Livio MARIJAN: Ikone – slikovna utemeljenja božanske ljepote
Budući da se Bog utjelovio i postao ljudskim likom, crkveni su oci na ekumenskim saborima u Niceji 787. i Carigradu 842. potvrdili štovanje ikona. Svetinje se može prikazivati jer se i Bog nama prikazao. Bio je to kraj tzv. “ikonoboračke“ krize u kršćanstvu, kada su mnogi ustali protiv pravljenja i štovanja svetih slika (ikonoklazam)
Posljednjih nekoliko desetljeća zapadna civilizacija otkriva jednu osobitu značaju istočnokršćanske duhovnosti, liturgije, teologije i umjetnosti – ikonu. Ikona (od grč. εἰκών – eikōn – slika) je osobitost najraširenijega istočnokršćanskog obreda – bizantskoga ili grčkoga – ali je nalazimo i kod kršćana koptskog, etiopskog, sirskog i armenskog obreda. Sutra, prve nedjelje velikoga posta sv. Četrdesetnice (Korizme) u bizantskom (grčkom) katoličkom obredu upravo slavimo Nedjelju svetih ikona (nedjelja pravovjerja)
Ikone su pokretne svete slike, naslikane na drvu ili platnu, koje prikazuju Krista, Bogorodicu Mariju, anđele, svece, biblijske događaje i osobite momente iz povijesti Crkve. Ikonama i ikonografijom nazivaju se u širem smislu i svete slike naslikane ili složene kao mozaik na zidovima ili drugim nepokretnim površinama. Za istočne kršćane one nisu samo slike i nemaju samo simboličnu ili estetsku vrijednost, već puno dublje teološko, liturgijsko i duhovno značenje.
Pri samom ulasku u neku crkvu bizantskoga obreda – bilo pravoslavnu, bilo katoličku (grkokatoličku) – malo koga ostavlja ravnodušnim čitava galerija ikona u njima. Naslikane su na zidovima crkve, visoko u samom vrhu kupolâ, izložene na “proskinitariju“ (poseban stalak prekriven skupocjenom tkaninom gdje su postavljene kao na prijestolju), poredane na “ikonostasu“ (pregradi koja dijeli svetište i oltar od lađe crkve). Posložene su posebnim “kanonskim“ redom pa malo bolji pogled otkriva čitavu slikovnicu povijest spasenja pred očima: red proroka, apostola, svetih mučenika, otaca, pa Bogorodica s Kristom, Krist Svevladar, Kalvarija, Presveto Trojstvo, Gospodnja večera… Posjetilac će također primjetiti da se vjernici pri ulasku u crkvu poklone pred ikonom, da ju cjelivaju te pred njom pale svijeće. Pred ikonama gore i skupocjene svjetiljke. I kod ulaska u dom vjernika naići ćemo na ikone pred kojima vise svjetiljke, a ponekad i na čitavu malu galeriju ikona u nekom kutu ili na zidu na istočnoj strani. To je “molitveni kutak“ pred kojim se u kući moli. Kod nekih istočnih kršćana je običaj kod posjete najprije se pokloniti ikonama, a onda pozdraviti domaćine. Kod ikona redovito stoji i Sveto Pismo, molitvenik, časoslov, blagoslovljena voda, tamjan.
Gledajući ikone na prvi mah će nam se učiniti da su likovi na njima svi vrlo sličnih izraza lica ili odjeće, vrlo statični i mirni, a približivši se ikoni primjetit ćemo da su likovi prikazani u vrlo ozbiljnom i svečanom izrazu, kao da su iz nekog drugog svijeta ili galaksije. Njihova je tajna u tome da na duhovan način, kao kroz prizmu, otkrivaju tajne Kraljevstva Božjega. Kao slike one predstavljaju ili utjelovljuju posve skrivene, transcedentalne realnosti vjere. Iskazivajući im poštovanje, moleći se pred njima i razmatrajući ih, bivamo vođeni prema njihovu prototipu i u krajanjoj liniji prema samoj tajni nedokučivoga Boga. U čemu je njihova posebna “tajna“?
