Jerko ŠIŠIĆ: O umjetnosti

Je li suvremeni pogled na umjetnost zanemario konstruktivnost kao značajku umjetnosti, a umjetnikovo bitno obilježje kreativnost što ujedno znači i produktivnost ostavio po strani, a prednost, dao destrukciji ne kao sili održanja što bi u nekim aspektima agresija mogla biti, nego kao osobnom izboru odnosno svjesnom i slobodnom opredjeljenju za zlo

foto: Dražen Zetić, Lubenice, Cres, 2005.
0

Kada se kaže da je netko iskren time se obično misli i da je svoj i da ne glumi nego je prirodan i neposredan. Ponekad mu pridamo i obilježje originalnosti i jedinstvenosti baš zbog te iskrenosti. No, te osobine nemaju samo oni koji ostavljaju
pozitivan utisak nego i oni koji izazovu nelagodu svojim ponašanjem i govorom. I jedni i drugi su iskreni, prirodni i neposredni, ali ostavljaju dva različita utiska.

Suvremena kulturna pozornica, postmodernistička ili barem ona koja sebe vole tu svrstavati, tu neposrednost i prirodnost brane govoreći da se tu radi o umjetničkom izražavanju kojemu je cilj dovesti u pitanje ono konvencionalno i redovito.

Umjetnost postavlja pitanja i potiče na reakciju pa i uznemiruje, a po tim obilježjima, kažu zagovornici takve iskrenosti, nešto i jest umjetnost. No, kada se ode malo u povijest i pogleda se što je sve ostalo od nekih povijesnih umjetničkih izričaja, vidi se da je do nas doprlo kao vrijednost ne isključivo ono što je bilo drugačije i novo nego ono što je bilo konstruktivno i što je oplemenjivalo,
poticalo na dobro, a stvarnost prikazivalo onakvom kakvu umjetnik u perspektivi vidi da bi trebala biti, a ne onakvom kakva jest sama po sebi. Čini se da fotografsko prikazivanje stvarnosti ne bi zadovoljavalo kriterije umjetnosti ranijih
epohama, a da se i ne govori o stvarnosti koju bi umjetnik još dodatno ruinirao u svom izričaju.

Je li suvremeni pogled na umjetnost zanemario konstruktivnost kao značajku umjetnosti, a umjetnikovo bitno obilježje kreativnost što ujedno znači i produktivnost ostavio po strani, a prednost, dao destrukciji ne kao sili održanja što bi u nekim aspektima agresija mogla biti, nego kao osobnom izboru odnosno svjesnom i slobodnom opredjeljenju za zlo.

Konstruktivnost i produktivnost prestaje biti važna sastavnica umjetnosti samo u zadnjih nekoliko desetljeća. Dapače ocjenjuje ju se kao podilaženje i baš je ona nekima kriterij da nešto nije umjetnost nego promidžba što vrlo često dobije oznaku umjetnosti tek nakon niza godina, a ono što je u vrijeme nastanka bilo označeno kao umjetnost najčešće zbog provokativnosti, kasnije zna dobiti oznaku promašaja.

No vratimo se iskrenosti i dvama utiscima koje iskrenost u izražavanju izazovu i onome što ih razlikuje. Što je to što sadržava iskrenost koja vrijeđa i iskrenost koja nadahnjuje i potiče na pozitivno? Čini se da objekt, dakle ono o čemu govori neki umjetnički izričaj i kome se obraća ne nosi u sebi taj kriterij. Presudno je kako se govori o objektu.

A to je nešto što razlikuje dva govora o istom predmetu i tu neosporno dolazi do izražaja nadgradnja u čovjekovom rastu i sazrijevanju u čemu ključnu ulogu ima odgoj. Pri tome je nastojanje oko odgoja ma koje vrijednosti mu bile u podlozi
uvijek bolje nego kada ga nema. Stoga kultura i umjetnost kada ne proizlaze iz odgoja zapravo su sirovo i neotesano interpretiranje vlastite vizije stvarnosti koja ne samo da nema budućnosti nego u sebi nosi sjeme samouništenja, autodestrukciju.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.