ULOMAK IZ hrvatskog izdanja nove KNJIGE JORDANA B. PETERSONA u prijevodu Anđelka Bošnjaka

U knjizi Mi koji se hrvamo s Bogom svjetski poznati klinički psiholog Jordan B. Peterson na neponovljiv nas način vodi kroz drevne priče o pobuni, trpljenju i pobjedama, a koje su oblikovale temelje zapadne civilizacije

Oslanjajući se na psihologiju religije, mitologiju i filozofiju, on otkriva i tumači duboku mudrost biblijskih priča – objašnjavajući njihovu snagu da nas uravnoteže, nadahnu i ujedine te zašto je opasno zanemariti ih.

Adam i Eva i izvorni grijeh čovječanstva; pogubno nadmetanje Kajina i Abela; apokaliptična poplava u Noino doba, dramatična propast Kule babilonske; Abrahamova strašna pustolovina i epska priča o Mojsiju i Izraelcima; Jona zatočen u utrobi kita. Što bi takve drevne priče uopće mogle značiti? Koja i kakva sila stoji u pozadini njihova stvaranja? Kako su nam one tisućljećima pomagale da shvatimo svijet i same sebe? Kako nas još uvijek mogu voditi u našoj vječnoj potrazi za smislom, ciljem i svrhom?

Jordan B. Peterson autor je svjetske uspješnice 12 pravila za život, a planetarni uspjeh i milijunsku nakladu doživio je i nastavak te knjige, Izvan reda. Prije nego što je postao jedan od najutjecajnijih intelektualaca današnjice, desetljećima je radio kao klinički psiholog i profesor na Harvardu i Sveučilištu u Torontu. Objavio je više od stotinu znanstvenih radova, a njegova knjiga Mape značenja unijela je revoluciju u psihologiji religije.

Hrvatsko izdanje knjige Mi koji se hrvamo s Bogom nakladnička kuća Verbum objavila je 19. studenog, istovremeno sa svjetskom premijerom izdanja na engleskom i početkom svjetske turneje Jordana B. Petersona.

*

Vrhunac svete planine mitsko je mjesto na kojemu se nebo i zemlja dodiruju, gdje se ono materijalno susreće s transcendentnim i božanskim. Nadalje, život je dobro prikazan kao niz uspona na brdo. Za pesimiste je to grozna sudbina Sizifa, koji je osuđen na guranje kamena do vrha planine samo da bi se kamen opet skotrljao dolje te se taj proces mora beskonačno ponavljati. Nešto optimističniji tumač života umjesto toga bi mogao vidjeti priliku za osobnu preobrazbu. Kada se popnemo na novu planinu i dosegnemo vrh – odnosno ostvarimo svoj cilj – nešto smo uspješno priveli kraju, ostvarili trenutnu viziju i postali smo nešto više nego što smo bili. Kada stignemo do vrha, barem trenutnoga uspona, možemo vidjeti i sve prostrto pred sobom, uključujući i sljedeći izazov – sljedeću mogućnost za igru, sazrijevanje i rast; sljedeći poziv na preobražavajuću žrtvu. Stalno napredovanje prema gore koje predstavlja niz uspona na brdo, svako sa svojim doživljajem vrhunca, inačica je puta uspona koji predstavljaju Jakovljeve ljestve, spiralno uzdizanje prema kraljevstvu Božjemu, dok nas sam Bog zove na najvišoj točki – na vrhu najviše gore koju možemo zamisliti.

Priča o Iliji sadrži puno više od iznimnoga načina na koji je umro i njegove konačne preobrazbe. Taj je veliki prorok živio u vrijeme podijeljenoga kraljevstva Izraela i Judeje. U to vrijeme narod Izraela patio je pod vladavinom kralja Ahaba, koji ih je okrenuo štovanju bogova različitih od Jahve, tradicionalnoga božanstva Abrahama, Izaka i izabranoga naroda. Ovo izvrtanje cilja javilo se kao izravna posljedica Ahabova braka s Izebelom, bogatom, privilegiranom feničkom princezom koja je nakon vjenčanja sa sobom donijela lažne bogove. Baal, njezin omiljeni bog, bio je feničko odnosno kanaansko božanstvo prirode, odgovorno za plodnost, kišu, grmljavinu, munje i rosu. Ahabova nova žena, koja je svakako bila izravna, ubila je većinu Jahvinih proroka nastojeći uspostaviti primat Baala. Kažu da je Izebelin muž, u potpunosti pod njenim utjecajem, „razljutio Gospodina, Boga Izraelova, više od svih kraljeva izraelskih koji bijahu prije njega“ (1 Kr 16,33). Ilija upozorava kralja na njegovu slabost i idolopoklonstvo govoreći mu kako će posljedice njegova nepromišljenoga vladanja biti godine toliko teške suše da će se i rosa prestati pojavljivati.