Čovjek je prvotna ikona Božja
Značenje koje ikona ima za pobožnost kršćanina i njeno teološko tumačenje otvaraju pristup najvažnijim točkama istočnokršćanske teologije. Smisao slike je bitna za razumijevanje odnosa između Boga i čovjeka. Čovjek je stvoren “na sliku Božju“, on u sebi i na sebi nosi ikonu Boga Stvoritelja. Čovjek je ikona Božja. Grijehom i padom došlo je do unakaženja, oštećenja, oboljenja, uprljanosti Božje ikone u čovjeku, ali to ne može oduzeti čovjeku onu prvotnu plemenitost koja mu je utisnuta preko slike Božje. Za razliku od zapadne teologije, istočna nije nikada do kraja razvila misao da je čovjek padom posve izgubio milost i ono bitno – ikonu Božju u sebi. Prema istočnokršćanskoj kristologiji božanski je Logos (Božja Riječ, Krist) slika Oca nebeskoga, “Otisak Bića njegova“, “Odsjaj njegove Slave“ (Heb 1,3). U utjelovljenom Kristu Logosu “pribiva sva punina božanstva“ (Kol 2, 9) i po učovječenju Logosa, gdje on postaje opipljivim i vidljivim (materijalnim), Bog iznova obnavlja svoju sliku prvoga čovjeka, okaljanu grijehom. Krist je “novi Adam“ u kojemu se obnavlja prvotna Božja slika staroga Adama. Čovjekov put spasenja sastoji se, dakle, u tome da se on iznova obnavlja i preobražava u sliku Isusa Krista i tako po Kristu obnavlja svoju izvornu bogolikost, obnavlja sliku Boga u sebi.
Bog je Kristovim utjelovljenjem sve posvetio
Drugi teološki momenat vezan uz razumijevanje ikone jest taj da je Bog postavši u Kristu čovjekom, postao tjelesan, dakle, materijalan, ušao je u vrijeme i prostor te tako posvetio i obnovio sve stvoreno, svu materiju. Po tome je i materija na neki način posvećena i nije isključena iz Kristova otkupiteljskog djela u koje je sve uključeno. I ona na svoj poseban način vodi k Bogu. I u njoj i kroz nju “gledamo“ Boga. Sveti Atanazije Veliki, nadbiskup aleksandrijski će reći: “Postavši nama sličan, izmijenio si zlo stanje naše zemlje“. Bog je u Kristu postao ljudskim likom. Čovjek je u Isusu gledao lik Boga. Bog, koga “nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani“ (Iv 1, 18), kada se utjelovio – pojavio se u svijetu. Filipu koji je pitao: “Pokaži nam Oca!“, Isus odgovara: “Tko je vidio mene, vidio je Oca!“ jer “Ja sam u Ocu i Otac u meni“ (Iv 14, 8-11).
Budući da se Bog utjelovio i postao ljudskim likom, crkveni su oci na ekumenskim saborima u Niceji 787. i Carigradu 842. potvrdili štovanje ikona. Svetinje se može prikazivati jer se i Bog nama prikazao. Bio je to kraj tzv. “ikonoboračke“ krize u kršćanstvu, kada su mnogi ustali protiv pravljenja i štovanja svetih slika (ikonoklazam). Pri tom su crkveni oci istakli nauk znamenitog sirijskog monaha, pjesnika i teologa sv. Ivana Damašćanskog (675. – 749.) da se kroz ikonu klanjamo liku kojega ona predstavlja, a ne njoj samoj kao materijalnoj tvari. Ona je sveti posrednik ili prijenosnik, prozor u onostrani Božji svijet i ona je sveta po Bogu i svetom liku kojega nosi, a ne po sebi. Sabori su donijeli i stroge propise o načinu na koji se ikone izrađuju i odredili granice prikazivanja svetih likova na njima. Dok na kršćanskom zapadu slika ili kip samo podsjeća na lik kojega predstavlja, na istoku se podrazumijeva i određeni mistični način prisutnosti tog lika preko ikone. Zato su ikone najveće svetinje.
U kalendaru bizantskoga obreda prva nedjelja Svete Četrdesetnice (Veliki post ili Korizma) posvećena je dogmi štovanja svetih ikona. Jedna od liturgijskih pjesama tumači smisao i ulogu svetih ikona u kršćanskoj duhovnosti i kultu: “Tvoju Božansku narav, Svevladaru, nitko nije mogao dokučiti umom. Zato si se utjelovio i postao bliz čovjeku: utjelovivši se, uzeo si na sebe sav teret svojstven ljudskome tijelu. Radi toga, potaknuti Božanskim predanjem od apostola primljenim, i mi na ikonama izrađujemo i pobožno cjelivamo Tvoj lik, da bismo postigli Tvoju ljubav i po njoj primili milost iscjeljenja“ (stihira na Večernjoj Prve nedjelje Velikoga posta – Nedjelje pravovjerja i svetih ikona).
đakon Livio Marijan (Članak u ”BOOK” – KRŠĆANSTVO ISTOKA XI/2016)