Hrvati Bara – malobrojni, ali neugodni svjedoci naše i tuđe “savjesti”

0

Tekst posvećen prof. Ivi Vickoviću iz Zubaca pokraj Bara.

Ako bi slikovito željeli prikazati stanje u kojem se nalazi danas iznimno malobrojno, gotovo posve uništeno, raseljeno i asimilirano hrvatsko pučanstvo grada Bara i njegove uže i šire okolice (Spič, Šušanj, Zupci, Šestani), koje na ovim prostorima živi od samog doseljenja Hrvata, moramo biti izravni i posve neumoljivi. Naime, njihov položaj najviše podsjeća na aktualni status Palestinaca, Kurda, arapskih kršćana, Indijanaca, Aboridžina. Analogno tome, neprocjenjiva duhovna i kulturna baština ovog naroda, smještena ponajviše u staroj gradskoj jezgri Bara, ali i okolnim lokalitetima i naseljima je  u stanju posvemašnje devastacije slične onima u kršćanskim četvrtima Istanbula, Damaska, Bejruta. Zbog čega je to tako, nije moguće ni brzo ni jednostavno odgovoriti. U ovom kratkom prikazu povijesnog uzleta, ali i kasnijeg sunovrata, te suvremenog položaja hrvatskog naroda u ovom kraju ćemo govoriti kroz prizmu zločina koje su kroz povijest u vidu kuturocida, teocida i lokalnih genocida učinili drugi, ali i sustavnog memoricida za koji su nažalost odgovorni njihovi sunarodnjaci, poglavito iz redova političke, znanstvene i vjerske elite.

Vratimo se posve kratko u prošlost. Grad Bar (grč.Antibaris, lat.Antibarum, tal.Antivari) od kasnoantičkih vremena je već formirana urbana cjelina. Kao značajan primorski grad pojavljuje se već od V. – VI. stoljeća, od kada datiraju ostaci velike ranokršćanske bazilike u središtu novog dijela grada. Grad Bar i okolica su kroz povijest bili dio Rimskog Carstva, Bizanta, Duklje – Zete Vojislavljevića, Raške – Srbije Nemanjića i Lazarevića, Zete Balšića, Bosne Kosača i Hranića, Ugarsko – Hrvatskog Kraljevstva, Mletačke Republike, Osmanskog Carstva, Austro – Ugarske carevine, kneževine i kraljevine Crne Gore, tri Jugoslavije, te od 2006. neovisne Crne Gore. Temeljni stup velebne povijesti grada Bara je drevna, slavna i mučenička Barska nadbiskupija, jedna od najstarijih katoličkih dijeceza na istočnoj obali Jadrana. Ne bez razloga, kaže se da bi povijest Bara bez Barske nadbiskupije bila “bez boje, okusa i mirisa”. U svojem najvećem duhovnom zamahu, bila je to Metropolija kojoj su bile podređene sve biskupije od Bosne i Srbije do današnjih Crne Gore i Albanije. U križarskim izvješćima iz XIII. stoljeća kaže se da je, pored Zadra, Splita i Dubrovnika, Bar jedna od “četiri dalmatinske metropolije”. Ono po čemu je ovaj grad nadaleko poznat je i čuveni literarno – povijesni spis “Kraljevstvo Slavena” (“Sclavorum Regnum”), poznatiji kao “Ljetopis popa Dukljanina” (neki ga zovu i “Hrvatska kronika”) iz XII. stoljeća, najvjerojatnije djelo barskog nadbiskupa Grgura. Ovaj pisani dokument u formi rodoslova, jedan od najstarijih na ovim prostorima, pa i znatno šire, iznimno je važan za proučavanje rane hrvatske povijesti u kojem se govori o “Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj”, odnosno “Donjoj i Gornjoj Dalmaciji”.

Uz Talijane, u proteklih tisuću godina za koje imamo podatke, najveći broj barskih nadbiskupa su bili upravo Hrvati iz gotovo svih hrvatskih krajeva, uključujući i domicilne, tj. Hrvate grada Bara i okolice. U gradu su djelovali benediktinci, franjevci, dominikanci, koludrice, u novije vrijeme i Isusovci, Salezijanci, Služavke Malog Isusa, Križarice, Franjevke. Pored Barske nadbiskupije, druga ne manje ugledna crkvena institucija je bila znamenita benediktinska opatija Gospe Ratačke na istoimenom rtu par kilometara sjeverozapadno od Bara, nekoć jedna od najznačajnijih na istočnoj obali Jadrana. U gradskoj jezgri i podgrađu je bilo više od trideset katoličkih sakralnih objekata (katedrala, samostani, crkve, kapele), a u okolici još nekoliko desetaka mjesnih i seoskih crkava. Katolici su činili više od 90% pučanstva, a Hrvati su bili većinsko žiteljstvo grada i uže regije, dok je u široj regiji bilo i pravoslavaca.

