Ana Mihaljević: Glagoljica u Hrvata

Glagoljica je najstarije slavensko pismo i uz ćirilicu je jedno od dvaju slavenskih pisama. U znanosti je prihvaćeno mišljenje da je glagoljica starija od ćirilice

Za razliku od ćirilice, koja je nastala spontanim dugotrajnim prilagođivanjem grčkoga alfabeta, glagoljica je autorsko pismo. Smatra se da ju je osmislio Konstantin Filozof – sv. Ćiril, Grk iz Soluna, za misiju među moravskim Slavenima u 9. st.

Konstantin i njegov stariji brat Metod bili su nositelji te misije, kojoj je cilj bio opismenjivanje i prosvjećivanje Slavena. U Moravsku su došli na poziv kneza Rastislava uz potporu bizantskoga cara Mihajla III.

Za potrebe te misije braća su također s grčkoga na staroslavenski ili starocrkvenoslavenski prevela najvažnije liturgijske tekstove. Taj se jezik smatra prvim književnim jezikom svih Slavena, a većina znanstvenika smatra da je nastao na temelju južnomakedonskoga govora okolice Soluna.

Glagoljska slova ne označavaju samo glasove nego imaju i brojevnu vrijednost. Kad je glagoljsko slovo označavalo broj, iznad njega dolazila je titla (~), a oko njega točkice

Spomenici na obloj glagoljici potječu iz razdoblja od 9. do 12. stoljeća.

Uglata glagoljica

Nakon 12. stoljeća glagoljicom su se nastavili služiti samo Hrvati. Prilagodili su je sebi stvorivši tako novi tip glagoljice poznat kao uglata ili hrvatska glagoljica. Uglatom se glagoljicom Hrvati služe sve do danas – govorimo o 11 stoljeća hrvatskoga glagoljaštva. Osim hrvatskoga crkvenoslavenskoga glagoljicom se bilježio i starohrvatski jezik, većinom čakavsko narječje.

Glagoljica je prvo pismo kojim su Hrvati bilježili svoj materinski jezik već u 10./11. st.

Ćirilica se za zapisivanje hrvatskoga jezika počinje upotrebljavati u 12., a latinica u 14. st.

Glagoljica u Hrvata

Najstariji su sačuvani hrvatski spomenici na kojima je glagoljski natpis uklesan u kamen iz 11. i 12. st.: Plominski natpis, Supetarski ulomak, Grdoselski ulomak, Valunska ploča, Krčki natpis, Bašćanska ploča… Oni su pisani glagoljicom prijelaznoga oblika iz oble prema uglatoj.

Zlatnim se razdobljem hrvatskoga glagoljaštva smatraju 14. i 15. st., iz kojih je sačuvano 30 rukopisnih brevijara, 17 misala, 3 psaltira, 2 rituala, niz fragmenata liturgijskih tekstova, više zbornika te mnogo pravnih i drugih spisa. 

 

Najpoznatiji su hrvatski liturgijski tekstovi pisani glagoljicom: Vatikanski misal Illirico 4, Misal kneza Novaka, Hrvojev misal, Ročki misal, Prvi vrbnički brevijar, Drugi novljanski brevijar, Brevijar Vida Omišljanina, Lobkovicov psaltir, Fraščićev psaltir, Akademijin ritual, Klimantovićev zbornik i dr.; pripovjedni tekstovi: Pariški zbornik, Ivančićev zbornik, Petrisov zbornik, Žgombićev zbornik i dr. te pravni tekstovi: Vinodolski zakonik, Istarski razvod i dr.

Širenjem pismenosti u drugoj polovici 14. st. pojavljuju se manje svečani oblici pisma – poluustavna i kurzivna glagoljica (brzopis), kojima se pišu neliturgijski zbornici, pravni dokumenti i tekstovi različite namjene. Dva su tipa kurzivne glagoljice – knjiška, kojom su pisani književni tekstovi i zbornici (npr. Petrisov zbornik), te kancelarijska, kojom su pisani različiti dokumenti i javnobilježnički spisi (npr. Istarski razvod).

Glagoljicom je otisnuto i šest inkunabula (knjiga tiskanih do 1500. godine), od kojih je prva Misal po zakonu rimskoga dvora, tiskan 1483., samo devet godina nakon prvotiska latinskoga misala. Iz prvoga razdoblja glagoljaškoga tiska do 1561. sačuvano je 18 naslova.

