Slobodan PROSPEROV NOVAK: Gusar iz Perasta

Na istočnoj jadranskoj obali stoljećima se intenzivno gusarilo. Iz neolitskog vremena otkrivena je keramika za koju se može pretpostaviti da nije domaćeg podrijetla nego da je oteta s tuđih brodova. Oružane pomorske pohode Iliri su poduzimali protiv Rimljana još u III. stoljeću prije Krista, dok su u ranom srednjem vijeku Hrvati svojim gusarskim pohodima branili svoje more protiv Mlečana, svojih najljućih protivnika. Slavni su pothvati gusara iz Omiša, kasnije iz Zadra, a djelovanje uskočkih formacija iz senjske luke bilo je legitimno te je, kako se u ondašnjim statutima govorilo, imalo “charta repressaliarum”, što će reći da su takvi napadi imali obilježja oružanih pothvata za vrijeme kojih su se obavljala pojedinačna namirenja po zakonu dopuštenih gospodarskih i političkih represalija.

Od gusara razlikovali su se pirati jer su oni svoje oružane napade i pljačke provodili bez korsarskih listova, dakle neovlašteno i s kriminalnim pobudama. Takvih pomorskih razbojnika u hrvatskoj povijesti gotovo da i nema, a oni najopasniji među njima su na istočnom Jadranu dolazili iz Ulcinja. Tamošnji pirati svojim su jedrenjacima djelovali od Istre do grčkih otoka, ali i po cijelom Mediteranu. Otvoreno su surađivali s vrlo opasnim berberskim gusarima s kojima su ulazili u sastav osmanske ratne flote.

O tom drevnom gusaru želim danas nešto ispričati jer mi se čini da do sada nisu uočeni utjecaji njegove priče na Kukuljevićevu dramu. Životna priča ovoga gusara rijetka je i po tome što su u njoj, za razliku od drugih hrvatskih gusarskih priča, zapamćeni protagonisti imenom i prezimenom. U njoj se, upravo onako kako se pamte Turčin Hajrudin Barbarossa, Francuz Jean Bart, Englez Francis Drake ili Nizozemac Pieter Heyn, zapamtio život i smrt Peraštanina Krile Cvjetkovića. Prvi pouzdani izvor u kojem se spominje Krile Cvjetković jest “Korabljica” Andrije Kačića Miošića, objavljena 1760. godine. U tom djelu pisac našega gusara uvodi u bokeljski Parnas pod naslovom: “Poglaviti vitezovi od Boke kotorske, dostojni slavit se s Jankovićem i Smiljanićem”.  Tu se spominje Krilo od Perasta kojega Kačić vrlo sažeto opisuje pa za njega kaže “da ne učini manje zlo Turkom neg ban Zrinović” i da zato “kad ga Turci na tvrdoj viri ufatiše, svakom ga mukom mučiše”.

Uz ovaj spomen samo u Krilinu zavičaju postojale su u njegovu vremenu dvije narodne pjesme o njemu. Od kojih se ona druga, dulja, bavi zatvaranjem njegove udovice u skadarsku tvrđavu, a onda i njezinom otmicom koju su zbog osvete organizirali Peraštani. Treća poema o Krili Cvjetkoviću djelo je književnika Ivana Antuna Nenadića. I u njoj se obrađuje otmica Kriline žene i njezine pratnje iz pašina zatvora u Skadru. O životu ovoga Peraštanina ima i više povijesnih izvora, među kojima se izdvaja naracija Draga Martinovića iz XVIII. stoljeća. Što se gusareva imena i prezimena tiče, njegovo ime Krile, a u nekim izvorima Grilo, lokalna je varijanta za vrlo često bokeljsko ime Krsto.

Na more otišao s deset godina

Prezime Cvjetković odnosilo se na obitelj za koju izvori kažu da je bila niskog podrijetla, to jest “bassa condizione”. Tih Cvjetkovića bilo je više u Perastu, ali je samo jedan od njih oko 1700. godine bio Krsto, i taj je rođen 9. rujna 1714. godine od oca Zuana Lukinog i majke Katarine. U trenutku smrti koja je k njemu došla 1746. godine imao je Krile samo 32 godine, ali s obzirom na to da su se pomorci u to vrijeme prvi put ukrcavali na brod već kao desetogodišnjaci, bio je ovaj gusar u trenutku smrti vrlo iskusan moreplovac nakon dvadeset godina pomorskog staža. U Perastu još i danas postoji tradicija da su Cvjetkovići stanovali u kući Kokolja, koja je po njima kasnije nazvana kuća Krilovića.