U gradu je u doba najvećeg procvata živjelo oko 4 – 5 tisuća žitelja, od kojih oko 70 plemićkih obitelji, a ostatak pučani, stranci, vojnici, namještenici i trgovci. Od brojnih učenih i poznatih Barana – Hrvata spomenut ćemo ovom prigodom samo tri. To su Miho Brajkov, vrhunski graditelj i umjetnik iz XIV. stoljeća koji je sagradio remek – djelo europske arhitekture, klaustar samostana Male braće u Dubrovniku. Tu je i renesansni intelektualac iz XVI. stoljeća, barski plemić, splitski i šibenski kancelar Antun Prokulijan. Konačno, renesansno – barokni pjesnik iz XVI. – XVII. stoljeća, dubrovački kancelar Viktor Besalio je također jedan od brojnih učenih i uglednih ljudi rođenih u Baru. Grad Bar je imao svoj novac, statut, samoupravu (Plemićko i Pučko vijeće). Bar je do svojeg nesretnog pada uvijek smatran integralnim dijelom Dalmacije kao povijesnog hrvatskog prostora.

Propast ovog kraja i njegovih stanovnika započinje 1571. godine turskim zauzećem Bara i susjednog mu Ulcinja. Katolici i kršćani se obespravljuju, proganjaju, nerijetko i ubijaju, njihova imovina se pljačka, crkve, samostani i prekrasna katedrala sv.Jurja iz XI. – XII. stoljeća se pretvaraju u konjušnice i džamije, plemićke palače u turske kuće i hanove. Katoličko žiteljstvo se nasilno iseljava u slobodne krajeve, a u njihove kuće useljavaju se Turci i islamizirani stanovnici iz okolice. Katoličko svećenstvo i redovništvo se zlostavlja i proganja s iznimnom surovošću i mržnjom.

Dolazak kneževine Crne Gore 1878. godine, premda od lokalnih Hrvata dočekan s velikim nadama i simpatijama, dovest će do velike asimilacije i diskriminacije koja će se nastaviti i u trima Jugoslavijama, kada će se nastojati proizvesti tzv. “Srbi – katolici”, a u novije vrijeme i “Crnogorci – katolici”.

Vrijeme je da na ovom mjestu ukažemo na tri institucije u tri značajna europska grada (Rim, Venecija, Carigrad) u kojima su prognani i iseljeni Barani neprijeporno svjedočili svoju hrvatsku nacionalnu svijest, svoju katoličku vjeru i svoj zavičajni dalmatinsko – barski identitet. To je Ilirski, kasnije Hrvatski zavod Svetog Jeronima u Rimu, čija je štićenica od osnutka pa sve do današnjih dana bila i Barska nadbiskupija kao njegova najjužnija članica. Zanimljivo je da je i danas katedralna župa Bar upravo rubna župa u kojoj se misi na hrvatskom jeziku. Brojni svećenici iz ovog kraja su skupa sa svojom braćom iz ostalih hrvatskih zemalja stoljećima čuvali hrvatsko ime u “Vječnom gradu”. Pored toga, ime “Skjavunske”, kasnije Hrvatske bratovštine sv.Jurja i Tripuna u Mlecima (“Scuola Dalmata”) svjedoči da su, uz Bokelje, upravo Barani (čiji je zaštitnik sv.Juraj) utemeljitelji ove ugledne ustanove naših ljudi u “Gradu na lagunama”. Konačno, iseljenici iz barskog kraja u Carigrad su svoje zastupnike pred turskom Portom zvali “Hrvat – baše”. Dakle, nameće se jasan zaključak, svugdje drugo, osim nažalost u svojoj postojbini, barski Hrvati su mogli slobodno istaknuti svoj identitet i podrijetlo. Zbog čega je to tako?

