Tomislav BERONIĆ: Pavel Josef Šafarik – čovjek koji je Hrvatima ukrao glagoljicu

Pavel Jozef Šafárik (1795 –1861) je potekao iz evangeličke obitelji. Bio je profesor i ravnatelj gimnazije u (tada mađarskom) Novom Sadu 1819–33., nakon toga urednik časopisa i kustos u Pragu, te ravnatelj Sveučilišne knjižnice (od 1848), a na praškom Sveučilištu izvanredno je predavao slavensku filologiju. U revoluciji 1848. predsjedao (s Palackým) Slavenskom kongresu, zastupajući umjerenu liniju austroslavizma.
Održavao je veze sa širokim krugom književnika i znanstvenika svojega doba, također i s hrvatskim ilircima (Lj. Gajem, I. K. Sakcinskim i dr.).
Već za boravka u Novom Sadu surađivao s drugim slovačkim preporoditeljima u izdavanju slovačkih narodnih pjesama te objavio “Povijest slavenskoga jezika i književnosti” prema svim narječjima u kojoj kao Hrvate označuje samo kajkavce te ističe kako su »katolički Slavosrbi« s njima povezani u čvrstu kulturnu zajednicu, a sve štokavce pribraja Srbima i u “Povijesti južnoslavenske književnosti” (Geschichte der südslawischen Literatur, I–III, 1864–65) te u potonjim radovima.

Nakon što je Jernej Kopitar objavio svoju knjigu “Glagoliza Clozianus” (1836.) i u njoj naveo sv. Jeronima kao autora rukopisa u vlasništvu kneza Ivana VII. Frankopana Krčkog, Šafarik se počeo zanimati za glagoljicu. Teza o Ćirilu i Metodu kao autorima glagoljici koju je dr. Franjo Rački na velika vrata uveo među Hrvate izvorno je Šafarikova, a izričito je i bez imalo srama tvrdio da tzv. Praški listići potječu od vremena sv. Vjenceslava, dakle s početka X. stoljeća, i da su moravskog (dakle češkog) porijekla unatoč tomu što imaju tipične hrvatske izraze, da je senjski biskup Filip u XIII. stoljeću zavarao papu Inocenta IV. pozivajući se na sv. Jeronima i time dobio privilegij ravnopravnog korištenja hrvatskog jezika u bogoslužju na razini cijele biskupije.
Doduše, u svojoj prvoj knjizi o glagoljici “Počeci glagoljske pismenosti” (1853. ) Šafarik tek navodi hrvatsku tradiciju poštovanja sv. Jeronima kao zaštitnika i tvorca glagoljice, no u svom drugom djelu “Porijeklo i domovina glagoljice” to će odbaciti pozivajući se na nedostatak povijesnih izvora.

S druge strane nedostatak povijesnih izvora nisu mu bili prepreka za pripisivanje glagoljice Ćirilu, pri čemu je kao dokaze prvog reda uz papinska pisma (koja to jesu, ali u njima nema ništa o samom pismu), još uzeo “Žitija” – hagiografske tekstove o Svetoj Braći (koja jednostavno nisu relevantni povijesni izvori), a to njegovo načelo ostalo je prisutno među ćirilometodistima sve do danas. Hagiografski tekstovi, za one koji se prvi puta sreću s ovim pojmom, su životopisi kršćanskih svetaca u književnom obliku, iz kojih su uklonjeni svi nezgodni detalji kako bi bili idealizirana biografija namijenjena njihovom štovanju. Ovakvi tekstovi su književnost, a ne znanost.

Šafarik, a kasnije nastavljači njegovog rada poput dr. Račkog, razvili su svoju teoriju baš na toj književnosti u kojoj nije moguće razlikovati što je činjenica a što fikcija i što bi bilo komično da nije tragično – sve je to dovelo do toga da se danas naveliko koristi pojam “ćirilometodske znanosti”.

