U prvom dijelu potresne ispovijesti mlade majke Ivane, pratili smo kako ju je osjećaj usamljenosti u postporođajnom razdoblju i izolaciji COVID pandemije gurnuo u svijet online kockanja. Njen “nevini početak” brzo se pretvorio u opasnu spiralu laži, manipulacija i sve većih dugova, hraneći iluziju da jednim velikim dobitkom može riješiti sve probleme. Svjedočili smo njenoj unutarnjoj borbi i razarajućem osjećaju krivnje majke koja je, zarobljena u virtualnom svijetu, propuštala stvarne trenutke odrastanja svog djeteta

Priču smo ostavili na vrhuncu očaja, u trenutku kada se kula od laži počela rušiti. No, što se dogodi kada istina izađe na vidjelo? Kako reagira obitelj suočena s razmjerima problema i postoji li put natrag s dna?

U drugom dijelu Ivanine priče, donosimo najbolniji, ali i najvažniji dio njenog putovanja: suočavanje. Ovo je priča o trenutku kada je dotaknula dno, o priznanju koje je bilo jednako zastrašujuće koliko i oslobađajuće, i o prvim, teškim koracima na putu oporavka.

Dva priznanja i lažna nada

Prije nego što sam krenula na liječenje, imala sam dva priznanja problema s kockanjem, nakon kojih se dogodio recidiv.

Prvi put sam priznala samo suprugu, nakon otprilike dvije godine kockanja. Priznala sam da sam uništila ušteđevinu. Bio je ljut, naravno, i nisam znala hoće li ostati uz mene, hoće li me izbaciti, uzeti dijete. Odlučili smo to zatajiti, on je podmirio dugove, a ja sam prestala kockati. Pozatvarala sam sve račune na stranicama za igre na sreću i nismo smatrali da mi je potrebna stručna pomoć. Stvari su sjele na mjesto. Čak sam nakon toga i napredovala na poslu. Tadašnje priznanje suprugu bilo je više traženje izlika i krivaca zašto sam počela kockati; nisam htjela preuzeti odgovornost, osjećala sam se kao žrtva.

Par mjeseci je bilo sve u redu. No, počele su stizati promotivne obavijesti s online stranica. Dugo nisam reagirala, ali s vremenom su mailovi postajali sve primamljiviji, s besplatnim vrtnjama i sličnim pogodnostima. U jednom trenutku sam pomislila: “Pa zašto ne, samo ću to odigrati, možda nešto dobijem i neću više.” I onda je opet krenulo – sve češće i češće, a s tim i skrivanje, laži, muljanje, online krediti.

Taj period je trajao nekoliko mjeseci jer sam se ubrzo opet našla u dugovima. Opet sam bila u situaciji da moram priznati suprugu i tada sam shvatila da ipak trebam neki vid pomoći. Kod drugog priznanja bila je uključena i suprugova majka koja nam je pomogla. Pokušala sam samostalno pronaći psihološku pomoć, no kako smo izvan Zagreba, Zagreb mi se činio predaleko. Jedino što sam uspjela bio je razgovor kod privatnog psihijatra, no to nije baš polučilo uspjeha. Mislim da nisam dobila adekvatnu pomoć, a s druge strane, nisam ni priznala sve dugove, samo dio. Relativno brzo sam se vratila kockanju koje je postalo još intenzivnije.

Dno života: Ovrhe, očaj i suicidalne misli

Zadnjih nekoliko mjeseci dok sam kockala bili su očajni. Ni kockanje više nije imalo smisla, bio je to čisti pokušaj da se sreća okrene. Financijski pritisak je bio ogroman, dugovi su se gomilali, a online kreditori su zvali cijeli dan. Emocionalno sam propala – umorna, bezvoljna, a u konstantnoj nesanici. Supruga sam uspijevala zavaravati, govoreći mu da ne kockam i da nekako rješavam dugove. Dobra dva mjeseca uspijevala sam sakriti i ovrhe koje su počele stizati.

