Vrijeme bez minuta – minute bez vremena: Kotor, sjene prošlosti i vrijeme koje će doći

Boka kotorska nekada i sada

0

 

Gradovi Sredozemlja: hirovitost kao sudbina

Gradovi na obalama Mediterana ne nalikuju na kontinentalne, ni po svojim duhovnim i urbanim strukturama, ni po načinu formiranja i oblikovanja svoga kulturnog i civilizacijskog identiteta. Kompleksnost njihove geneze u stalnom je traženju ravnoteže između složenih eleme­nata koje čine kopno i more, ljudi i kultura. Hirovita mediteranska mora prožimaju se svojim suprotnostima, valovima, plimama i osekama, izjednačuju razine različitosti, osmišljavaju simboliku susreta u vremenima bonaca, oluja i besmislenih antagonizama. Gradovi Mediterana često svoje temelje nalaze u dubinama mora ili na tuđem kamenju, gdje započinju svoje živote. Gradovi Mediterana ne zaboravljaju da su dijelovi složenih cjelina i da je pripadnost univerzalnoj civilizaciji i njenim kulturama nasljeđe bez vremena i prolaznosti. Gradovi Mediterana su mikrokozmos i putevi svjetlosti.

Kotor: nekad i sada dio Mediterana – jednom i zauvijek, vremenima usprkos

I mali grad Kotor po svom nastanku i po civilizacijskom ozračju u kojem se stvarao i formirao njegov kulturni profil, pripada toj kompleksnoj, duhovnoj strukturi i polivalentnoj cjelini.

Mediteran nije mjera stvari i pojava. On je podudarnost različitosti i različitost sličnosti, nemjerljiva osobenost, kohezija mašte i prostora. Na Mediteranu pojave nemaju slično ishodište, ali mogu imati slične posljedice. Potresi, epidemije, okupacije, crne spirale smrti, vjekovima su mijenjale lica i temelje gradova. Nakon svega ostajao je trag čovjeka i kamen kao zamisao i simbol novog početka. Uvijek je postojala ljepota, nada i ideja za mediteranski grad. Kotor je građen na mitskim temeljima između mora i kamenih litica, prepušten suncu, dugim kišama i mahnitim vjetrovima. Nepoznat netko oblikovao je njegovu odoru i ogrnuo je grad kamenim plaštom zidina i tvrđava.


Gradska vrata Kotora (Foto: Laforfest, 1917)

Morali su mu dati i ime da bi oživio, da bi se odazivao na pozive ljudi, da bi ga prisvojili. Bilo je to prvo i jedino prisvajanje, sve ostalo su improvizacije. Grad se uspravljao iako (katkada) na tuđim, tajanstvenim temeljima, na slojevima tame, algi, mulja, kamenja i čvrstim šipovima. Rastao je u naporima i odricanju. Vrijeme, more i rijeke krčili su puteve čudnim temeljima da bi bio jači pod suncem i viši pod nebesima. Prostore su mu otimale stijene, sve dok i njih nije pripitomio. Oni su mu se prilagodili kao more i kamen. Danas više ne razmišljamo o rastu Grada i njegovim mukama. Duh i snaga se kolebaju usred udaraca sudbine, potresa i vibracija, lažnog progresa, prolaznih hirova i ravnodušnosti.

Naličje sarkofaga bl. Ozane Kotorske, rad Antuna Augustinčića, 1930.

Nove tehnologije nametnule su mu čudne i nepredvidive vibracije, nakon Richtera i Mercallija. Opravdanje se tajilo u činjenici da smo sve sami proizveli i da se plesovi, kao rock i njemu slični, plešu uza snažna ozvučenja i u povijesnim jezgrama starih gradova. Ta spoznaja skupo je koštala Akropolu, Kolosej i slične povijesne bisere. O tome se ne razmišlja, nego izmišlja. Zaboravili smo da u Kotoru uvijek možemo dotaknuti povijest, bez obzira na vrijeme i mjesto na kojem se nalazimo. To je njegova vrlina i njegov usud. Sizifovskom upornošću uvijek se zanos starih graditelja spajao s urođenim smislom mediteranske estetike i pragmatičnošću života i navika. Kamen se ogledao u smiraju mora, brodovi su se prilagođavali obali, a zvonici slutili katedrale i pratili život i smrt. Danas nijedan napor, ni odricanje, ni muku, kronika grada ne bilježi. Misaoni prostori ispunjeni su prolaznim sadržajima, tako da zvuče prazno, bez odjeka.