Da bi odgovorili na ovo pitanje, moramo se pozabaviti hrvatskim “udjelom” u doista tragičnom položaju ove male, ali duboko ukorijenjene grane našeg etničkog stabla koja je na granici potpunog iščeznuća. Zanimljivo je da su neki hrvatski povjesničari i političari još u XIX. stoljeću grad Bar sa okolicom “velikodušno poklanjali” Crnogorcima, Srbima, Albancima, Bošnjacima, Turcima, Talijanima, dakle svima osim onima čiji su pređi većinski naseljavali te prostore. Izuzetak su bili hrvatski pravaši i tadašnja Crkva u Hrvata, koji su Bar i Barsku nadbiskupiju smatrali hrvatskim, što njihovi današnji nasljednici nažalost ne misle. Dapače, u aktualnom izdanju “Hrvatske enciklopedije”, koja bi morala biti znanstveno – odgojni izričaj suvremene Hrvatske, doslovce se kaže da je grad Budva, koja se nalazi 40 kilometara sjeverozapadno od Bara kao njoj susjedne općine “najjužniji grad hrvatskog etničkog prostora”. Žalosna je i tragična ova “trgovina” gradom čiji su žitelji kroz povijest nerijetko krvlju branili, ali i platili obranu svojeg etničkog i vjerskog identiteta. Zanimljiv je “argument” nekih povjesničara da je to zato što su Boka i Budva ostali pod mletačkom, francuskom i austrijskom vlašću, dok je Bar pao pod osmansku vlast.

Po toj “logici”, hrvatski narod bi se odmah trebao odreći Bosne i Hercegovine kao neodvojivog dijela svojeg etničkog prostora, a svi dobro znamo da bez opstojnosti hrvatskog naroda u BiH nema ni sigurne i prosperitetne Hrvatske. Poražavajući je i odnos nekih hrvatskih povjesničara prema već spomenutom “Barskom ljetopisu” koji, premda “vrvi” od spominjanja Hrvata, Hrvatske, Dalmacije, za ove istraživače nema “povijesnu vrijednost” i kao takav se “prepušta” susjednim historiografijama,(osobito crnogorskoj), koje ovakve “darove” ne odbijaju. Također, od ustaša do nekih novih pokreta i stranaka, prave se “nategnute”, neznanstvene i neistinite konstrukcije o hrvatskom karakteru nekih regija (npr.Sandžak), dok se stari grad Bar, u kojem svaki kamen sa njegovih porušenih crkava, palača, prekrasnih plemićkih i nadbiskupskih grbova, kamenih ploča sa ostacima pletera “diše hrvatski”, jednostavno prešućuje, relativizira, a što je najgore katkad i zlonamjerno prikazuje kao kulturna baština nekog od susjednih nam naroda. Zbog ovakvog hrvatskog stava, na djelu je potpuna bastardizacija i alijenacija ovog iznimno vrijednog povijesnog, kulturnog i vjerskog prostora.

Tako Srbi primjerice konstatiraju da su Hrvati i Katolička crkva u Baru “produkt okupacije srpskog etničkog prostora i vjerskog prozelitizma”, unatoč tome da je Katolička crkva ovdje oduvijek (osim u posljednjih par stoljeća) bila većinska i znatno starija od svoje istočne “sestre u Kristu”, a Hrvati autohton i povijesno duboko utemeljen narod. Također, Albanci uvelike tvrde da je Barska nadbiskupija “isključivo albanska”, premda u njoj prevladavaju tek od konca XIX. stoljeća, kada su joj (zbog Berlinskog kongresa i novih granica u Europi) oduzeti neki povijesni prostori, a pripojeni drugi koji joj nikada nisu pripadali. Nadalje, Bošnjaci i Turci “hrabro dokazuju” da su džamije i konjušnice izgrađene najgorim nasiljem na katoličkim crkvama i palačama u Baru “prožimanje civilizacija”, što je cinizam najgore vrste. Tu su i naši prekomorski susjedi koji izjavljuju da je “Citta di Antivari e, come altra Dalmazia, parte della terra storica italiana”.

Ipak, trenutačno je najozbilniji crnogorski nacionalni projekat, koji u svojoj radikalnoj inačici čak i sve hrvatske spomenike u Boki Kotorskoj smatra “integralnim dijelom crnogorske kulturne baštine”. Ovakav sveprožimajući, u biti totalitarni asimilatorski proces je u barskom kraju još od razdoblja crnogorskog kneza i kralja Nikole, a osobito u vrijeme Karađorđevića i komunista, stvorio najprije “Srbe – katolike”, potom tzv. “Jugoslavene”, te konačno “Crnogorce – katolike”. Dok je ova “skupina” ranije bila “ekskluzivitet” Bara i okolice, gdje je zbog nepovoljnih povijesnih okolnosti asimilacija bila nesmiljena i posve otvorena, u novije vrijeme ogranci ove “nove nacije” se u primjetnom broju zamjećuju i u Boki. Karakteristika tzv. “Crnogoraca – katolika” je njihova iracionalna mržnja prema Hrvatima, koja se da razumjeti konvertitskim žarom i paničnim strahom da se pobjegne od vlastitih, u ovom slučaju hrvatskih etničkih korijena. Poput sjevernoirskih protestantskih unionista, oni su radikalniji sprovoditelji crnogorskog nacionalnog programa od njihovih pravoslavnih “sunarodnjaka”.

