U današnjem digitalnom dobu, zaštita djece na internetu postala je jedan od najvećih izazova za roditelje. Za savjet i pomoć zamolili smo Domagoja Tuličića, istaknutog stručnjaka u području informatičke forenzike i kibernetičke sigurnosti

Svoju je karijeru izgradio na kombinaciji akademskog i praktičnog rada. Tuličić
je i predavač na nekoliko visokoškolskih ustanova, gdje prenosi svoje znanje
studentima. Kroz svoja predavanja pokriva teme poput osnova informatičke
forenzike, sigurnosti računalnih mreža i metodologije analize digitalnih
tragova.

Njegov rad značajno pridonosi razvoju i primjeni digitalne forenzike u
pravosuđu i poslovanju u Hrvatskoj.

U nastavku pročitajte što nam je profesor Tuličić preporučio i savjetovao o
tome kako zaštititi djecu na internetu i prevenirati rizično online ponašanje.

Kada je Carlo Collodi napisao knjigu Pustolovine Pinokija, vjerojatno nije mogao ni
slutiti da će njegova priča o drvenom lutku, dječjoj lakovjernosti i naivnosti biti
jednako aktualna i u doba interneta i algoritama umjetne inteligencije – gotovo 140
godina nakon što je prvi put objavljena u nastavcima u dječjem listu Giornale per i
bambini.

Zemlja igračaka, opisana u knjizi kao mjesto prividne slobode i neograničene zabave,
nekoć je bila teško zamisliva kao stvarni prostor u kojem bi djeca mogla provoditi
svoje vrijeme. Međutim, pojavom interneta i umrežavanjem računala taj je zamišljeni
prostor postao stvarnost. Platforme za igranje videoigara, društvene mreže i
aplikacije za dijeljenje kratkih videozapisa i slične virtualne zajednice pretvorile su se
u novu Zemlju igračaka, privlačnu djeci zbog zabave i slobode, ali i opasnu zbog
ugroza kao što su zlostavljanje, ovisničko ponašanje, manipulacije i izloženost
neprimjerenom sadržaju.

Ako se upustimo u daljnju analizu priče o Pinokiju, možemo primijetiti da su Lisica i
Mačak te Kočijaš imali značajnu ulogu u iskorištavanju dječje lakovjernosti i
zavođenju iluzijama koje su na kraju imale ozbiljne posljedice. Pinokio je izgubio
zlatnike koje je na nagovor Lisice i Mačka ‘posadio’ očekujući da nikne stablo s novim
zlatnicima, a u Zemlji igračaka u koju ga je odvezao Kočijaš zamalo se pretvorio u
magarca.

U današnjem virtualnom svijetu takvi antagonisti nisu niti potrebni premda to ne znači
da nisu prisutni. Cijeli virtualni svijet namijenjen djeci u svojoj osnovi izgrađen je uz
pomoć perzuazivne tehnologije kojoj je cilj utjecati na stavove, uvjerenja ili ponašanja
djece, a da oni možda i ne primijete taj utjecaj. Tako na primjer videoigre imaju

sustave nagrađivanja i prelaska na više razine kako bi motivirale igrače da nastave
igrati, a društvene mreže su u svojoj osnovi dizajnirane da potiču korisnike na što
dulje zadržavanje. Cijeli taj virtualni svijet je dizajniran sustav koji oblikuje ljudsko
ponašanje, često koristeći psihološke mehanizme poput nagrađivanja, socijalnog
pritiska ili osjećaja postignuća.

Ovakvi mehanizmi nisu slučajni niti proizvoljni, već pripadaju području znanstvenih
istraživanja poznatom kao kaptologija (computers as persuasive technologies).
Termin je uveo B. J. Fogg sa Sveučilišta Stanford, definirajući kaptologiju kao
disciplinu koja proučava kako digitalne tehnologije mogu oblikovati stavove i
ponašanja ljudi. U kontekstu djece i mladih, to znači da platforme nisu samo neutralni
alati za zabavu i komunikaciju, već sofisticirani sustavi dizajnirani da utječu na
navike, odluke i način provođenja vremena.

Pogledajmo sada koliko vremena djeca provode u toj novoj Zemlji igračaka.
Istraživanje provedeno 2024. godine na 1423 djece u SAD-u, koje je provela
neprofitna organizacija Pew Research Center, pokazalo je da 85% njih igra videoigre,
dok ih 41% igra barem jednom dnevno.