Kotor nazivaju sintagmom »Stari grad«. Novoga nema, a neće ni biti dok je ovoga »staroga« jedinog i neponovljivog u našem vremenu. I pamćenje je napor, odabrani to znaju i rado zaboravljaju. Stari majstori Kotora – graditelji su njegova sklada i ljepote. Pamte ih kameni cvjetovi, kapiteli, zvonici, voltovi i oltari. Iskustvo gradnje stjecalo se samom gradnjom. Nadahnuti majstori i graditelji bili su u čudesnom dosluhu s kamenom i morem. Moru su oblikovali i mjerili obale, a mandraćima povjeravali barke i jedrenjake. Nisu ni slutili da će jednoga dana brodovi nadmašiti visine kuća, katedrala i mirnih bregova. Nisu povjerovali da su njihovi brodovi, miljenici mora i domaćih luka, isplovili zauvijek, u neka tuđa mora i oceane. Nisu ih po običajima ispratili, ni njih, ni svoje uspomene. Nije samo more katkad okrutno, obale i ljudi mogu biti okrutniji.

Grad, more, pomorci, prepoznajnice koje žive

Grad je ipak nastavljao svoje plovidbe po morima i oceanima svijeta, osiromašen i ojađen u sjeni novih poraza. Shvatio je da mu vrijeme izmiče, šutio je i slušao – neposlušan. Nije promijenio svoje lice, navike i svoj tipični govor. Ipak, njegov je izvorni duh ostao vitalan i raznolik. Grad i dalje iskreno voli svoje karnevale, Zoranove »Oriđinale«, Dubravkinu »Kafanu Dojmi« i s tugom se sjeća Jovovog »Đota«. Sve se tiho i iskreno uklapa u neponovljivu vedutu »Tempora Catharinorum«.

Grad je svoj koncept životnog opstanka u skromnim okolnostima naslijedio od predaka i mediteranskih mora. Grad i ljudi, vještinom svoje maštovitosti i svojih uvjerenja znali su pravdati svoje patnje i svoju nesigurnost. Tako su svoje ropstvo pretvarali u slobodu, svoj Zaljev u otvoreno more, svoju bitvu u sidrište i obećanje plovidbe. Koncept života stvarao se u ozračju iskustva koje je sam Grad spoznavao u komunikaciji sa svima koji su ga posjećivali ili osvajali. Mornari su bliskošću i prijateljstvom oplemenjivali život i čvrsto se držali za ruke u kovitlacima valova i brodolomima stradanja. Plovidba znači život, ona je mjera opstanka.

Dobitnici »dva minuta« (Iz kolumne Radio Kotora »Dva minuta Kotora«, knj. 2/2017) izvrsno su elaborirali nedostatke, nužne potrebe i perspektivu razvoja Grada. Turizam u okvirima Grada kulminira u svojoj tranzitnosti. Suvenirnice su vrhunski umjetnički doživljaj. Nakon knjige »100 kotorskih dragulja« J. Martinovića, očekuje se i »100 kotorskih suvenirnica«. O umjetničkim dometima i sociološkoj strukturi turista vjerovatno će neki stručnjak reći svoje mišljenje i dileme. Tragičnost življenja u Gradu nije ni u broju turista, ni suvenirnica. Tragično je što Grad više nema zanatlija, ni obećane »Ulice od zanata«. Obućari, električari i naročito vodoinstalateri, više ne ulaze u Grad. Po njima »Stari grad« znači »Grad bez nade«, nedostupna parkinga i drugih izmišljenih nevolja. Sam Grad je postao i poveći suvenir po mišljenju onih turističkih radnika koje zanima filozofija, a ne fiziologija turizma.

»Blagodati turizma«: uvijek će biti Za i Protiv

Sama sociološka struktura rezidentnih i stranih turista je vrlo zabavna kao i oni sami. Pjace i male ulice do ranih jutarnjih sati odjekuju urlicima i pjesmama na svim jezicima EU-a. Žuta svjetlost koja obasjava noćne mahnitosti posebno depresivno djeluje. Ona se ne rasipa po kamenu, nego se škrto vraća samoj sebi i svom fokusu. I to je moderna atrakcija Grada koja simbolizira atmosferu bdjenja nad mrtvacem. Jedan od doprinosa turističkoj informiranosti je i činjenica da ulice u Gradu još nemaju imena, osim jedne,»Pušti me proć« (kao i u Splitu!).

Kotor, Trg od brašna

Kada stari Kotorani od Paltašića, Zmajevića, Vizina i mnogih drugih nisu zaslužili tu počast u ritualu imenovanja i sjećanja, dobro bi možda bilo da se uvedu brojevi i da se narod proziva kao na tomboli.

