Ivan LOZO: Što znači pojam “Krštena Hrvatska”

Držim da je već u uvodnom članku ovoga serijala o hrvatskim kraljevima prije Tomislava (925.) načelno dokazano kako različiti suvremeni izvori spominju nekoliko kraljeva prije njega, tako da je neodrživa još uvijek u historiografiji općeprihvaćena teza „Tomislav prvi kralj Hrvata“.

Prije nego što u posebnom članku detaljnije predstavim prvoga izvorima dokazanog samostalnog i općepriznatog hrvatskog kralja potrebno je dati odgovor na pitanja kada i na koji način su hrvatski knezovi prestali biti vazali nekog stranog vladara. Ovim crticama nastojim dokazati da se to dogodilo 821. na do sada prvim nesumljivim izvorima dokazanim Saborom Hrvata. Stoga, Hrvati bi iduće godine mogli slaviti 1200. obljetnicu svoje burne državne samostojnosti čime se rijetko koji europski narod može pohvaliti.

Krstionica hrvatskoga kneza Višeslava (oko 800)

U historiografiji se do danas općenito drži da su Hrvati od vremena cara Heraklija (610.–641.) bili podloženi bizantinskom caru, a od oko 800. franačkom caru Karlu Velikom i njegovim nasljednicima. Već 1996. hrvatski povjesničar Stjepan Antoljak je dobro rekao da su brojni povjesničari u duhu jugoslavenstva nastojali što više minorizirati i čak ugasiti srednjovjekovnu povijest hrvatskog naroda.¹ Danas je normalno da još uvijek politički opaki kadrovi kova Goldstein-Budak-Pupovac dominiraju u našoj historiografiji i vrše ono što se naziva „damnatio memoriae“. Takvi smatraju da čak i krstionicu kneza Višeslava treba maknuti iz galerije hrvatskih spomenika te samo ime iz galerije hrvatskih knezova, jer da nije riječ o nekom hrvatskom knezu Višeslavu i da krstionica nije nastala niti ikada bila u Hrvatskoj prije 1942.²

Svjedoci smo da je čak i nedavni domovinsko-oslobodilački rat postao žrtva onoga što se u historiografiji naziva „damnatio memoriae“, postupak zabrane sjećanja i brisanje svih tragova izvornih segmenata povijesti te temelja moderne hrvatske državnosti.

Stoga nije ni čudni da je istu sudbinu doživio oslobodilački rat srednjovjekovnih Hrvata koji se u literaturi neispravno naziva „ustanak kneza Ljudevita Posavskog“, premda je u stvari riječ o uspješnom ustanku većine hrvatskih knezova protiv Franaka i njihovog poltrona Borne nakon čijeg završetka Hrvati u ljeto 821. na održanom saboru udaraju temelje svome srednjovjekovnom kraljevstvu. Ova bitna epizoda hrvatskog srednjovjekovlja zaslužuje posebnu i širu studiju, a u

okviru ovih crtica može biti samo skicirana.

Iz Životopisa Ursa Confessora može se zaključiti da su Dalmatini (Hrvati), kojima vlada samostalni “rex” u neovisnoj državi avaroslavenske županijske Dalmacije poslije početnog ratovanja oko 800. pristali na mir uz priznanje franačkog vrhovništva. U našoj historiografiji se nije uzimala ozbiljno legenda o sv. Ursu. Medutim, kako izgleda, sve vodi potvrdi njezine vjerodostojnosti kako je već konstatirala Nada Klaić.³ Ova informacija ipak odaje početke formiranja ranosrednjovjekovne države Hrvata (Borna, Ljudevit) a arheološki nalazi dokumentirani franački utjecaj na hrvatskom prostoru od oko 800. Situacija se drastično mijenja snažnim ustankom Hrvata pod vodstvom kneza Ljudevita kojega Franci unatoč više ratova nisu mogli ugušiti.