Ista neprofitna organizacija provela je istraživanje ‘Teens, Social Media and
Technology 2024’ o korištenju društvenih mreža, među kojima su Facebook, TikTok,
YouTube, Snapchat, WhatsApp i druge. Iako nema podataka o točnom vremenu koje
djeca provode na online platformama, indikatori intenziteta i učestalosti korištenja
pokazuju da su djeca praktički ‘stalno online’.

U prilog tome govori i ova Tablica 1. „Dnevni prosjek vremena pred ekranom
američke djece i tinejdžera, prema dobi“ preuzeta s Wikipedie. Podaci prikazani u
tablici jasno pokazuju kako se vrijeme provedeno pred ekranima dramatično
povećava s dobi. Dok djeca mlađa od dvije godine provode manje od sat vremena
tjedno, u razdoblju od 8. do 12. godine prosjek skače na čak sedam sati dnevno. Kod
tinejdžera od 13 do 18 godina taj prosjek iznosi osam sati dnevno, što se može
usporediti s punim radnim vremenom odraslih.

Dobna skupina Prosječno dnevno vrijeme pred ekranima

Godina prikupljanja
podataka

Ispod 242 minute tjedno 2017
2 – 42 sata tjedno 2017
5 – 82 sata tjedno 2017
8 – 127 sati dnevno 2019
13 – 188 sati dnevno 2019

Tablica 1 . Dnevni prosjek vremena pred ekranom američke djece i tinejdžera

(Izvor: Wikipedia)

Vrlo slični podatci za djecu mlađe dobi u Republici Hrvatskoj dobiveni su u
istraživanju „Mala djeca pred malim ekranima: Hrvatska u odnosu na Europu i svijet“
koje su proveli Đapić, Flander i Bagarić.

Očito je da, djeca provode jako puno vremena online, a osim igranja videoigara i
korištenja društvenih mreža, zabrinjavajuće je što je među njima prisutno i online
klađenje.
Online klađenje među djecom i mladima predstavlja rastući problem u digitalnom
okruženju. Iako su formalno maloljetnici zakonski zaštićeni od sudjelovanja u igrama
na sreću, istraživanja pokazuju da veliki broj njih ipak dolazi u kontakt s online
klađenjem.
Prema podacima istraživanja provedenih u Hrvatskoj, gotovo 73 % srednjoškolaca
barem je jednom sudjelovalo u igrama na sreću, a 12,9 % njih razvilo je ozbiljne
negativne posljedice takvog ponašanja. Kod muških srednjoškolaca udio
problematičnog klađenja doseže i do 23,7 %. Iako istraživanja ne razlikuju precizno
offline i online varijante, činjenica je da je dostupnost digitalnih platformi dodatno
olakšala djeci ulazak u svijet klađenja.
Ako se vratimo na priču o Pinokiju, koja je ipak završila sretno, i pogledamo kako se
uspio spasiti iz Zemlje igračaka te izbjeći Lisicu, Mačka i Kočijaša koji su željeli
iskoristiti dječju lakovjernost, možemo primijetiti da su ga spasili Geppetto, Vila i
Cvrčak, simboli roditeljske brige, podrške društva i djetetove savjesti.
Geppetto je bio Pinokijev otac koji ga je štitio kroz ljubav, brigu i požrtvovnost. No,
čak ni u priči nije bio sam u odgoju i vođenju djeteta na pravi put, već je imao
podršku. Ta analogija može biti znakovita i danas: roditelji se suočavaju s istim, pa i
težim izazovima odgoja djece. Nije dovoljno osloniti se samo na aplikacije za
roditeljsku kontrolu (npr. Kids360 Parental Control), već je nužno zajedničko
djelovanje s ‘Vilom’, koja predstavlja širi sustav podrške (škola, društvo, institucije), i
‘Cvrčkom’, koji simbolizira unutarnju kontrolu i razvijenu svijest djeteta o tome što je
dobro, a što loše. Samo takvim pristupom moguće je djecu usmjeriti na pravi put i
zaštititi ih od negativnosti suvremenih tehnologija.
Na isti način na koji je Pinokiju bila potrebna pomoć Geppetta, Vile i Cvrčka, tako i
današnjoj djeci trebaju roditelji, škola i razvijena digitalna pismenost kako bi sigurno
koračala kroz digitalni svijet. Samo zajedničkim djelovanjem moguće je da internet
postane prostor učenja, kreativnosti i rasta, a ne nova Zemlja igračaka koja krije
opasnosti.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz programa
poticanja novinarske izvrsnosti

Ivo KRIŠTIĆ