U koloniji mrava živio je mali mrav. Nije bila najjača, najbrža, ni najpametnija, ali je imala jednu kvalitetu koja ju je učinila drugačijom od ostalih: nije mogla ignorirati tuđu patnju.
Kad bi se netko umorio i nije mogao ponijeti zrno žita u gnijezdo, ona bi mu pomogla. Kad bi se netko spotaknuo i pao, pomogla bi mu da ustane. Da je kiša uzrokovala urušavanje tunela, ona bi prva počela da ih popravlja.
Mravi su se navikli da je ona uvijek u blizini. Znali su da će, ako bace teret, ona ga pokupiti; ako ne završe odlomak, ona će ga završiti; ako se umore, posudit će im rame.
I nitko je nije pitao: nije li i sama bila umorna?
Dan za danom nije samo radila svoj posao, nego i svačiji. Nikad nije imala vremena za odmor, ali se uvjerila: “Još samo malo i sve će biti bolje. ” Bitno je da je drugima lakše. “
Jednog dana mrav je primjetio da joj noge počinju drhtati od umora. Nije mogla nositi žito tako brzo kao prije. Leđa su je boljela, a oči su joj izgledale umorno od beskrajnog posla.
Ali nije mogla iznevjeriti mravinjak.
Kada ju je mrav zamolio za pomoć s teretom, skupila je zadnju trunku snage i pristala.
Kada ju je drugi mrav zamolio da završi posao, stisnula je zubima i klimala glavom.
Kada je treći mrav rekao: “Uvijek imaš vremena, pomozi i ti meni”, još jednom nije odbila.
A onda se dogodilo ono što ni sama nije očekivala.
Pod teretom svih briga koje je nosila, noge su joj se savijale.
Pala je na zemlju.
Mravi koji su žurili nisu ni primijetili da se više ne miče.
Isprva nitko nije obraćao pažnju na njeno odsustvo.
“Siguran sam da će se uskoro vratiti”, poručili su.
Ali dani su prolazili, a posao se pogoršavao. Nitko više nije skupljao pala zrna. Nitko nije posudio rame. Nitko nije pomogao s tunelima.
Situacija u mravinjaku je postala sve teža.
Jedan po jedan mravi su počeli shvaćati: radila je mnogo više nego što su mislili.
Tražili su je, ali je nigdje nije bilo.
I samo jedan stari mrav, koji je živio na rubu mravinjaka, uzdahnuo je jednog dana i rekao:
“Ona je otišla. “Shvatila je da nitko nije cijenio njen rad dok nije nestala.
“Ali zašto nam nije rekla?! ” mravi su bili ogorčeni.
“Jeste li je ikada pitali kako se osjeća? “
Mravi su šutjeli.
Shvatili su: uzimali su njenu pomoć zdravo za gotovo.
Uvijek je bila tu, uvijek podržavala, uvijek ih izvlačila iz teških situacija. A kad se sama borila, nitko nije ni primjetio.
Moral:
U svakom društvu postoje ljudi koji preuzimaju brige drugih.
Pomažu, podržavaju i rade više od svih. Kažu “da” čak i kad su umorni. Olakšavaju drugima život, ali nitko ne pita kako su.
I jednog dana, kada im ponestane snage i odu, tek tada će drugi shvatiti koliko su bili važni.
Ali hoće li postojati šansa da se ikada vrate?
Ako postoji netko takav u tvom životu, ne čekaj da padne. Pitaj ih sada: “Borite li se? Mogu li vam pomoći? “
Jednog dana to pitanje može promijeniti sve.