Hrvati za vrijeme cara Mihovila II. (820.-829.) postaju neovisni

U djelu pripisanom bizantinskom caru Konstantinu VII. Porfirogenetu izričito se čita da su Hrvati od vremena cara Heraklija (610.–641.) bili podloženi bizantinskom caru. Dalje car-pisar bilježi da su Hrvati neko vrijeme bili podloženi franačkom caru te da su nakon uspješne višegodišnje borbe protiv Franaka u vremenu bizantinskog cara Mihovila II. (820. – 829.) postali neovisni. Budući da je franačko carstvo uspostavljeno 800. a da su Hrvati prema ovome izvoru postali neovisni najkasnije između 820. i 829., samo se u to razdoblje od oko 800. do 820/829. može smjestiti kratkotrajna podložnosti Hrvata franačkom carstvu i njihova višegodišnja borba protiv Franaka. Kada dakle sam bizantinski car-pisar ističe da su Hrvati u vrijeme vladavine njegovog predhodnika cara Mihovila II. (820.-829.) „odbacivši uzde Romejskog carstva postali slobodni, samosvojni i samnovlasni, nikome nepodloženi“⁴ treba mu vjerovati. Time više jer to potvrđuju i suvremeni franački izvori u kojima je i franačko-hrvatski rat od 819. do 821./822. relativno dobro dokumeniran.

Potrebno je naglasiti da za je za razliku od hrvatskih povjesničara, moderna europska historiografija već uvjerljivo utvrdila kako dalmatinska Hrvatska nije temeljem Aachenskog mirovnog ugovorom iz godine 812. ušla u sastav franačkog imperija.⁵

Stvaranje srednjovjekovne Hrvatske – nakon kondominija i oslobodilačkog rata do nezavisnosti 821.

Nastankom franačkog carstva 800. uzrokovanim i značajnim oslabljenjem bizantinskog carstva naglo se promijenila geopolitičke slika Europe. Prostor hrvatskih rodova našao se na granici carstava, a cilj političkog manevra Karla Velikog oko Dalmacije i Venecije bio je bizantinskom caru ponuditi „vraćanje“ Venecije i Dalmacije (prostor kojim nikada nije faktički zavladao) pod uvjetom da mu bizantinski carski dvor prizna carski naslov u zapadnom dijelu carstva, a što se ostvarilo 810.

I nakon što su dva carstva 812. sklopili Aachenski mirovni ugovor prostor dalmatinskih Hrvata nije ušao u sastav franačkog imperija, a o čemu svjedoče dokument o podjeli imperija na članove vladajuće dinastije iz godine 814. nakon smrti Karla Velikog koji prikaziva ovakvu sliku:

Franački imperij 814.

Cilj nove diplomatske akcije koja je započela 813. misijom trierskog nadbiskupa Amalhara kojega je Karlo Veliki preko Dalmacije poslao u Carigrad, riješila je 817. pitanje kondominija Dalmacije. Tada su poslanici bizantinskog cara sa franačkim carem nastojali riješiti pitanje granica između naroda prostrane provincije Dalmacije: Dalmatina (Hrvata), Romana (stanovnika priobalnih gradova) i Sklavena (raznih Sklavinija, Paganije, Zahumlja) koje se prema izvoru nije moglo riješiti bez sudjelovanja Hrvata i da su tada poradi toga franački izaslanici poslani u Dalmaciju.⁶

Opravdanim je zaključiti da su tijekom te diplomatske akcije definirane granice onoga što bizantinski car-pisar naziva „Krštena Hrvatska“ jer su granice Kraljevstva Hrvata 837. bile znatno šire kako se to iščitava iz povelja kneza Trpimira. Ne bi trebalo sumnjati u to da se car-pisar pri opisu granica „Krštene Hrvatske“ služio dokumentima carskog arhiva iz 817./818. Tada je dogovorom oba carstva uz učešće hrvatski knezova definiran prostor hrvatskih knezova na širem prostoru Jadrana, ali i interesne sfere ova carstva na prostoru antičke Dalmacije i Panonije.

