Stjepan GUNJAČA: Velikan hrvatske znanosti i kulture

GUNJAČA, Stjepan, povjesničar, arheolog, muzeolog i povijesni topograf (Sinj, 28. IX. 1909 — Split, 6. XII. 1981). Gimnaziju završio u Sinju 1928., povijest i zemljopis diplomirao 1933. te 1937. doktorirao tezom o topografskim pitanjima na teritoriju Cetinske županije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao apsolvent u srpnju 1933. stupa na dužnost »kontraktualnog kustosa Muzeja Savske i Primorske banovine u Kninu«.

Brinući se za sređivanje i smještaj njegove vrijedne i obilne građe, seli 1934. Muzej iz franjevačkog samostana u kninsku tvrđavu čime je popravio uvjete za njegov rad. Uoči II. svjetskog rata u tvrđavi gradi sklonište za muzejske izloške, a u rujnu 1941., unatoč izričitoj zabrani vlasti NDH, na vlastitu odgovornost sklanja najznamenitije starohrvatske spomenike u obiteljsku kuću u Sinju.

Zahvaljujući tome spomenici su izbjegli bombardiranje kninske tvrđave – kojem ni sklonište nije odoljelo – i talijansko zauzimanje Knina. U jesen 1943. pridružuje se partizanima te NOO Dalmacije upućuje prijedlog o organizaciji zaštite svekolikoga spomeničkog nasljeđa. Na poč. 1944. sudjeluje u zaštiti poznate hvarske slike Posljednja večera, koja je prenesena u predstavništvo jugoslavenske vojne misije u Bariju. Po povratku u Sinj utemeljuje središta za spašavanje kulturnih dobara na području srednje i sjeverne Dalmacije, a po ulasku partizana u Zadar 1944. postaje direktor tamošnjega, djelomice opljačkanog Arheološkog muzeja, koji je njegovim zauzimanjem i radom već 1945. uređen i otvoren za javnost.

U Zadru se istodobno zauzimao za spašavanje zadarskoga kulturnog blaga i spomeničke baštine. Organizirao je Sabirni centar, gdje su sklonjene knjige izvučene iz ruševina i iz nezaštićenih privatnih i javnih knjižnica, te sklonio na sigurno dijelove romaničke i ranogotičke palače Grisogono. Kada je ta palača obnovljena, oni su vraćeni na svoje mjesto. Nakon odlaska iz Zadra 1946. nastojao je izgraditi Muzej hrvatskih starina u kliškoj tvrđavi, ali je građa kninskog muzeja, koju je privremeno smjestio u barake na mjestu kasnije izgrađenog hotela »Marjan«, definitivno ugledala svjetlo dana tek nakon što je uspio izgradnju Muzeja u Splitu uklopiti u plan četiriju kapitalnih objekata hrvatske kulture.

God. 1976. svoje je nastojanje okrunio životnim djelom – zgradom Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika na splitskim Mejama. Kada je Muzej 6. VII. 1976. otvoren, G. podnosi molbu za umirovljenje, pokazavši tako da svoj san drži ostvarenim. Na Gunjačin rad na zaštiti arheološkoga muzejskog materijala vezuje se njegov istraživačko-terenski rad. Kao jedan od najboljih poznavatelja prostora sjeverne i srednje Dalmacije izvršio je niz revizijskih, ali i novih, istraživanja i iskopavanja.

Mnoga su od njih vezana uz topografska pitanja, o kojima je neprekidno pisao. Arheološki teren upoznaje već 1933. u Ivoševcima kraj Kistanja, gdje surađuje s M. Abramićem u iskopavanjima antičkog Burnuma. Nastavljajući tu suradnju, sljedeće godine sudjeluje u istraživanju bazilike i memorijalnoga kompleksa na Čaklinama u Tepljuhu.

God. 1939.–40. obavlja arheološka istraživanja u Koljanima, 1940. crkvice u Žegaru te proučava šesteroapsidalnu crkvu na Mijovilovcu u Pridrazi kraj Novigrada. U gotovo nemogućim uvjetima za II. svjetskog rata, bez odobrenja i novčane potpore, obavlja istraživanja na Crkvini u Turjacima i u Bakića-ogradi u Košutama. Za boravka u Zadru istražuje starohrvatsku nekropolu u Goričini kraj Novigrada.

God. 1947. kopa u Brnazama kraj Sinja, gdje otkriva novu šesteroapsidalnu crkvicu te započinje iskopavanje nekropole uz crkvu sv. Spasa na vrelu Cetine što nastavlja 1948. i 1953.–54. Na toj crkvi proveo je i zaštitne restauratorsko-konzervatorske zahvate.

