Hoće li UNESCO odustati?

Dvije inicijative da ih uvrsti u nematerijalnu baštinu čovječanstva aktualizirale su pitanje: čija je Bokeljska mornarica, institucija osnovana prije 12 stoljeća

0

Početak je 809. godine. Predaja kaže da je mletački brod na putu od Carigrada prema Veneciji uhvatila strašna oluja dok je plovio Jadranskim morem. Kako bi izvukli žive glave pred velikim valovima i orkanskim vjetrom, mornari su odlučili potražiti sklonište u Boki kotorskoj. Danima su čekali u zaljevu uz grad Kotor, no oluja nije jenjavala, a budući da je brod prevozio tijelo kršćanskog mučenika svetog Tripuna, mornari su zaključili kako je njegova želja da se put ne nastavi, već da tijelo ostane u Kotoru. Tu su ideju predstavili kotorskoj vlasteli koja ju je s oduševljenjem prihvatila.

I tako su bokeljski mornari 13. siječnja 809. godine na obalu prevezli tijelo svetog Tripuna koje je dočekao razdragani puk, plemstvo i vlastela. U velikom veselju mornari su zaplesali i kolo svetoga Tripuna, on je postao zaštitnik Kotora, a pod njegovim se blagoslovom odonda razvijala i Bokeljska mornarica, profesionalna udruga bokeljskih pomoraca. Iako njihov prvi statut potječe iz 1463. godine, predaja kaže da su osnovani prije više od 12 stoljeća, a djelovali su na području Boke kotorske sve do 19. stoljeća. Nakon njihova ukidanja, osnovana je pak istoimena udruga koja i danas njeguje uspomenu na Bokeljsku mornaricu. U sjajnim odorama, kakve su nekada nosili mornari plešući kolo svetog Tripuna, održavaju živo sjećanje na davna vremena. No u novim su vremenima postali predmet još jednog hrvatskog spora sa susjedima.

Važno političko pitanje

Crna Gora je započela, naime, samostalno s procesom uvrštavanja Bokeljske mornarice na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske kulturne baštine iako je Hrvatska još nedavno smatrala da će u taj proces ući zajedno budući da Hrvati iz Boke kotorske tvrde da su upravo njihovi preci imali ključnu ulogu u razvijanju tradicije iako je bilo članova mornarice koji su bili i drugih nacionalnosti. Rok za predaju nominacija bio je kraj ožujka, a na kraju su obje države predale svoje zasebne kandidature. Hrvati su odučili čvrsto braniti svoje pravo jer smatraju da je hrvatska manjina u Boki kotorskoj zapravo stvarala Bokeljsku mornaricu i da je pravi baštinik njezina nasljeđa pa je u tijeku oštra rasprava o pitanju koje je postalo kamen spoticanja u odnosu između ovih dviju država – čija je Bokeljska mornarica?

Na noge su se digli članovi Hrvatske udruge iz Boke kotorske, njih oko 4000, a odmah su dobili podršku hrvatskih institucija, ministarstava i Vlade te organizacije Bokelja u Hrvatskoj koja pod imenom Hrvatska bratovština Bokeljske mornarice 809. djeluje u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Puli i Dubrovniku.

Imaju više od 800 aktivnih članova, a o novonastalom problemu razgovarali smo s Ivom Škanatom, predsjednikom Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809. Zagreb, udruge koja već 93 godine u Zagrebu promiče hrvatsku kulturnu baštinu Boke kotorske.

– Zajednička kandidatura počela se spominjati još 2015. godine, no Crna Gora već se iduće počela samostalno pripremati za nju. To je po našem mišljenju nedopustivo – govori Ivo Škanata. O problemu su raspravljala ministarstva kulture te vanjskih poslova obiju država, a o Bokeljskoj mornarici govorilo se i u Hrvatskom saboru gdje je Hrvatska bratovština Bokeljske mornarice zaključila da ih se “želi istrgnuti od njihove duhovnosti i kulture”.

– Time se zatire tradicija bokeljskih Hrvata koja postaje tradicija nekih drugih naroda, a Bokeljska mornarica nacionalno blago Crne Gore. Što je neistina i falsifikat – rekao je mornar Bokeljske mornarice Tomislav Brguljan u Hrvatskom saboru, a u Skupštini Crne Gore zastupnik Hrvatske građanske inicijative Adrijan Vuksanović o Bokeljskoj mornarici postavio je pitanje predsjedniku vlade Dušku Markoviću.