Nakon zlatnoga doba glagoljaštva počinje postupno opadanje koje je obilježeno istočnoslavenizacijom jezika, čija su posljedica i grafičke i pravopisne izmjene. Povratak izvornoj inačici hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika započeo je u drugoj polovici 19. st. i doveo do sastavljanja Rimskoga misala slavenskim jezikom, koji je 1893. priredio Dragutin Antun Parčić. Drugo je izdanje toga misala posljednja liturgijska knjiga tiskana glagoljicom, a priredio ga je Josip Vajs 1905.

Jeronim i glagoljica

Iako se znanstvenici danas uglavnom slažu o Konstantinovu autorstvu glagoljice, u Hrvatskoj je dugo postojala predaja prema kojoj je sv. Jeronim autor glagoljice.

Prvi se put ta predaja spominje u otpisu pape Inocenta IV. senjskomu biskupu Filipu 29. ožujka 1248. godine, u kojemu piše: Porrecta nobis tua petitio continebat quod in Sclavonia est littera specialis, quam illius terre clerici se habere a beato Jeronimo asserentes, eam observant in divinis officiis celebrandis. ‘Predana nam tvoja molba sadržavala je da u Slavoniji postoji posebno pismo kojim se kler te zemlje, tvrdeći da ga ima od sv. Jeronima, služi u slavljenju bogoslužja.’

Ta je legenda odgovarala glagoljašima kojima nije odgovaralo da se to pismo povezuje isključivo s Ćirilom i Metodom jer je Metod u Crkvi dugo bio smatran heretikom, a odgovarala je i Rimskoj kuriji koja je s pomoću te legende mogla približiti glagoljaše zapadnoj Crkvi. M. Bogović (Glagoljica bitna odrednica hrvatskog identiteta) ističe: „U tom bi se smislu naglašavanje autorstva sv. Jeronima za slavensko pismo moglo shvatiti ne samo kao invenciju samih glagoljaša da se lakše zaštite, nego također kao želja da se glagoljaše poveže uspješnije uz zapadnu Crkvu.”

Neki znanstvenici smatraju da predaju o Jeronimovu autorstvu glagoljice i nisu pokrenuli glagoljaši, nego dalmatinski latinaški kler, a možda i sama Rimska kurija (v. M. Bogović i J. Verkholantsev).

Tri su temelja predaje o Jeronimovu autorstvu glagoljice: 1. pretpostavka da je Jeronim bio hrvatskoga podrijetla, 2. podatak da je Sveto pismo osim na latinski preveo i na svoj materinski jezik, za koji se smatralo da je hrvatski, 3. navod da je na latinski preveo Kozmografiju Etika Istra na kraju koje je alfabet u kojemu su neki prepoznavali začetke glagoljice. Sve su tri pretpostavke danas pobijene i smatraju se povijesno neutemeljenima.

Neupitno je da Slaveni u Dalmaciji nisu autohtoni i da sv. Jeronim, koji je živio u 4. i 5. st., nije mogao biti autorom glagoljice. Međutim, glagoljaši su svejedno stoljećima štovali sv. Jeronima i njegova se služba i životopis nalaze u brojnim hrvatskoglagoljskim brevijarima i zbornicima. Iako znanstvenici danas ne smatraju Jeronima začetnikom glagoljice, glagoljica je ipak zahvaljujući njegovu autoritetu dobila legitimitet i zbog toga se za njega s pravom govori da je „dika, poštenje i slava i svitla kruna hrvackoga jazika”, kao što je napisao naš anonimni glagoljaš iz 16. st.

Glagoljica danas

Iako se u 19. st. glagoljica prestala aktivno upotrebljavati, ona u Hrvatskoj i dalje živi, ali u drukčijemu obliku.

Danas je glagoljica simbol hrvatskoga nacionalnog identiteta. važna je u kulturi, umjetnosti i dizajnu, služi kao nadahnuće mnogim umjetnicima, čest je simbol u određenim supkulturama, npr. u navijačkim skupinama, česta je na tetovažama i sl.

Ona je i predmet znanstvenoga istraživanja, a svoje mjesto ima i u obrazovnome sustavu u sklopu nastave Hrvatskoga jezika i Povijesti te brojnih učeničkih glagoljaških skupina.

Zbog važnosti glagoljice u hrvatskoj kulturi i povijesti godine 2014. umijeće čitanja, pisanja i tiskanja glagoljice proglašeno je nematerijalnim kulturnim dobrom, a godine 2019. Hrvatski sabor dan 22. veljače proglasio je Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva.

 

Izvor: https://stin.hr/glagoljica/#