U svojoj prvoj knjizi “Počeci glagoljske pismenosti” Šafarik na str. 47. spominje “svjetlo doba glagoljaštva u Hrvatskoj”, papino dopuštenje slavenskog bogoslužja i tradiciju sv. Jeronima.

Malo dalje u istoj knjizi donosi azbuku glagoljice u kojoj je ispisao 42 znaka.

U drugom dijelu iste knjige donosi svoje viđenje izvornosti glagoljskih znakova iz nordijskih, makromatskih i ratarskih runa, palamiranskog, armenskog, grčkog, feničkog, starohebrejskog, italskog, samaritanskog, etiopskog, sekelskog, numidskog i ćirilskog pisma, pa čak i nečega što naziva “tajnopisom”. U doba pisanja te knjige Šafarik još uvijek pretpostavlja da je ćirilica starija od glagoljice, no to će izričito pobiti u drugoj knjizi.

Šafarikova prva knjiga izazvala je veliko zanimanje među Hrvatima, naročito Ilircima. U jednom narednom postu objaviti ću i ulomke iz pisama Ivana Kukuljevića Sakcinskog koja je uz izvornike i prijepise hrvatskih glagoljskih tekstova slao Šafariku.

U drugoj knjizi “Porijeklo i domovina glagoljice” (1858.) Šafarik se koncentrirao na to da isključi bilo kakav hrvatski utjecaj na porijeklo glagoljice, jer su za njega Hrvati tek, kako bi danas rekli – konzumenti veličanstvenog izuma nastalog u njegovoj domovini Moravskoj (Češkoj).

Tako u jednom ulomku tvrdi da iako su glagoljski spomenici u Hrvatskoj brojni, svi su iz kasnijeg doba, dok su u Bugarskoj rijetki, ali stariji.

U poglavlju (7.) pak tvrdi da Slaveni i to naročito Južni Slaveni (dakle primarno Hrvati), prije Ćirila i Metoda nisu imali vlastito pismo i pisane knjige, te se poziva na riječi bizantskog cara Mihajla i Črnorisca Hrabara kao neosporne činjenice zanemarujući njihovo hagiografsko porijeklo.
U poglavlju (13.) tvrdi da je autor glagoljice “pismoznalac Orijentalist”, koji je glagoljicu načinio iz feničkih i hebrejsko-samaritanskih znakova, te starohebrejskih, aramejskih, palmiranskih, starogalskih i etiopskih slova, te da je ta osoba Konstantin, ne navodeći nikakav dokaz.

U poglavlju (21.) Šafarik onako “odokativno” datira dva lista “Praških listića” u početak X. stoljeća u doba češkog sveca sv. Vjenceslava te ih bez ikakve osnove dovodi s njim u vezu.
U poglavlju (26.) naziva Črnorisca Hrabara “značajnim svjedokom” nastanka slavenskog pisma ali ovoga puta ističe da je glagoljica starija od ćirilice.

U poglavlju (45.) ove knjige Šafarik osporava sv. Jeronima kao autora glagoljice pozivajući se na to da nije potvrđen od “povijesne kritike”.

U drugom dijelu te knjige Šafarik ističe “Praške listiće” kao najstariji glagoljski spomenik uz tri evangelistara i Codex Clocianus (odnosno Frankopanski kodeks, kako ja nazivam Kločev glagoljaš). Praške listiće datira “bez sumnje” u X. stoljeće.

Za domovinu glagoljice Šafarik ističe Makedoniju i Panoniju (uključivo Moravsku).

Za Glagolita Clozianus (Frankopanski kodeks) Šafarik tvrdi da je bez sumnje panonskog porijekla odnosno u “češko-slovačkom obliku”.

To što je Pavel Josef Šafarik učinio može se samo nazvati otimačinom hrvatske kulturne i povijesne baštine, a ćirilometodska teorija kojoj je upravo on udario temelje instrumentom tog nečasnog djela.