Potrebno je naglasiti da je jedino hrvatski knez Gačana Borna, kojega za života franački izvori nikada nisu predstavljali knezom Dalmacije i Liburnije, postao vazal franačkog cara. Naime, uočavamo da je od svih hrvatskih knezova jedino Borna 818. poslao svoje poslanike u Heristal da se izričito kao gentilni knez Gačana pokloni franačkom caru. Dakle, osim Borne koji je vladao oko Gacke, a to je tek minoran dio prostora Hrvata, nije se pojavio niti jedan hrvatski knez iz Dalmacije, Like i Krbave te ostalih dijelova „Krštene Hrvatske“ da bi se poklonio franačkom caru. S druge strane, hrvatski knezovi okupljeni oko panonskog kneza Ljudevita poslali su svoje poslanike u Heristal, ali ne da se poklone franačkom caru, nego da mu se potuže i optuže frialskog markgrofa poradi njegovih okrutnosti, nedjela i bahatosti.⁷ Ove činjenice, kao i činjenica da su čak i Gačani godinu dana kasnije usred boja prešli na Ljudevitovu stranu navodi na reintepretaciju onoga što se naziva „ustanak kneza Ljudevita“.

Okolnosti smrti Borne, jedinog profranačkog hrvatskog kneza nisu posve jasni. Jedan suvremeni franački izvor navodi da je u ljetu 821. ubijen, a pretpostavlja se da je poginuo u boju sa Ljudevitom protiv kojega su Franci tada po šesti put bezuspješno izaslali tri vojske. Uočavamo da 822. prestaju sva borbena djelovanja Franaka protiv Hrvata i da je 828. ukinuta franačka friaulška markogrofija iz koje se trebalo upravljati prostorom hrvatskih knezova.⁸

Vladislav – na saboru Hrvata 821. izabrani vladar „Krštene Hrvatske„

Vladislav se u literaturi potpuno neopravdano predstavlja kao dux / knez premda ga niti jedan izvor ne spominje tom titulom. U kontekstu ovoga članka ostavljam otvoreno pitanje koju funkciju je Vladislav obnašao prije negoli je izabran vladarem prostora Hrvata od ušća Cetine do grada Labina u Istri. Također ostavljam otvoreno pitanje treba li u Vladislavu vidjeti prvog općepriznatoga kralja Hrvata ili samo neovisnog vladara/kneza jer će o njemu biti više riječi u sljedećem članku.

Franački anali za godinu 821. bilježe jedan dragocjeni podatak koji po meni do danas nije dovoljno vrednovan u hrvatskoj historiografiji. Vijest je iz rujna 821. tradira se da je caru javljeno da je Borna umro i da je voljom naroda Dalmaciji i Liburniji (Like, Kvarnera i Gorskog kotara) postavljen njegov nećak imenom Vladislav.⁹ Dakle, bilježi se da je u ljetu 821. bez znanja cara održan sastanak naroda u Dalmaciji i Liburniji, znači saboru hrvatskih plemića i knezova „Krštene Hrvatske“, na kojem je ustoličen vladar Vladislav. Iz zabilježenog teksta nedvojbeno slijede tri bitna zaključka:

1. Hrvati su održali sabor na kojem su svojim vladarem izabrali i ustoličili Vladislava bez predhodnog znanja i bilo kakvog utjecaja cara na donešenu odluku,
2. Vladislav nije po franačkom ili bizantinskom caru imenovan knezom ili upravitelj Dalmacije i Liburnije već njegova vladarska legitimacija proizlazi isključivo iz volje političkog naroda Hrvata,
3. hrvatski izaslanici javljaju caru Vladislavov izbor uz molbu da prizna već gotovi čin, dakle modernim riječima rečeno: traže i dobivaju međunarodno priznanje svoje mlade srednjovjekovne države.

Ovdje se zatvara krug i svoju potvrdu dobiva vijest bizantinskog cara-pisca koji bilježi da su Hrvati nakon višegodišnjeg rata sa Francima u vremenu njegovog predhodnika cara Mihovila II. (820. – 829.) postali „slobodni, samosvojni i samnovlasni, nikome nepodloženi“.

Ivan Lozo, 04.05. 2020.

Izvor: principescroatorum.wordpress.com