O djetinjstvu Cvjetkovićevu malo se zna, tek kroničar Martinović ističe da je na more otišao s deset godina, da je bio mali, to jest “mozzo”, na trgovačkim brodovima. Mirno djetinjstvo kratko je trajalo jer je o njemu, još dok je bio dječarac, sačuvano više spomena, pa tako onaj o Krilinu pomorskom dvoboju s nekim zloglasnim Turčinom. Za pobjedu u tom dvoboju on je, kako izvori svjedoče, dobio od generalnog venecijanskog providura koji je stolovao u Zadru zlatnu kolajnu. Dobio ju je zbog junaštva, a poznato je da mu je tom prilikom u dvoboju pomoć pružio čak i mletački zapovjednik u Kandiji, svjestan da je hrabri Krile Cvjetković i na dvoboj Turčinu izišao s pet puta slabijom četom!

O tom dvoboju sačuvan je i jedan vjerodostojan crtež, svakako djelo nekog očevica. U narodnoj pjesmi koja pjeva o tom dvoboju doznaje se kako se Krile već otprije bavio gusarenjem, i to “ća do Carigrada”. Spominje se i da je držao roblje jer je upravo taj Turčin koji ga je izazvao na dvoboj bio jedan od tih njegovih otkupljenih robova. Turčin se zvao Moro, a njegov izazov Krile je spremno prihvatio. U dvoboj je uključio i svoga brata Stjepana, a okupio je još 33 druga koja su otplovila prema Negropontu, gdje je bio zakazan dvoboj. Na mjesto bitke stigao je i Moro s velikom posadom za koju narodna pjesma kaže da je bila tri puta moćnija od Kriline. U bitki Peraštanin je pobijedio, pri čemu svoga ponovnoga zarobljenika Mora nije pogubio. Živoga i poniženog poklonio ga je generalnom providuru, koji mu se onda odužio spomenutom zlatnom kolajnom.

Nezapamćeni Krilini uspjesi

Sačuvani crtež ove prve Kriline bitke ustvari je kopija originala i prvi je put uočena 1898. godine. Taj je crtež s još 32 slične slike uvršten u mapu za koju se kaže da je preuzeta iz nekog “vecchio albo”, dakle staroga albuma. U mapi ispod 23. crteža doslovno stoji da je na njemu prikazana “bitka Peraštanina Krile protiv gusara Mora kod Negroponta”. Inače, ovaj stari album jedan je od nasljednika iz plemićke obitelji Balović pokušao krijumčariti izvan zemlje, ali je carina njegov pokušaj spriječila pa su mu umjetnine oduzete i onda, prema zakonu, proglašene državnom svojinom. Tako su ova trideset i dva crteža zauvijek napustila Perast, a danas su u Splitu, gdje ih je prvi znalački opisao slavni povjesničar umjetnosti Cvito Fisković, koji je uočio da se u legendi pod ovom slikom spominju i podaci o veličini brodova i brojnosti posade. Krile je prema tom zapisu imao malu galiju s petnaest klupa za veslače, dok je Morov brod bio gotovo dvostruko veći jer je imao 26 klupa i više od pedeset veslača.

Doduše, galije na slici imaju manje vesala, tako ona peraška samo 12 redova vesala, a ona Morova njih 19. Brodovi su na slici zakvačeni jedan za drugi, što je bio običaj kod bitaka na otvorenom moru. Kad je o posadama riječ, Krile je dakle imao samo 60 boraca, to jest levenata kako su ih zvali, dok je Moro imao čak njih tri stotine. Kako je Krile unaprijed znao da se neće moći oduprijeti brojnijem protivniku, on je na vrijeme dogovorio dolazak mletačke pomoći, koja mu je stigla usred bitke, i to u trenutku kad je izgledalo da će Moro sigurno pobijediti. Krile je, naime, čim je primio Morov izazov, poslao brata Stjepana u Kandiju da moli pomoć od glavnog mletačkog zapovjednika. Stjepanu je pomoć odobrena pa je on s njom pritekao bratu u odsudnom trenutku. U trenutku kad je Stjepanova pomoć stigla, Krile je bio sav okrvavljen. U nekim, neautentičnim izvorima, stoji da je Moro bio ubijen u bitki, ali je istina da je on bio zarobljen i predan generalnom providuru u Zadru. Preživjele Turke Krile i njegov brat odveli su u roblje i prodali.

