mi se nosi’, što bi u prijevodu značilo ‘hoće mi se što mi se hoće’, a ako kulturu možemo povezati s modom i modu s kulturom, onda bi ovo značilo da su svi općevrijedeći kriteriji na temu kreiranja mode i kulture odavno srušeni.
Ima li tijelo svoju svrhu, poziv?
Tako golotinja više nije tabu, ona se prešutno odobrava i nosi, baš kao što su se nekada nosile šubare na glavi i preparirane lisice oko vrata svake prave zagrebačke dame. Danas je zaštita prava životinja postala važnija od zaštite dostojanstva ljudskoga tijela koje se može oslikavati, bušiti, voluminizirati silikonima, kirurški se oblikovati u željene dimenzije pa čak i potpuno mijenjati u svojoj spolnosti ako osoba to poželi. Protest na ovakav slijed događaja uopće ne postoji, ‘masakr osobe’ odvija se u legalnom okruženju estetskih ordinacija u kojima kirurgija više nije u službi „krpanja“ stvarnih tjelesnih trauma koje traže i estetsku intervenciju, nego je pacijent u njoj podvrgnut preobrazbi svega onoga što na sebi smatra estetski neprihvatljivim.
Možemo li doista s tijelom činiti što hoćemo samo zato što smo nezadovoljni svojim izgledom? Ima li tijelo neko dublje značenje za osobu koja je u njemu zatočena? Služi li tijelo osobi ili osoba služi tijelu? U konačnici, ima li tijelo svoju svrhu, „poziv“ koji mu je namijenjen i kakav bi zapravo trebao biti odnos osobe prema tijelu? Danas je moguće u nekoliko sati izvesti blitz-kreig amputacije suvišnoga tkiva ili popuniti određene „rupe“i nedostatke koji se smatraju nedovoljno privlačnima pa se među nama stvara prva generacija skalpelskih humanoida a s njima i novi modus vivendi utemeljen na lobotomiji duha kroz naizgled bezazleno seciranje vlastitoga mesa.
Kult tijela u suvremenom zapadnom okruženju i nije neka novost, mogli bismo reći da se vrijednost današnjega čovjeka svela na HWB sindrom (Health & Wealth & Beauty) utemeljen na trojstvenoj formuli izgradnje savršenog čovjeka koji mora biti zdrav, bogat i lijep, jer inače postaje društveno neprihvatljiv. Ekstenziranje vlasi, noktiju i trepavica izjednačilo se s higijenom svake moderne žene a one „osvještenije“ ulaze u proces abraka-dabraka metamorfoze nalikujući sve više na lutke iz izloga koristeći čari permanentne šminke kako bi komunicirale tvorničku otmjenost američke barbie-doll ikone.
Mladost je oduvijek ljude podsjećala na radost i živost života, zato su uspomene na te dane tako dragocjene svakom čovjeku koji neizbježno ostarijeva i dozrijeva za smrt, kako bi ga podsjetile na ljepotu i vrijednost života samoga, ali težnja da se vječno ostane u tijelu koje izgleda neiscrpljeno godinama kroz koje prolazi njegova krhkost, najbolji je dokaz koliko suvremeni čovjek strahuje od same smrti pa svoje tijelo pretvara u božanstvo vrijedno svakog uštrcaja soka života u tkivo koje odumire, ne bi li tako odgodio ili premostio konačnost življenja na zemlji.
Čovjek vjere se ne boji starosti, ne gleda je kao prijetnju, raduje se njezinoj mudrosti i uživa u smiraju svojih trudova, u konačnici izgorijeva nošen višim Smislom u svoje vječno počivalište ostavljajući za sobom plemenit trag u srcima onih koji za njim ostaju u svijetu – da ih podsjeti na ono što je uistinu važno i vrijedno. A ako se jedan grad, i u njemu jedan čovjek budi sa nonsens stavom kreirajući po njemu svoju logiku života i življenja, kreirajući nonsens modu i nonsens kulturu prenoseći je u ništavilo duha drskošću majmunoida, onda smo širom otvorili vrata besmislu i u njemu ćemo se utopiti.
Apsurd ovakvog stanja duha leži u činjenici što je kultura smrti oduzela tijelu sustvarateljsku službu darovanu od „početka“ kada je prvi čovjek stvoren na sliku Božju pozvan da je umnožava i ljubi, u dostojanstvu koje mu je povjereno po Isusu Kristu i Njegovu Utjelovljenju čijim smo Tijelom i Krvlju otkupljeni na vječni život o kakvom sanjaju pjesnici, književnici, umjetnici, političari, lutke i arlekini, ali ga sve češće sanjaju bez Boga, ovdje i sada biti zauvijek – mlad, bogat i zdrav. Sotona nema tijela, zato toliko prezire njegovu uzvišenu vrijednost i izruguje se uskrsnuću svake vjere koja ne pristaje tijelo promatrati kroz prizmu gozbe za crve, nego ga posvećuje kroz otvorenost daru života i sebedarju, čuva ga od prijetnje smrti pobijeđenoj Kristovim Uskrsnućem i ne pretvara sebe u tvorničku lutku na koncu, osamljenu i zaboravljenu u svojoj istinskoj ljepoti pod skalpelom boli – da je pretvori u sliku svoje propasti oduzimajući joj dušu – po ubojstvu tijela zamrla Duhom.
Čovjek vjere se ne boji starosti, ne gleda je kao prijetnju, raduje se njezinoj mudrosti i uživa u smiraju svojih trudova, u konačnici izgorijeva nošen višim Smislom u svoje vječno počivalište ostavljajući za sobom plemenit trag u srcima onih koji za njim ostaju u svijetu – da ih podsjeti na ono što je uistinu važno i vrijedno. A ako se jedan grad, i u njemu jedan čovjek budi sa nonsens stavom kreirajući po njemu svoju logiku života i življenja, kreirajući nonsens modu i nonsens kulturu prenoseći je u ništavilo duha drskošću majmunoida, onda smo širom otvorili vrata besmislu i u njemu ćemo se utopiti.
Ovo je prostor u kojemu se jedino mogu rađati dijagnoze čije posljedice nitko neće znati liječiti jer njihov uzrok prebiva u slomu duhovnoga jezika kojim kultura smrti ne umije govoriti. Bila bi to pustoš blijedih duša razapetih u vlastitome paklu trajna očaja, bezdan natopljen tijelima voštanih figura čije insomnične duše lebde u formalinu podzemlja. Pa ipak, vrijedi nam vjerovati da se još uvijek u srcu grada i njegovih ljudi mogu čuti koraci bečkoga valcera otplesanog Na lijepom plavom Dunavu, u gradu dama i gospode, gradu naklona i šešira, pušleka i svjetiljki zapaljenih pod zrinjevačkim drvoredom – i da nitko pri tome neće mariti hoće li mu otpasti trepavice u vlažnoj noći, jer važno je pratiti ritam Života dok god traje ples pod zvijezdama – kako se ne bismo izgubili u noći helijskih mozgova.
Foto: pixabay.com