Na temu ovisnosti, posebice ovisnosti o kockanju, razgovarali smo s istaknutim stručnjakom profesorom dr. Zoranom Zoričićem, predsjednikom Hrvatskog društva za ovisnosti pri Hrvatskom liječničkom zboru i voditeljem Referentnog centra Ministarstva zdravlja za ovisnosti pri KBC-u Sestre milosrdnice.

Zamolili smo ga da nam objasni ovisnost kao bolest, zašto se ona javlja i posebno zašto je ista prisutna kod mladih i kod sportaša.

Što je ovisnost i zašto je kocka teža od heroina?

Ovisnost o nečem, o nekom sredstvu ili o nekoj aktivnosti počinje u trenutku kad unatoč svijesti da mi ta ista aktivnost nosi negativne posljedice, ne mogu stati. Ovisnost ugrubo dijelimo u dvije osnovne vrste.

Jedna je psihološka, a druga je fizička. Psihološka znači da ja mogu danima bez nekog sredstva, ali u određenim trenucima, kad odlučim nešto uzeti, ne zamišljam si taj dan bez toga. Fizička ovisnost je nešto drugo i znači da ja svako jutro moram popiti da bih došao, ono što se kaže, k sebi, da bih profunkcionirao.

Ako gledamo vrste ovisnosti koje su teže, moramo podijeliti koje su teže za čovjeka, individuu, i koje su teže za društvo. Na nivou čovjeka rekli bismo da su ovisnosti o nikotinu ili ovisnosti o kofeinu najlakše. Međutim, na nivou društva upravo te ovisnosti stvaraju daleko najveći problem.

To proizlazi iz broja ljudi, jer mi imamo u Hrvatskoj ovisnika o opijatima, o heroinu, relativno malo, dok je negdje oko 250.000 ovisnika o alkoholu. O pušenju da ne govorim. Tako da te ovisnosti na društvenom nivou nose veću štetu. Daleko najveću nosi nikotin.

Ako gledamo na nivou same obitelji, onda je daleko najrazarajuća… Po meni su dvije ovisnosti. Jedna je o heroinu, s kojom kad se obitelj susretne, bolno shvati da su šanse za izlječenje minimalne. A druga je kocka.

Obitelj kao uzrok i lijek: Zašto mladi postaju ovisni?

Kocka dovodi do preispitivanja svih onih odnosa u jednoj tradicionalnoj obitelji. Naime, obitelj u nekakvom našem narativu trebala bi biti zaštita svega. S druge strane, jedan dio ljudi, nažalost, rodi se u obiteljima koje su disfunkcionalne. Tako da obitelj može imati svoju uzročnu ulogu, ali isto tako može biti i lijek.

Što se tiče liječenja, u ovom trenutku možda imamo dva modela. Jedan je da kod ovisnosti kao što su alkohol i kocka kombiniramo bolničko liječenje i rehabilitaciju, dok kod heroina samoga smo više na priči supstitucije, često puta i doživotno. Sklonost ka ovisnosti možemo gledati iz dva pravca.

Prvi je biološka sklonost, predispozicija za razvoj ovisnosti. Znamo da postoji predispozicija za razvoj ovisnosti, recimo konkretno kod alkoholizma. Kocka je fenomen koji je, pogotovo na hrvatsko tržište, došao tamo negdje u drugoj polovici 90-ih.

Od “nevidljive lojalnosti” do prkosa autoritetu

Model ponašanja je nešto što je češće od same biološke osnove, a to je jedna, mi to zovemo u struci, nevidljiva lojalnost obitelji predaka. Ako je moj djed bio taj koji je volio popiti, ako je moj djed bio taj koji je volio kockati, sigurno da ću ja negdje pokušati oponašati njega.

Problem nastaje zapravo u ranim adolescentnim godinama s procesom propitivanja autoriteta odraslih osoba kad taj dječak počinje okretati se prema svojim vršnjacima, a zapravo bježi od autoriteta oca.