Ovim događajem završio je prvi, mogli bismo reći inicijacijski dio Krilina života. Nakon toga on je kao plaćeni vojnik prešao na malteški brod. Čini se da se ondje već nakon prvih vatrenih krštenja pokazao izuzetno sposobnim i hrabrim. Navodno je, a to tvrdi kroničar Martinović, zaplijenio golema blaga ne samo na moru nego i na kopnu. Maltežani mu zbog toga dodijeliše poručnički čin, a brodovlasnici su mu uskoro povjerili nov i vrlo siguran brod. Tako je započeo uspon i bogaćenje malteškog gusara Krile Cvjetkovića rodom iz Perasta. Svi se kroničari slažu kako su tek tada uslijedili nezapamćeni Krilini uspjesi, kako se on naglo bogatio i kako je postao strah i trepet cijeloga turskog Levanta.

Međunarodni avanturisti

Veliki financijski uspjeh i pobjede u pomorskim bitkama stvorili su mu i brojne neprijatelje, proizvodili su mržnju. U sačuvanim izvorima navodi se da su njegove brodove trajno pratile turske karavele s kojih su mu spremali osvetu. Nakon godina velikih gusarskih podviga odlučio se Krile Cvjetković umiroviti i vratiti u svoj peraštanski zavičaj, odlučio je prenijeti onamo sve svoje bogatstvo i s obitelji uživati u bonacama bokeljskog zaljeva. Nažalost, sve to ostalo je samo san zlosretnog gusara. Uostalom, gusari baš i ne uživaju često svoju mirovinu! Okolnosti posljednjeg Krilina putovanja i okolnosti njegove smrti mogu se rekonstruirati na osnovi iskaza što ga je pred izvanrednim providurom u Kotoru 7. siječnja 1757. dao francuski pomorski kapetan Deflandre, očevidac Kriline propasti. Još u studenome 1746.

Krile je unajmio neku francusku lađu, jednu tartanu, s nakanom da njome od francuskog konzula i komandanta grčkog arhipelaga odnese diplomatska i umirujuća pisma pašama Kandije, ali i tamošnjem francuskom konzulu. Pisma su bila povjerljiva jer se u njima nalazio poziv za otkup turskog roblja koje je Krile još držao zarobljenim na svom brodu. Navodno je bilo mnogo tih zarobljenika najrazličitijih narodnosti, a među njima dvadeset osam osoba bilo je s Krete ili iz Kandije, kako se češće u ono vrijeme taj otok nazivao. Među zarobljenicima bio je i jedan istaknuti pašin suradnik, a na brodu je plovio i pašin predstavnik, čovjek kojemu hrvatski gusar nije trebao vjerovati.

U literaturi o Krili Cvjetkoviću odrednice gusarstvo i piratstvo prepliću se i teško bi se bilo složiti o samo jednoj. Uostalom, prožimanje legalnoga i posve razbojničkog bilo je tipično za sve malteške brodove onoga vremena jer su malteški vitezovi bili plaćeni ratnici na ondašnjim brodovima i sudjelovali su ne samo na jednoj nego na svim zaraćenim stranama u tadašnjim mediteranskim sukobima. Nakon Lepantske bitke njihova konfrontacija s Turcima bila je samo jedan spektar njihova odnosa s mogućim žrtvama. Ali oni su često napadali i mletačke brodove pa nije slučajno što ih u vjerodostojnim izvorima Krilina vremena nazivaju, i to doslovno, međunarodnim avanturistima.

U Perastu pohranio golem kapital

U toj družini Krile Cvjetković lako je pronašao svoje mjesto i još lakše se obogatio. Malteški vitezovi nisu, naime, poštovali papinu odluku kojom se nakon 1587. godine odobravala slobodna trgovina s Turcima, kršćanima i Židovima nastanjenima na Levantu ili u Italiji, pa naravno i na istočnoj obali Jadrana. Te se papine preporuke Maltežani nisu nikada držali. Krile Cvjetković bio je jedan od malteških gusara pa je zbog toga i danas, a na osnovi oskudnih izvora, gotovo nemoguće utvrditi koji je u njegovu slučaju bio omjer legalnog i kontroliranog nanošenja štete neprijatelju. U svakom slučaju, dok je harao turskim posjedima u grčkom arhipelagu i dok je napadao njihove brodove, bio je Krile tipični gusar svoga vremena, onaj koji je u svojoj kabini u sefu držao ono što se zvalo “charta repressaliarum”, ali koji je isto tako bio čovjek posve neukrotivih emocija i postupaka!