Kada se okupe dva do tri kruzera ni najbolji karatisti, ni bokseri ne mogu se mirno mimoići po ulicama UNESCO-ova grada. Čuju se samo engleski sleng, francuski argo i korejski nejasni staccato i niz drugih indoeuropskih jezika. Zavidna lingvistička kakofonija.

A mi smo ponosni nasljednici nasljeđa, priznao nam je to UNESCO. Nitko više ne dvoji o nasljeđu, osim nas samih. Gledamo, ali ne vidimo: zidine klonule od vremena i nadmudrivanja stručnjaka kako ih očistiti i koliko naplatiti poglede. Kontrafori zinuli kao gladni krokodili. Skalini do tvrđave, ojađeni cementom, ne znaju ni kojem stoljeću pripadaju. Pločnici grada svojim pravilno raspoređenim rupama i neravnim pločama uporno vrebaju naivne turiste i slabovidu domaću čeljad. Tako od minuta do minuta, do fajronta. Nema minuta u vremenu Grada. Dugo i predugo traje ovo trajanje da bi ga ispunili krhotinama optimizma.

Vrijeme Grada je njegov duh, njegovi usponi i patnja, zanosi i promjene. Vrijeme Grada su parametri njegove civilizacije i kulture, vertikala njegova identiteta, riznica njegove memorije. Vrijeme grada pamti i zaboravlja, zbraja, oduzima i dijeli, mjeri se beskrajem, ljubavi ili ravnodušnosti.

Tripo Vraćen, kotorski plemić i danas pomalo zaboravljeni kroničar grada Kotora iz 17. stoljeća, napisao je u svom pismu: »Izjavljujem da sam zadovoljan mjestom svog rođenja«. Danas tom zadovoljstvu prijete nepoznati strahovi. U prvom redu su strah od nemara i ravnodušnosti; slijedi strah od neznanja i primitivizma; strah da će Grad i Zaljev promijeniti svoj lik i svoju ljepotu i postati vlastita suprotnost ili slika nekoga stranog predjela.

Ipak, ne treba dokazivati da grad živi oduvijek, od svog početka, od svog rođenja. Njegovo vrijeme je neprolazno dok mi što smo na njegovim obalama, brojimo minute.

Kotor, Trg od oružja

Vrijeme trajanja, vrijeme je života. Ljudi su njegovi zatočnici, a život je njihov jedini smisao. Prošlost, sadašnjost i budućnost sjedinjuju vrijeme i čovjeka, snagu i nemoć, istinu i sumnju, rođenje i smrt. Velike istine prebivaju i u malim stvarima, u nekoj točki, znaku, zvuku ili zagonetki.

Odrazi Grada i tko ih i kako može razaznati

Različito percipiramo grad Kotor i njegove duhovne i estetske vedute. Kroz prošlost probija se i nit sadašnjosti, a sadašnjost postaje nijansa budućnosti. Grad ima bezbroj svojih odraza i sjena, lica i naličja. Njegov lik nam je za­uvijek čudesno blizak, na javi i u snu, u moći i nemoći. To što nam je Grad mjesto rođenja je slučajnost, ali što nam je mjesto života, znači mnogo. Stoljećima su ljudi i grad čuvali svoje skladne odnose, korespondirali sa svojim kamenom i svojim morem. Stvarali su sve po svojoj mjeri, po maštovitosti svog duha i vidicima svoje pragmatičnosti. Odjednom, bez nesigurne vremenske najave, grad je počeo zamjenjivati svoje kulturne navike i svoje vrijednosti. Promijenio je svoj govor, fonološki ga je osiromašio i udario mu teške akcente, muziku je zamijenio bukom, ljepotu kamena dekorirao kičem. Ironija i karikaturalnost karnevala postajala je nametnuta stvarnost.

More postaje voda i u antagonizmu je s betonom i nametnutim materijalom dalekih ravnica. Samo kiša zbunjuje ljude u napuštenom gradu. Oni ne razumiju i njene puteve i sunovrate, dolaske i povratke, izvore i ponore. Kiše su slikari grada, njihovi akvareli ostaju u lokvama, na izložbi vremena koje kao život mijenja svoju paletu. U svojoj ljepoti, Grad ostaje sam. Tko mu dolazi ne razumije ga, tko ga je napustio tješi se povremenom nostalgijom i blagodatima novih ambijenata. Grad samuje i čeka, njegova su vrata uvijek otvorena.

Čovjek i Grad znakovi su vremena, klepsidra života kroz koju protiču niti duha, slutnje traganja, strepnje poraza, nade prepoznavanja. Prepoznati Grad znači prepoznati čovjeka u njemu.

Zajedno, čine prvu galaksiju civilizacije.

 

Izvor: Hrvatska revija 2, 2018

Autor: Gracijela Čulić

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.