Hrvatsko izdanje knjige Jordana B. Petersona
u izdanju nakladničke kuće Verbum

Budući da se Baala smatralo bogom koji je izravno odgovoran za kišu koja daje život, suša koju je Ilija najavio jasno je podrivala autoritet ovoga boga i njegovih svećenika, kao i povjerenje naroda u Ahaba, njihova kralja, i Izebelu. Književni motiv „sušnoga kraljevstva“ koji se koristi u ovome dijelu priče simbolički je trop s trajnim značenjem. To se, primjerice, očituje u Disneyjevu animiranome remek-djelu Kralj lavova. Nakon što je svrgnuo Mufasu, istinskoga kralja Stijene ponosa, Scar, zli brat pravoga kralja, protjera njegova sina Simbu na periferiju kraljevstva. Posljedica je toga da kiša prestaje padati i životinje koje lavovi love i o kojima ovise nestaju. Kada Simba preuzme prijestolje, kiša se vrati. Bajka Voda života braće Grimm proširuje ovu temu predstavljajući je kao pustolovinu mlađega brata koji je zadužen za donošenje revitalizirajuće vode ocu na samrti. Na nešto slično upućuje i Knjiga Izlaska prikazujući oprečnost između kamene krutosti nepopustljivoga faraona i dinamičnoga ovladavanja vodom svojstvena Mojsiju. Kada se pogrešno načelo postavi kao najviše – kada je lažni kralj postavljen na prijestolje ili prevlada bezbožno ćudoređe – narod se brzo nađe lišen upravo vode koja daje život. No još dublje, kraljevstvo koje je usmjereno prema krivome polu – koje štuje krive bogove, da tako kažemo – trpi psihološki ili duhovno.

Nakon što je najavio sušu i povukao se u pustinju, gdje ga isprva hrane gavrani i pije iz potoka, i proroku ponestaje zaliha. Bog Iliju odmah upućuje udovici u gradu Sarfati. On je pronađe pored bunara i zatraži malo vode i kruha. Ona odgovori: „Živoga mi Gospodina, tvoga Boga, ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I evo kupim drva, pa ću otići i ono pripremiti sebi i svome sinu da pojedemo i da umremo.“ (1 Kr 17,12) Ilija je ohrabruje govoreći da Bog neće dopustiti oskudice u njezinoj kući: „Jer ovako govori Gospod, Bog Izraelov: ‘U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju.’“ (1 Kr 17,14) Može se činiti neobičnim da se Božji poslanik mora obratiti jednoj siromašnoj udovici za malo hrane. No biblijske su priče suptilne i profinjene. Ovdje priča o Iliji naglašava, prvo, važnost čak i onih na dnu (u ovome slučaju udovice), drugo, nužnost moralne orijentacije čak i u uvjetima oskudice (spremnost udovice da pruži gostoprimstvo, što je obveza koja će se još javljati u našim istraživanjima) i, treće, potpunu ovisnost obilja o ispravnoj moralnoj orijentaciji u slučaju svih, bez obzira na status.

Pretjeran i manipulativan utjecaj koji je žena slaboga kralja izvršila nad svojim nemoćnim i bezvjernim mužem postaje prijetnja samoj državi. Ona dijelom predstavlja često opasnu privlačnost neobičnih ideja i običaja koji mogu prodrijeti u neko društvo i prožeti ga pod krinkom kreativnoga, profinjenoga i novoga. Prije nego što se javi prigovor – „Autori biblijskih priča bili su neoprostivo puni predrasuda i ksenofobični“ – trebali bismo razmotriti likove iz Staroga zavjeta kao što su Mojsijev tast Jitro, koji ima toliko važnu ulogu u Knjizi Izlaska (vidi osobito 18,17–23), Rahaba, hrabra i vjerna bludnica iz Jerihona (Jš 2), i Naaman (2 Kr 5), kojemu su poniznost i vjera omogućili da ga Elizej ozdravi. Sve su to pojedinci koji, unatoč tome ili možda baš zahvaljujući tome što su stranci, gledaju nesputanim očima i ponašaju se moralno te stoga imaju ulogu onih koji ispravljaju kada se Izraelci iskvare. Novo ponekad paralizira i truje, a katkada popravlja i obnavlja. Mudrost nije ništa manje doli sposobnost razlikovanja pomoći od prepreke u takvim slučajevima.

Siromašna, ali dobra žena koja je izgubila muža suptilno je predstavljena kao poželjna nasuprot arogantnoj i opasnoj kraljici Izebeli. Zašto? Tijekom većega dijela ljudske povijesti udovištvo je predstavljalo strašnu situaciju, posebno kada su žene koje bi ono zadesilo imale djecu na brizi. U biblijskome korpusu lik udovice često se koristi kako bi se prikazala ranjivost, bespomoćnost i egzistencija na društvenim i ekonomskim marginama. Njezino jadno stanje moglo bi se itekako smatrati sveprisutnim oblikom svemirske nepravde. Iz toga razloga, kao i radi moralne pouke svoga naroda, duh Božji poziva Izraelce da isprave tu nejednakost – da se odreknu napasti uskogrudne usmjerenosti na sebe i pohlepe te da ostave nešto i za one kojima je sve oduzeto:

Kad žetvu žanjete po svojoj zemlji, ne žanjite dokraja svoje njive; niti pabirčite ostatke poslije svoje žetve. Ne paljetkuj svoga vinograda; ne kupi po svom vinogradu palih boba, nego ih ostavljaj sirotinji i strancu! Ja sam Gospodin, Bog vaš.

