Ranosrednjovjekovno hrvatsko selo

Povjesničari smatraju kako je većina ranosrednjovjekovnog hrvatskog seljaštva bila slobodna, dok se neslobodno seljaštvo (robovi) spominje samo na splitskim i zadarskim crkvenim posjedima. Tome u prilog govori i najstariji spomen poimence zabilježenih seljaka u darovnici kneza Trpimira, gdje se Stepus, Sagoleo i Chortino daruju splitskoj Crkvi kao servi, odnosno robovi. To dakako nije jedini spomen robova. Robovi se također spominju u ispravi za crkvu na Putalju, u Mosoru, za samostan sv. Petra u Selu, koji su pripadali splitsko Crkvi. U Supetarskom kartularu robovi se spominju izravno, a vjerojatno je većina robova spomenutih u kartularu bila u tom statusu i prije nego ih je samostan kupio od svjetovnih i crkvenih vlasnika

0

 

Povjesničari smatraju kako je većina ranosrednjovjekovnog hrvatskog seljaštva bila slobodna, dok se neslobodno seljaštvo (robovi) spominje samo na splitskim i zadarskim crkvenim posjedima. Tome u prilog govori i najstariji spomen poimence zabilježenih seljaka u darovnici kneza Trpimira, gdje se Stepus, Sagoleo i Chortino daruju splitskoj Crkvi kao servi, odnosno robovi. To dakako nije jedini spomen robova. Robovi se također spominju u ispravi za crkvu na Putalju, u Mosoru, za samostan sv. Petra u Selu, koji su pripadali splitsko Crkvi. U Supetarskom kartularu robovi se spominju izravno, a vjerojatno je većina robova spomenutih u kartularu bila u tom statusu i prije nego ih je samostan kupio od svjetovnih i crkvenih vlasnika.

Ranosrednjovjekovno selo uglavnom se nazivalo „villa“, što potječe od rimske „ville rustice“. Villa predstavlja formu hrvatskog ranosrednjovjekovnog sela gdje su seoska društva rasprostranjena u gradskim zaleđima. Sve do 11. stoljeća zemlju obrađuju nezavisni seljaci, koji slobodno raspolažu svojom zemljom u posjedima koji su nazivani alodij. Od 11. stoljeća, slobodni seljaci postaju radna snaga crkvenih ustanova te postaju ovisni, u službi crkvenih i svjetovnih vlastelinstava. Shodno tome, villa može označavati i privatno dobro jednog imućnijeg pojedinca ili ustanove.

Još jedan naziv koji se povezuje uz ranosrednjovjekovno selo je vicus. Latinsko značenje te riječi jest gradska četvrt ili općina. Riječ vicus može označavati i središnje administrativno mjesto seoskog teritorija. Razvojem vicusa može nastati grad. Spomen vicusa nalazimo u Supetarskom kartularu gdje se spominje da je na zapovijed Petra Crnog sagrađeno jedno selo, odnosno vicus. Kasniji izvori (iz 1244. godine) razlikuju villu zagrabiensis i vicus Latinorum u smislu „vlaškog sela“. Riječ vicus i dalje nije sa stopostotnom sigurnošću definirana te iziskuje daljnja istraživanja.

 

Tajne hrvatskog srednjovjekovlja

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.