Tako oni primjerice, uz pomoć naklonjenih im institucija, sve više medijski teroriziraju i targetiraju preostale barske Hrvate, služeći se najgorim povijesnim falsifikatima i otvorenim neistinama koje poprimaju sve karakteristike “govora mržnje”. Primjera progona imamo od vremena “Hrvatskog proljeća”, kada je prof. Ivo Vicković iz sela Zupci kod Bara zbog prijepiske sa Gotovcem i Pavletićem osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu, do suvremenih slučajeva kad su, zbog iznošenja povijesnih istina o svojem narodu, pojedini barski Hrvati bili izloženi sustavnom i krajnje tendencioznom medijskom “linču”. Zbog svega ovoga, u Baru i okolici imamo nerijetke slučajeve tzv. “kripto – hrvatstva”, tj. straha jednog dijela naših sunarodnjaka da javno očituju svoju nacionalnu pripadnost. Na taj način, pored tzv. “Bunjevaca” i “Šokaca” u Srbiji (Vojvodini) i tzv. “Bosanaca – katolika” (BiH), “Crnogorci – katolici” su još jedna, nažalost uspješna i djelotvorna forma ubrzanog odnarođavanja Hrvata na ovim prostorima. Doda li se tome iznimno težak položaj malobrojnih i posve obespravljenih Hrvata u Republici Srpskoj, bošnjačkom dijelu Federacije BiH, Kosovu, dolazimo do zaključka da je ovakav indiferentan stav dijela hrvatske elite glede položaja vlastitog naroda iznimno štetan, neodrživ, te nadasve etički dvojben i neutemeljen.

Već smo spomenuli da je i Crkva u Hrvata, kao naša najstarija, najpoštovanija i najutemeljenija institucija, od nekoć hrabre braniteljice prava Barske nadbiskupije da u razdoblju “Svetojeronimske afere” (1901.g.) ostane punopravnom štićenicom ovog našeg Zavoda, došla do današnje pozicije “ravnodušne promatračice” situacije u pomenutoj dijecezi u kojoj od 2006. u župama Bar i Zupci, gdje se misi na hrvatskom jeziku, više nema hrvatskih svećenika. U ovim župama su gotovo trideset godina djelovali redovnici Hrvatske provincije Družbe Isusove, koji su u vrijeme Domovinskog rata i poraća puno učinili na očuvanju nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta barskih Hrvata (ali i svih drugih katolika), te njihovom sprječavanju da se, osobito u vrijeme agresije na dubrovačko područje, masovno isele u Hrvatsku i zapadne zemlje.

Nažalost, pojedini albanski svećenici koji danas prevladavaju u Barskoj nadbiskupiji, govore primjerice kako je misa na “crnogorskom”, premda je očito da je riječ o hrvatskom misnom jeziku. Time se i oni pridružuju neprincipijelnom pritisku iz nekih političkih kuhinja u Crnoj Gori koje, poput onih u vrijeme nepravedno osuđenog bl. Alojzija Stepinca, žele utemeljiti nekakvu “Crnogorsku katoličku crkvu”, koja bi bila podređena državnim vlastima, a ne Svetoj Stolici. Barskim katoličkim vjernicima – Hrvatima je vrlo teško objasniti da hrvatsko svećenstvo i redovništvo djeluje i u središnjoj Africi i u Oceaniji i u arapskim zemljama (što je nedvojbeno lijepo i pohvalno), ali ne i u Barskoj nadbiskupiji, koja je u proteklom tisućljeću podarila Katoličkoj crkvi na desetke (nad)biskupa i stotine svećenika, redovnika i redovnica, najvećim dijelom Hrvata.