Shvatila sam da sam došla do ruba, ali nisam imala hrabrosti priznati da sam opet podbacila. Noćima nisam spavala, sjedila sam na balkonu, plakala satima i počela razmišljati o suicidu. Po danu sam doslovno preživljavala. Sin mi je dvaput tjedno imao trening u blizini željezničke stanice koju sam gledala i borila se sama sa sobom da se ne bacim pod vlak. Najviše me mučila činjenica što ako u zadnji tren shvatim da se ne želim ubiti, a slučajno se spotaknem? Nisam htjela da mi dijete odrasta pitajući se zar ga njegova mama nije voljela kad se ubila.

Dani su prolazili, više nisam imala snage za ništa. I onda je stiglo: poštar je donio hrpu ovrha na moje ime, baš kad je suprug bio kod kuće. Znala sam da je to to. I jednim dijelom sam osjetila olakšanje da ne moram više lagati. Tada sam, nakon dugo vremena, izdahnula. Bila sam spremna izgubiti obitelj, pa i posao, jer sam nakon nekoliko dana svoju ovisnost priznala i direktorici.

3. Neočekivana šansa i put oporavka

Bila sam spremna da me se svi odreknu. No, odlučila sam potražiti adekvatnu pomoć u grupi za liječenje ovisnosti o kockanju – tada ni Zagreb nije bio više daleko.

Suprug je odlučio ostati uz mene. Mislim da više nije ni bio ljut, ostalo je samo razočarenje. Odlučio je pratiti me na liječenje. Idemo zajedno kad god je moguće. Nisu stvari idealne, no puno više razgovaramo. On vodi financije, ja donosim kući račune za sve što kupim. Iskrena sam – to je temelj za svaki oporavak. Imam krug ljudi koji su upoznati s time i, koliko god je bilo teško priznati, drago mi je da imam svakodnevnu podršku, ali i nadzor.

Na poslu, nakon što sam sve priznala direktorici, imale smo puno razgovora. Sjećam se i njene ljutnje i razočarenja, ali i onog najvažnijeg – odlučila mi je pomoći. Dobila sam šansu od ljudi koje sam najviše iznevjerila. Eto, kad sam bila najgora i najiskrenija, naišli su ljudi koji su stali iza mene i pomogli mi kad sam najmanje to zaslužila.

Najključnija stvar u oporavku je iskrenost. Podrška je uzajamna. Vrijeme koje sam prije koristila za kocku sada je zamijenjeno za nešto korisnije. Vratila sam se poljoprivredi, čitanju knjiga… tražim bilo koji način da sam u nekoj vrsti rada, bez dokoličarenja. Nisam bolesna da se treba brinuti za mene, samo trebam biti pod kontrolom.

Život danas i pogled u budućnost: “Jedan dan bez kocke”

Ne, nisam izliječena. Samo sam netko tko je svjestan svoje ovisnosti i radi na svom oporavku. Sada je tu jedna zdrava apstinencija, bez žudnje. Jednostavno rečeno, ja sam ovisnik koji je proveo dan bez da je kockao. Borba je bila najjača prvih nekoliko mjeseci, gdje sam si svaki dan ponavljala: “Sve smiješ podbaciti, osim u onom jednom – da se ne vratiš kockanju.”

Danas, kad vidim reklamu za kockanje, u jednom trenutku me naljuti jer me podsjeti što sam napravila. No, ponekad u djeliću sekunde dođe misao: “Možda bi ovaj put uspjelo.” Najvažnije mi je da sam svjesna da to još postoji u mom umu i da je još veliki put ispred mene.

Te reklame su velika opasnost, pošast gora od kuge. Promoviraju se kao da je riječ o sladoledu. Ako je mene to preuzelo na pragu četrdesete, nakon odgovornog života, što tek radi mlađima? Osjećam se ljuto i posramljeno, ali i revoltirano. To mi daje upornost da nastavim svoj oporavak. Time je jedna osoba manje koja uništava svoj život. A time što sam ja dobro, mogu kroz svoje iskustvo zaštititi druge i prepoznati ako se netko meni blizak bori s istim problemom.

Ovisnost o kockanju nema veze sa spolom, školom ili životom kakav si imao, nego sa shvaćanjem što ti se dogodilo i zbog čega si svoj realan svijet zamijenio fikcijom.

Ivo KRIŠTIĆ

Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz programa

poticanja novinarske izvrsnosti