– Crna Gora, kao država koja baštini multikulturalnost kao osnovnu vrijednost, svoje cjelokupno nasljeđe tretira integralno, cjelovito, ne dijeleći ga prema nacionalnoj pripadnosti jer riječ je o kulturnim vrijednostima koje pripadaju građanima, cijelom društvu i s kojima se svatko ima pravo identificirati – poručio je premijer Marković, a njegov stav dijele i Admiralat i Upravni odbor Bokeljske mornarice Kotor. Oni tvrde “da tijekom cijele svoje povijesti Bokeljska mornarica nikada u svome imenu nije imala nacionalni ili etnički predznak jer su je činili pripadnici raznih etničkih grupa te ne postoje podaci o njezinu etničkom sastavu koji mogu biti argument o predominaciji jedne etničke grupe”. Crnogorska strana optužuje hrvatsku za svojatanje, dok Hrvati tvrde kako su oni oduvijek bili u većini u Bokeljskoj mornarici te kako bez njih ne bi bilo ni te vrijedne tradicije. Crnoj Gori zamjeraju napuštanje tradicije i iskrivljavanje povijesti kao i odvajanje od katoličanstva, odnosno sekularizaciju Bokeljske mornarice koja je oduvijek bila usko vezana uz vjeru i svetog Tripuna. Ipak, Crna Gora ne osporava argument hrvatske strane da je mornarica bila katolička bratovština usko vezana uz slavljenje svetog Tripuna, no tvrde kako je i Katolička crkva univerzalna, a ne nacionalna te da su u Boki živjeli katolici raznih etničkih pripadnosti.

– Mi ne dijelimo Bokeljsku mornaricu na hrvatsku, srpsku… Ona je iz Crne Gore i pripada svim građanima Crne Gore, a kada bude primljena u UNESCO, onda će biti svjetska i pripadat će svim građanima svijeta – rekao je viceadmiral bokeljske mornarice Ilija Radović. Crnogorska strana, dakle, gleda na cijeli problem isključivo kroz teritorijalni aspekt, no hrvatska strana smatra da se ne može i ne smije zanemariti nacionalna komponenta. Zbog razilaženja u mišljenjima, počelo se govoriti i da će Hrvatska građanska inicijativa (HGI) napustiti vladajuću koaliciju Crne Gore.

– Nacionalni aspekt jednostavno se ne može zanemariti jer postoji percepcija da je neko kulturno dobro koje postoji na teritoriju neke države kulturno dobro matičnog naroda, odnosno naroda čija je i država. Sve što je u Hrvatskoj percipira se kao kulturno dobro hrvatskog naroda. No, ako je nešto dobro nekog drugog naroda, ali na teritoriju druge države, onda to treba jasno naznačiti. Nije sporno da je Crna Gora baštinik, no uvijek u ovakvim situacijama, kada nije matični narod baštinik tradicije, to treba jasno reći – objašnjava Ivo Škanata te napominje kako je moguće da nešto bude bokeljsko, a u isto vrijeme i nacionalno određeno.

Pluralizam i raznolikost

Ivo Škanata objašnjava i kako na nacionalno određivanje Bokeljske mornarice obvezuju i međunarodne pravne konvencije te smatra da će upravo pravni okvir biti temelj dogovora između Hrvatske i Crne Gore iako su stavovi dviju strana trenutačno dijametralno suprotni.

– Postoji cijeli niz međunarodnih dokumenta koji uređuju pitanja ljudskih prava i sloboda te zaštitu kulturne baštine, kao i bilateralnih dokumenata sklopljenih s ciljem da se osigura zaštita, očuvanje i razvitak nacionalnih identiteta crnogorske manjine u Hrvatskoj i hrvatske u Crnoj Gori. Među njima su Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948., Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama iz 1992., Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine iz 2003., Opća deklaracija UNESCO-a o kulturnoj raznolikosti iz 2001., Preporuka UNESCO-a o zaštiti tradicionalne kulture i folklora iz 1989… – nabraja Škanata i dodaje kako je u svima naglašena potreba očuvanja kulturne raznolikosti. Kaže kako u pluralizmu identiteta svoje ishodište ima i sustav međunarodne zaštite kulturnih vrijednosti, a upravo je to ono za što se zalaže hrvatska strana u ovom sporu. Smatra i kako je povijesno nedvojbeno da je Bokeljska mornarica hrvatska, postoje samo otvorena politička pitanja koja se moraju riješiti za dobrobit same tradicije.

– Moguće je i da cijela priča završi pred međunarodnim arbitrom, odnosno u ovom slučaju pred Odborom UNESCO-a, a mislim da je u takvoj situaciji najizgledniji scenarij da Bokeljska mornarica uopće ne bude uvrštena na popis svjetske baštine. Čim postoje neki prijepori i nesporazumi, UNESCO odmah prekida postupak i ne mogu vjerovati da bi oni jednu nominaciju zahvaćenu prijeporima između dvije države mogli prihvatiti – zaključuje Škanata i dodaje kako bi stoga najbolje bilo da dvije države problem riješe razgovorom.

 

Stela Lechpammer

Izvor: Večernji list, 04. 04. 2018.

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.