Glavni protivnici ovog malteškog Peraštanina ipak su, kako se to na kraju vidjelo, bili njegovi zemljaci, to jest uvjetno rečeno zemljaci, ako su to Ulcinjani ikad bili. Oni su mu došli glave jer su upravo oni uz pomoć turskih uhoda otkrili gusarevu nakanu da prijeđe na mletački teritorij i da počne mirno i penzionerski živjeti u svom peraštanskom zavičaju. Činjenica jest, i ona je u ovoj priči važna, da Krile Cvjetković nikad nije strahovao od Mlečana jer nije ni pomišljao da bi mu njihove vlasti zbog tadašnjeg mira s Turcima mogle zamjeriti neprijateljstvo s Osmanlijama i njegovo neograničeno pljačkanje njihovih lađa.

Uostalom, Krile Cvjetković nikad nije dirao mletačke brodove, a valja naglasiti kako su njegove veze s Perastom i Peraštanima, dakle sa zavičajem, bile, premda je rodni grad davno napustio, više nego dobre. Poznato je da je on u Perastu pohranio veći dio svojeg golemog kapitala. Ali uza sve to, Krile Cvjetković kao da je zaboravio kako je Perast zbog svoje odanosti Veneciji i njezinu senatu bio najljući neprijatelj upravo Ulcinjanima koji su Peraštane smatrali najljućim neprijateljima. Zbog rečenoga je malteški gusar s peraškom putovnicom bio u Ulcinju persona non grata, posebno zato što je pod malteškom zastavom plovio punih osam godina i zato što je za to vrijeme opljačkao na stotine turskih brodova. Arhivski izvori to kažu nešto nježnije kad ističu da je Peraštanin imao sposobnost jedinstvene komande i sreću.

Smrt

I dok o životu Krilinu i nema puno izvora, oni o njegovoj smrti veoma su detaljni i brojni. Okolnosti Kriline smrti opisat ćemo na osnovi do danas svakako najiscrpnije analize starijih izvora koju je sačinio pokojni hrvatski Bokelj Miloš Milošević, najbolji poznavatelj peraške i kotorske kulturne baštine. U raznim poslovima koje su zajedno obavljali, francuski pomorski kapetan Deflandre stekao je kod Krile veliko povjerenje pa zato i nije čudno što je upravo njega hrvatski gusar zamolio da mu unajmi svoj brod i da ga preveze u Perast, u Boku kotorsku. Francuz je ponudu prihvatio i nije propustio za taj posao dobiti dozvolu francuskog konzulata. Nije mu bilo teško isposlovati taj dokument pa je sklopljen ugovor prema kojem će Deflandre i Cvjetković, prvi na svojoj tartani, a drugi na svom šambeku, doploviti do luke Argentiere na Sardiniji i posjetiti ondje francuskoga konzula zbog još nekih formalnosti.

Tada će nastaviti ploviti prema Jadranu. Sanitetske papire dobili su 18. studenoga u Modonni, ponovno u francuskom konzulatu, a onda su isplovili prema Malti, gdje je Krile u svoj šambek ukrcao obitelj, sluge, posadu i prtljagu. Bio je 10. prosinca kad su krenuli prema Draču, gdje su stigli nakon desetak dana plovidbe po uzburkanom moru. Tu su se nakratko usidrili, na brodove su ukrcali vodu i namirnice. Čini se da su za Krilu taj ukrcaj i to zaustavljanje u Draču bili kobni! Dogodilo se, naime, da je, dok se pregovaralo o nekoj bačvi vode, i to s posadom neke ulcinjske tartane, Krile nakratko izišao na palubu i da je bio prepoznat. Deflandre je u izjavi koju je nakon događaja dao sanitetskim vlastima u Herceg-Novom decidirano tvrdio da nije nitko slučajno prepoznao Krilu Cvjetkovića, nego da su turske lučke vlasti nenajavljeno došle na njegov brod, i to s namjerom da utvrde je li Krile ili nije na brodu.