Sve te vršnjačke skupine pokušavaju biti jedno zajedničko “ne” autoritetu oca i onda mu prkose. Prkose mu upravo kroz ono što otac ili daje kao zabranu, znači ne valja zabranjivati, a ne valja niti poticati primjerom. Ako ja sam zapalim ili kockam, ne mogu djetetu govoriti “ne smiješ pušiti” i “ne smiješ kockati”.

Najgore je ako ja sam pušim i kažem njemu “ti ne smiješ”, onda će on u inat, da ubije autoritet, napraviti ono obrnuto. I pritom će ga ta vršnjačka skupina podržati.

Sportaši i praznina: Kad novac i slava nisu dovoljni

Većina ulazi iz pozicije praznine. Praznine gdje ne može osmisliti svoje bivstvovanje i onda traži u sredstvu pokušaj da ispuni sebe.

Slično se događa i sportašima. Blagoslovljeni su oni koji imaju svoj cilj i koji u sportu nađu sebe. Jedan dio djece ulazi iz pozicije kroz sport da nešto stvore i onda u onom momentu kad su mimo procesa treninga, kad bi trebali nešto čitati, učiti, osjete prazninu. Ima novac, prazan je, ne zna kako sebe zabaviti. Misli da je život dužan da mu isporuči zabavu i tad kreće posezanje za raznoraznim sredstvima i tu treba intervenirati.

Drugim riječima, treba zaokupiti te mlade ljude da uz uspješnost u sportu trebaju i nešto završiti, imati interes, imati neku širu spoznaju, znanje i kulturu. To je najbolja obrana njihova da ne uđu u svijet ovisnosti. Vrhunski sport ne podnosi ni alkohol, niti heroin, niti kokain.

Treneri u sportskim klubovima koji rade s mlađim sekcijama su izrazito bitne osobe. Oni bi trebali biti jedan stabilizator. Mi kao roditelji kad šaljemo vlastitu djecu u te klubove, većina normalnih ne šalje da bi postali vrhunski sportaši, nego da steknu neki normalni sustav vrijednosti, drugim riječima oni trebaju biti i odgajatelji.

Tragedija sporta: Kako kladionice uništavaju karijere

Pomalo je tragikomično u kojem pravcu je danas jedan profesionalni vrhunski sport otišao. Imamo mlade ljude koji škole nikakve nisu završili. I on u svojoj 18., 19. godini bez završene škole dobiva kroz sport ogromne novce koje većina ljudi ne može ni da sanja. Dolazi do rušenja sustava vrijednosti. Ti mladi ljudi misle da zarađuju i, što je još gore, da zavrjeđuju te novce koje su dobili.

Ja sam radio s mladim ljudima od 18 godina koji su imali potencijal da budu vrhunski sportaši, došli su, kladili su se, kockali su, što je najgora tragedija, na vlastite utakmice. Pljucali su u tanjur iz kojega su jeli.

Oni su se često puta znali kladiti protiv sebe, drugim riječima, znalo je biti namještanja. Jedan dio njih je praktički u ludilu ovisnosti o kocki i profućkao vrlo rano svoje karijere. Bilo je i onih koji su zaradili ogromne novce, vrhunski profesionalci, a koji su prokockali sve što su imali.

Ja uvijek volim reći, nema te profesije kroz koju možete zaraditi tolike novce da ih niste u stanju na kocki i istući. I onda vidite jedne mlade ljude u svojim 25., 30. godinama koji su po bijelom svijetu trčali za loptom, zaradili ogromne novce i u 30. godini posuđuju, ganjaju ih kamatari, nemaju ništa.

Dolaze nama u nekim 40. godinama psihološki često kao olupine, sa suicidalnim promišljanjima. “Nekad sam imao milijune, danas imam samo dugove.” U međuvremenu ode supruga, odvede djecu, on ostade sam i ogoljen.