Od 1950. u nizu kampanja sustavno iskopava arheološke lokalitete u Biskupiji kraj Knina: na Crkvini obavlja reviziju iskopina otkrivši nekropolu s više od 80 starohrvatskih grobova, sljedećih godina iskopava na nekropoli u Bukorovića-bašti i na Lopuškoj glavici te vodi revizijska iskopavanja na Stupovima i u Katića-bajamima.

U dolini rijeke Cetine provodi reambulacijska istraživanja prije potapanja terena zbog izgradnje brane Peruče. Među ostalim istražuje nekropole u Potravlju i Ribariću te u Maljkovu, staro groblje u Dragoviću, Crkvinu u Daru te obavlja reviziju Crkvine u Gornjim Koljanima. U pol. 1950.-ih istražuje u sjevernoj Dalmaciji, gdje otkriva šesteroapsidalnu crkvu i samostan u Manastirinama u Kašiću, istražuje nekropole na Razbojinama, Čerincu, na položaju Drače, a u Kašiću iskopava lokalitet Begovaču. Radi u Dragoviću, istražuje nekropolu u Trilju. Nakon opsežnih istraživanja koja je 1959. završio u Begovači (crkva i nekropola), prebacuje težište iskopavanja na Bribirsku glavicu koju istražuje praktično do kraja života.

Golemu količinu, uglavnom srednjovjekovnog arheološkog materijala smješta u Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, za koji je rekonstruirao i dva ciborija iz Biskupije. Kako Muzej tada nije imao svoju zgradu, G. do 1976. ne inventira nađeni arheološki materijal, ali o svim važnijim otkrićima redovito objelodanjuje bilo izvješća bilo rasprave. Uglavnom to čini u Starohrvatskoj prosvjeti (SHP), časopisu kojoj je treću seriju on pokrenuo i uređivao 1949–68.

Također je uredio sedamnaesti svezak Diplomatičkog zbornika Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Zagreb 1981) s ispravama 1386.–94. Među njegovim radovima spomenuti je: O položaju kninske katedrale (SHP, S III, 1949, 1), Repertorium actuum domini Antonii de Zandonatis olim publici et iurati notarii Iadre (Starine, 1949, 42), Historia Salonitana maior (Rad JAZU, 1951, 283), Kako i gdje je svršio hrvatski kralj Dimitrije Zvonimir s dodatkom o grobu kralja Zvonimira na Kapitulu kod Knina (Rad JAZU, 1952, 288), Revizija iskopina u Biskupiji kod Knina 1950 (Ljetopis JAZU, 1953, 57), Starohrvatska crkva i groblje na Lopuškoj glavici u Biskupiji kod Knina (SHP, S III, 1954, 3), Starohrvatska crkva i kasnosrednjovjekovno groblje u Brnazima kod Sinja (SHP, S III, 1955, 4), Ostaci starohrvatske crkve sv. Cecilije na Stupovima u Biskupiji kod Knina (SHP, S III, 1956, 5), Rad osnivača Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika i utemeljitelja Starohrvatske prosvjete (SHP, S III, 1958, 6), Tiniensia archaeologica-historica-topographica, 1–2 (SHP, SIII, 1958, 6. i 1960, 7), Srednjovjekovni Dolac kod Novigrada (SHP, S III, 1963, 8/9), Uz rukopise djela »Incipit istoria Salonitanorum pontificum atque Spalatensium« Tome arciđakona Splitskog (Hauptmannov zbornik. Ljubljana 1966).

Našavši pet crkava u Biskupiji kraj Knina, držao je da je to ono mjesto gdje je, prema legendi iz XIV. st., ubijen kralj Zvonimir. Za volju te pretpostavke, tj. pristajanja uz teoriju o njegovoj nasilnoj smrti, čini se, neutemeljeno prekraja odnos Tomine Historia Salonitana te rukopisâ poznatih kao Historia Salonitana maior. 

Ni G. ni njegov najustrajniji oponent Nada Klaić – iako su u svezi s tom temom znatno unaprijedili hrvatsku medijevalistiku – nisu došli do neprijepornih rezultata o odnosu pojedinih redakcija Tomina djela i rukopisa Historia Salonitana maior. G. je 1939–41. znanstveni izvjestitelj Hrvatskoga starinarskog društva, 1950–52. član Koordinacionog odbora arheologa FNRJ, 1952–57. član uprave Društva arheologa Jugoslavije te od 1966. član Hrvatskog arheološkog društva. Od 1951. dopisni je član i od 1962. redoviti član JAZU (danas HAZU). Dobitnik Nagrade za životno djelo 1971.

Izvor: hbl.lzmk.hr