U svakom slučaju, do incidenta s prepoznavanjem došlo je zbog Kriline neopreznosti pa se on, umjesto da je ostao skriven, usudio izići usred turskoga gnijezda na palubu. U nekim izvorima zabilježeno je kako su brodovi bili prisiljeni skrenuti sa svoga puta u Drač zbog nepovoljnog vjetra. Uostalom, nije uzrok dolaska u Drač bio važan nakon što je Krile Cvjetković ondje prepoznat. Turci su ipak njegovu brodu dopustili da isplovi. Bilo je oko dva sata poslijepodne kad su Deflandre i Krile primijetili da ih slijedi jedna do zuba naoružana tartana s oko pedeset članova posade. Ona ih je vrlo brzo prestigla, uz njih doplovila te je jedan časnik zatražio od kapetana da spusti francusku zastavu.

Nije pristao na zahtjev

Kad je Deflandre to odbio, tražili su od njega da prijeđe na njihov brod. On se dvoumio, ali ga je Krile nagovorio da ih posluša. Čim je kapetan stupio na turski brod, bilo mu je priopćeno da je nazočni Cvjetković bandit i pirat te da mu naređuju da im ga preda. Kapetan je bio odlučan i nije pristao na taj zahtjev jer je, kazao je, on podanik francuskoga kralja pa je pod njegovom zaštitom. Uostalom, bio je to i glavni razlog zbog kojeg je Krile inzistirao da se putuje na francuskom brodu. Sada im je bilo naređeno da se vrate u Drač pa neka ondje sve objasne pred komandom luke i pred francuskim konzulom.

Francusku tartanu s Krilom u potpalublju Turci su uzeli u tegalj i oko devet sati navečer bacili su sidro na mulu u Draču. Tada su vlasti odmah uhitile Krilu. Dok su ga hapsili, on je obgrlio francuski stijeg i vikao: “Živio francuski kralj!” Nadao se da će ga ekstrateritorijalnost francuskog plovila spasiti. Koliko je ta nada bila jalova, vidi se po tome što su Ulcinjani do jutra s broda skinuli francusku zastavu, onda su je gazili nogama i poderali. Kapetan Deflandre ju je tako oštećenu, kao dokaz nasilja nad njima, sačuvao i u istrazi kasnije pokazivao. U rano jutro Turci su se drugi put pojavili na palubi Deflandreova broda. Bio je 21. prosinca, četiri dana prije Božića, kad su objesili Krilu Cvjetkovića i kada su prisilili Francuza da tomu činu prisustvuje. Objesili su ga na glavni jarbol tartane, pri čemu su obješenika vrijeđali i klevetali.

Nakon egzekucije Turci su pregledali Krilin brod da bi utvrdili o kakvom je teretu i prtljazi riječ, a onda su uhitili cijelu njegovu pratnju u kojoj se nalazila obješenikova udovica Garofalija, njezina sestra s jednom djevojčicom koja je očito bila Grilova kći. Kako bi cijeli prizor završio što dramatičnije, na brod, na čijem su jarbolu objesili Krilu, ovjesili su crnu zastavu, svježe umočenu u boju, a do nje izvjesili su i maltešku crvenu s bijelim križem. Kapetana Deflandrea prisilili su da se sa svojim brodom usidri kod pješčane plaže Valdanosa, gdje su ga držali sve do 2. siječnja, kada su ga pustili nakon što je potpisao da mu ništa od osobnih stvari nije oduzeto.

Negativno odjeknuo način egzekucije

Kapetan je taj neistiniti dokument potpisao i hitro otplovio prema Boki, te je 4. siječnja stigao u Rose, malo kapetansko mjesto na ulazu u zaljev. Deflandre se u Boku kotorsku tako vratio bez Krilinih žena i posluge. Turci su zadržali šest žena i četrnaest članova posade. Samo šestoricu su pustili s Francuzom. Od njih su trojica bila Peraštani, a Ulcinjani su se bojali posljedica ako ih zarobe jer su tada odnosi Venecijanaca, a time i Peraštana, bili s Turcima vrlo dobri pa je vladalo neko nepisano pravilo o nenapadanju. Preostala tri člana posade bili su još jedan Rimljanin, jedan Furlan i jedan Englez, što izvrsno svjedoči o međunarodnom ustroju Kriline posade. Odmah po dolasku u Herceg-Novi kapetan Deflandre dao je izjavu u kojoj je između ostaloga kazao kako ne zna sadržaj prtljage što ju je pokojni gusar nosio sa sobom, ali je znao kako je to bila znatna prtljaga te da je zasigurno u njoj bilo veliko blago. Vijest o smrti Krilinoj i o barbarskoj egzekuciji na vlastitom brodu vrlo je brzo stigla do Perasta. Posebno je negativno odjeknuo način egzekucije i gusarevo vješanje na lantini trokutnog jedra, i to o grkljan.