Lev 19,9–10

Ovaj je princip proširen u Ponovljenome zakonu, uz jednu dodatnu točku: u nekome trenutku svoga života baš svaki pojedinac ovisit će o drugima; stoga su ispravno strukturirana psiha i društvo tako uređeni da se na ovu neizbježnu potrebu odgovori potrebnom brigom i zabrinutošću. Nema smisla uspostavljati društvo koje se neće pobrinuti za ljude koji ga sačinjavaju u svakome stadiju njihova razvoja, od ranjivoga do snažnoga, produktivnoga i velikodušnoga.

Kad obereš svoj vinograd, ne paljetkuj iza sebe; neka to bude za došljaka, sirotu i udovicu. Sjećaj se kako si bio rob u zemlji egipatskoj; zato ti naređujem da ovu zapovijed vršiš.

Pnz 24,21–22

Udovica koja je velikodušna unatoč svome siromaštvu utjelovljuje obrazac recipročnoga žrtvujućega vladanja i uzajamne pomoći koji obilježava zrela, pouzdana pojedinca kao i mirnu, produktivnu državu. Ona stoji u najočitijoj suprotnosti s privilegiranom kraljicom čija je opsjednutost sobom prijetnja za psihu i zajednicu.

Kako se priča o Iliji nastavlja, ideja da se psihološka i društvena hijerarhija vrijednosti mora organizirati pod ispravnim vladarom – ili, apstraktnije, pod pravim principom – dodatno se potvrđuje. Prorok napušta Sarfatu i organizira ono što se, kolokvijalno govoreći, može smatrati obračunom na brdu Karmel. Nagovara upravitelja Ahabova dvora Obadiju da okupi sve Baalove proroke, kao i izraelski narod, u podnožju brda. Pripremljena su dva žrtvena oltara: jedan za Baala, pod nadzorom njegovih proroka; drugi za Jahvu, pod Ilijinom vlašću. Svakoga od bogova poziva se da zapali vatru na oltaru koja će spaliti žrtvu. Baalovi proroci mole se satima bez rezultata. Ilija tri puta moči svoj oltar vodom (kako bi povećao snagu svoga dokaza), a zatim traži od Jahve da djeluje. Istoga se trena s neba spušta plamen koji guta žrtvu, čak i sam oltar. Tako je utvrđena Jahvina nadmoć. Baalovi su proroci smaknuti i odmah se vrati „šumor kiše“ (1 Kr 18,41). Ne može biti bogatstva bez istinskoga moralnoga reda. Pod vodstvom ispravnoga životvornoga duha, oskudica može postati daleko sjećanje. Nimalo sretna, Izebela usmjerava svoj gnjev prema Iliji. Nesretni prorok stoga bježi duboko u pustu divljinu. Skriva se u pećini, gdje mu Bog progovara (1 Kr 19). Primanje božanskoga otkrivenja na osamljenome mjestu uobičajen je topos u pričama. Unutarnji glasovi i maštovita iskustva postaju vjerojatniji u uvjetima izoliranosti, kada je vanjska verbalna komunikacija minimizirana, i u mraku i tišini, gdje su vanjski osjetilni podražaji drastično smanjeni. Ovo povećava vjerojatnost iskustva otkrivenja – na dobro ili loše. Na dubljoj razini ovo može biti zbog toga što neurološki sustavi desne polutke, koji su (barem kod dešnjaka) više povezani s nesvjesnim i implicitnim mislima i postupcima, mogu preuzeti kontrolu nad verbalnim i maštovitim iskustvima kada ih ne nadjačaju ili na neki drugi način ne sputaju uobičajeniji uvjeti društvene interakcije i osjetilnih podražaja.

Ilija izražava veliku frustraciju i beznađe vjerujući kako njegovi pokušaji da ostane vjeran nisu doveli ni do čega drugoga osim do katastrofe: „Revnovao sam gorljivo za Gospoda, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sâm, a oni traže da i meni uzmu život.“ (1 Kr 19,10) Bog mu kaže: „Iziđi i stani u gori pred Gospodom. Evo Gospodin upravo prolazi. Pred Gospodom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Gospodin nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Gospodin nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Gospodin nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora.“ (1 Kr 19,11–12) U Bibliji je mnogo poznatih izraza i „šapat laganog i blagog lahora“ sigurno je jedan od njih. Upravo u tome trenutku Ilija – a po njemu čovječanstvo – shvaća da Bog nije u vjetru, bez obzira na njegovu žestinu, ni u potresu, bez obzira na njegovu jačinu, već je nešto unutra; glas same savjesti; vječni vodič za dobro i loše; taj autonomni duh koji prebiva u svakoj duši i posramljuje nas pred nama samima, skreće pozornost na naše nedostatke i grijehe te stvara nagon da se pokajemo, ispričamo i iskupimo.