Postoji taj jedan cijeli krug ljudi koji praktički živi i potiče kockanje, koji je tumor na jednom socijalnom tkivu društva. To su i dileri, to su i kamatari.

Marketing te industrije, industrija igara na sreću prikazuje dobiti, prihod u budžet iz kojega se onda financiraju određene aktivnosti, a nitko ne želi prikazivati onaj rezultat, onu patnju obitelji, koja, nažalost, spada na nas, zdravstvo i socijalu.

I tu je ta najveća razlika, diskrepancija između onoga što država vidi kao dobit, a društvo vidi kao štetu. Država i društvo nisu jedno te isto. Država, svaki političar, želi vidjeti koliki će prihod u budžet ući, a sve ono što će biti tragedija i šteta prepušta se zdravstvenom sustavu.

Kod sportaša u ovom našem modelu imamo dominantno tri vodeća sredstva. Prvo je alkohol, drugo je kokain i treća je kocka.

I idu upravo redoslijedom kojim sam naveo: kad posrne, posrne tim krugom. Najprije se napije da bi ubio osjećaj grižnje savjesti, nakon toga dođe kokain koji ga digne u euforiju i nakon toga ode i istuče one novce koje je u tom trenutku odredio žrtvovati.

Liječenje ovisnosti: Može se pomoći samo onome tko pomoć istinski traži

Radeći na uspostavi apstinencije, dobar dio sportaša, pogotovo ovi iz kolektivnih sportova, imaju osjećaj za grupu. I to je ono što je dobro, što je zdravo u cijeloj toj priči i grupa im dosta pomaže kad dolaze u ove naše grupe gdje radimo s ovisnicima, a kao poznati sportaši mogu biti pozitivan model i ovima drugima.

Mi nismo svemogući, možemo pomoći onome koji je odlučio da si dozvoli da mu se pomogne. To je najbitniji dio priče. Ako mi on dođe na vrata sam i kaže: “Profesore, u ogromnom sam problemu… pomagajte”, u tom trenutku ja imam veliku šansu pomoći tom čovjeku.

Ali ako on dođe priveden od strane trenera ili žene, koji prijete izbacivanjem iz tima ili prekidom braka, on često puta još uvijek tada dolazi s figom u džepu i želi primiriti situaciju. Takvima u tom trenutku je praktički nemoguća pomoć.

Novi zakon o kockanju: Nedovoljan korak u borbi protiv moćnog marketinga

Sad dolazi novi zakon, ja volim reći koji je kompromis, a tajna dobrog kompromisa je da su uvijek obje strane umjereno nezadovoljne. Industrija igara na sreću morala je pristati na neke stvari, a to je pitanje marketinga. Marketing industrije igara na sreću je ono što je najpogubnije u cijeloj toj priči.

Oni misle da su nezadovoljni zato što su se odrekli jednog dijela, a mi koji smo s ove strane u borbi za čovjeka smo nezadovoljni jer smatramo da je marketing trebao biti apsolutno zabranjen. Marketing je ostavljen danas da vi možete u doba nogometnih utakmica reklamirati reklame za kladionice. Vi danas imate marketing na dresovima nogometnih klubova.

Neće ići sa smanjenjem broja ljudi, pogotovo mladih ljudi koji ulaze u dimenziju igranja, sve dotle dok vi nogomet danas imate praktički 24 sata dnevno. Prema tome nismo tu puno postigli, ali pozdravljam neku dobru volju.

Zakon omogućava isto tako i neke manje bitne stvari od marketinga, kao što je recimo mogućnost samoisključenja koja je bitna, da vi možete u datom trenutku tražiti od industrije igara na sreću da vam onemogući pristup bilo preko onlinea ili fizički u kasino, što je isto jako bitno. Tako da napravljen je jedan značajan iskorak, mogao je biti i veći, ali budimo realni, mogao je biti manji.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti

Ivo KRIŠTIĆ