Veliku pozornost privukla je sudbina zarobljenih žena i njihovo odvođenje u Skadar, u tamošnju dobro čuvanu pašinu tamnicu. U Ulcinju, a o tome se čulo i u Perastu, kružile su brojne poruge o Peraštanima, pjevale su se o njima podrugljive pjesme, a širila se i priča da su obješenikovu glavu odsjekli i javno oskvrnuli. Čak su u Valoni jednog Peraštanina, nekog kapetana, pitali bi li htio za ručak jesti ribe koje su upravo pojele Grila Cvjetkovića. Ove su glasine izazvale kod Peraštana golemi gnjev, posebno kod mlađih ljudi kojima je Krile Cvjetković bio pojam moreplovca i hrabroga gusara. Oni su zato počeli smišljati osvetu, premda se takvo što protivilo službenoj politici Mlečana koja nije odobravala to što se Krile bavio gusarenjem u doba mira i kada nije bilo nikakvih razloga za represalije protiv Turaka.

U početku bilo je ideja da se kao taoci uzmu neki Turci pa da se zatraži njihova razmjena sa zarobljenim ženama i Krilinom posadom. Venecijanske vlasti zaustavile su takav pokušaj pa su čak oslobodile već zarobljene turske taoce! Ipak nisu mogle spriječiti dobro planiranu, tajno izvedenu otmicu žena iz pašine tamnice. To je događaj koji je kasnije dramatizirao na osnovi narodne predaje Ivan Kukuljević Sakcinski, a prije njega George Byron u svome “Corsairu”.

Kompleksni diverzantski posao

Otmica je izvršena u velikoj tajnosti. U nju je uložena značajna svota novca, čak 400 cekina. Otmicu je izvela grupa od šest Albanaca. Oni su u Boki kotorskoj s kapetanom Stijepom Bujovićem dogovorili taj kompleksni diverzantski posao koji su s uspjehom izveli 16. svibnja 1747. godine. Okolnosti te akcije prilično su maglovite jer su se kasnije peraške vlasti, da ne iživciraju ni Mlečane ni Turke, potrudile da događaj obaviju velom tajanstvenosti. Poznato je kako su u akciji sudjelovala šestorica gerilaca, među kojima i njihov predvodnik, neki Mustur, koji se prerušio u prosjaka koji je tako maskiran uspio ući u pašin zatvor. Četa se prebacila u Skadar rijekom Drim, a u gradu su se razdvojili kako ne bi privlačili pozornost.

Kad su uspjeli ući u utvrdu, oni su, a da nisu ubili stražare, javili Krilinim ženama da su ih došli spasiti pa su ih s pomoću konopaca spustili izvan utvrđenoga zatvora. Priča o spašavanju žena iz pašina utvrđenog zatvora ima neobičnu, gotovo filmsku lakoću, koja je kulminirala kad su oslobođene žene bile ukrcane u lađu koja ih je čekala i kojom su niz Drim otplovile prema moru, a onda u Perast, gdje su ih čekali oduševljeni građani.

Upraviteljima grada Perasta ostalo je još samo da akciju oslobađanja zarobljenica iz turske tamnice opravdaju Venecijancima. U tome su oni nakon niza diplomatskih iskaza uspjeli. Cijela je gusarska priča tako završila u tišini kad je na otok Gospe od Škrpjela, u taj mitski Gospin hram, raspuštene kose i u crnoj odjeći, stupila Krilina udovica Garofalija. Sa sobom je donijela zavjetne dijamante koje je nosila ušivene u svojoj odjeći kako za vrijeme muževljeva brutalnoga vješanja, tako i poslije u pašinoj tamnici. Dijamante što ih je zavjetovala gusareva udovica još i danas pokazuju u tom svetištu na Gospi od Škrpjela.

 

Izvor: dnevno.hr