Činjenica je da aktualni kler Barske nadbiskupije u kojem apsolutno dominiraju Albanci, slijede Slovenci, dok jedini hrvatski redovnik starije dobi boravi u župi gdje ima više časnih sestara nego vjernika (o Hrvatima da i ne govorimo), nije odviše sklon očuvanju naše katoličke tradicije u barskom kraju, ali to ne opravdava pasivnost i ravnodušje hrvatskih (nad)biskupija i metropolija. Ono što također “bode oči” je to da “prvosvećenik” Barske nadbiskupije više surađuje sa biskupijama iz Albanije i Kosova, čak i Italije i SAD nego sa susjednim kotorskim biskupom, da ne govorimo o dijecezama iz RH i BiH. Premda lokalna vjerska predaja štuje i prepoznaje “barske mučenike” (među kojima opet prevladavaju Hrvati) iz XVI. i XVII. stoljeća na čelu sa znamenitim nadbiskupom Ivanom Brunom koji su u razdoblju turskih pustošenja svoj život položili za vjeru Kristovu, mjesna Crkva nije učinila apsolutno ništa da se započne u ovom slučaju više nego zasluženi proces beatifikacije. Umjesto toga, njihovi, usuđujemo se reći, sveti ostaci i danas leže zabetonirani ispod objekata koje su podigli njihovi mučitelji.

“Svijetla točka” u ovom jamačno “mračnom” prikazu hrvatske zbilje u gradu Baru, ali i Crnoj Gori su neki dužnosnici Ministarstva vanjskih poslova RH (sada i europskih integracija), Veleposlanstva i Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Kotoru, osobito neki bivši veleposlanici, generalni konzuli i konzuli (Davor Božinović, Krešimir Hibšer, Petar Poljanić, Božo Vodopija, Tvrtko Kačan, te aktualni konzul u Kotoru Hrvoje Vuković). Zahvaljujući ovim ljudima, jedna mala, ali značajna skupina barskih Hrvata, nakon dugogodišnjeg mukotrpnog procesa, ostvarila je svoje neotuđivo pravo na hrvatsko državljanstvo. Glede djelovanja domicilnih organizacija, u Baru već više od desetljeća djeluje podružnica Hrvatskog građanskog društva Crne Gore, jedne od najvećih i najznačajnijih udruga u Državi. Također, Hrvatska građanska inicijativa kao legitimni politički reprezent crnogorskih Hrvata ima značajan broj svojih članova i simpatizera. Preko jednog svog člana (izaslanika), barska hrvatska zajednica je zastupljena i u Hrvatskom nacionalnom vijeću kao krovnom organu manjinske samouprave u Crnoj Gori.

Konačno, od prošle godine u Baru djeluje i Hrvatsko kulturno društvo “Sveti Jeronim” koje kroz ime ovog zaštitnika povijesne Dalmacije, čiji je Bar neodvojivi dio, želi sačuvati makar krhotine nekoć prebogate kulturne baštine. Sve ovo, premda ohrabrujuće i pohvalno, neće biti dostatno ukoliko resorno Ministarstvo, uz konzultacije sa svim relevantnim hrvatskim znanstvenim institucijama (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Hrvatski institut za povijest, Hrvatski leksikografski zavod, Hrvatski državni arhiv, Staroslavenski institut, Hrvatska sveučilišta) te predstavnicima Crkve u Hrvata, ne odredi makar jednu ili dvije osobe koje će skrbiti o položaju hrvatske nacionalne manjine u Crnoj Gori i njezine neprocjenjive kulturne baštine, poglavito u Boki Kotorskoj, ali i Baru sa okolicom. Njihova zadaća mora biti neprekidno promatranje svih, osobito asimilatorskih procesa koji posljednjih godina u Crnoj Gori znakovito akceleriraju. Republika Hrvatska treba, u realnim mogućnostima, učiniti sve da ovi negativni procesi budu zaustavljeni ili makar bitno usporeni na način što će se sustavno pratiti i pomagati proces očuvanja svih temeljnih prava Hrvata u Crnoj Gori koji na ovom prekrasnom dijelu jadranske obale od Herceg Novog do Ulcinja žive još od najranijih vremena. Na koncu, nije suvišno naglasiti da su “Isukrst i Gospa” za ovdašnje Hrvate uvijek bili “putokazom” svih njihovih povijesnih i životnih stremljenja, te da uz pomoć Matice, uvijek s pravom računaju i na Božju pomoć.

Piše: Vlado Maruvčić, Bar
Foto: Autor Bojana Smiljanić; Original uploader was Zrno at sr.wikipedia – Transferred from sr.wikipedia; transferred to Commons by User:BokicaK using CommonsHelper., Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=10522633

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.