Razgovarali smo Srebrenka Mesić, dr.med., univ.mag. predsjednica Sekcije za ocjenu radne sposobnosti pri Hrvatskom liječničkom zboru i prva dopredsjednica Hrvatskog društva medicinskih vještaka zdravstvenog osiguranja

Dr. Srebrenka Mesić  gostovala u našim emisijama i dala intervju za portal Biram dobro i Pozitivno.hr, u tekstu “Ovisnost kao tihi razarač radne sposobnosti i obitelji”. Ovaj put, u sklopu serijala tekstova  “Mama, vrati mi mobitel?”, vratili smo joj se s užim fokusom: tjeskobom koju kod ljudi stvara stalna dostupnost, notifikacije i osjećaj da moramo biti online 24 sata dnevno, te kako se to odražava na radnu sposobnost i obitelj. Njezine odgovore, temeljene na dugogodišnjem kliničkom iskustvu, razgovor  donosimo u nastavku

1. Kao liječnica koja procjenjuje radnu sposobnost, susrećete se sa slučajevima gdje je ovisnost, bilo o alkoholu, kocki ili nečem drugom, stvarni uzrok smanjenog radnog učinka, a formalno se vodi pod nekom drugom dijagnozom. Koliko je taj problem, prepoznavanje prave ovisnosti, čest u praksi, i mislite li da bi se slično moglo dogoditi s prekomjernim korištenjem mobitela i ovisnošću o internetu?

Bolesti ovisnosti su kronične i recidivirajuće bolesti mozga koje obilježavaju gubitak kontrole nad korištenjem tvari ili ponavljanjem određenih ponašanja unatoč negativnim posljedicama. Razlikujemo ovisnost o tvarima kao što su alkohol, nikotin, ilegalne droge, zlouporabu lijekova i sve češće kombinacije navedenih tvari. Druga vrsta ovisnosti je ponašajna (nesupstancijalna) ovisnost koja uključuje patološko kockanje, ovisnost o internetu, videoigrama, društvenim mrežama, šopingu ili radu. Glavni simptomi bolesti ovisnosti su gubitak kontrole, tolerancija, odnosno potreba za sve većim količinama tvari ili intenzitetom aktivnosti kako bi se postigao isti učinak, zatim apstinencijski sindrom koji se odnosi na tjelesne i psihičke znakove prilikom pokušaja prekida ili u vremenu između patološkog ponašanja i na kraju promjene u ponašanju.

Osobe s takvim problemima često obilaze različite specijaliste, obavljaju sofisticirane dijagnostičke pretrage da bi se na kraju otkrio pravi uzrok bolesti, odnosno poremećaja, tako da je broj prepoznatih slučajeva koji se odnose primarno na bolesti ovisnosti znatno manji. Privremena nesposobnost za rad (bolovanje) se vrlo često vodi pod drugim dijagnozama i u puno slučajeva osobe s bolestima ovisnosti bivaju neprepoznate sve do trenutka kada osoba sama shvati da se mora liječiti ili kada se dogodi neki incident koji otkrije osnovnu bolest.

2. Kad govorimo o ovisnosti, ljudi najčešće pomisle na alkohol ili drogu. Kako biste, jednostavnim riječima, objasnili što medicinski čini nešto ovisnošću, i postoji li već osnova da se u tu kategoriju uvrsti i kompulzivno, nekontrolirano korištenje mobitela i aplikacija?

Kao što sam rekla, uz ovisnost o tvarima razlikujemo i ponašajnu (nesupstancijalnu) ovisnost koja uključuje patološko kockanje, ovisnost o internetu, videoigrama, društvenim mrežama, šopingu ili radu.

Bolesti ovisnosti danas su prepoznate kao globalni fenomen zbog napretka tehnologije i promjena u načinu života i svakako prelaze okvir onoga što smo ranije uobičajeno nazivali ovisnostima. Moderna tehnologija stvorila je nove oblike ovisnosti koji pogađaju ljude diljem svijeta, a to je na primjer ovisnost o videoigrama (Gaming disorder). Koliko je ova ovisnost ozbiljan problem jasno je iz podatka da je Svjetska zdravstvena organizacija ovu bolest uvrstila u Međunarodnu klasifikaciju bolesti (MKB-11). Zatim, sve više je prisutno kockanje na mreži (Online gambling), što je postalo uzrok ozbiljnih financijskih i psihičkih problema, osobito među mladima. Glavna karakteristika takve ovisnosti je dostupnost aplikacija za klađenje i kockanje 24 sata dnevno. O sindromu FOMO i utjecaju društvenih mreža se sve više priča u zadnje vrijeme i pokušava se obuzdati njen utjecaj na mlađu populaciju, jer stalna potreba za povezivanjem i skrolanjem (engl. doomscrolling) mijenja kemiju mozga i globalno povećava stopu anksioznosti, osobito kod mladih. FOMO sindrom ili strah od propuštanja (Fear of Missing Out) je osjećaj tjeskobe koji se javlja kada mislimo da drugi ljudi doživljavaju zabavne ili važne stvari bez nas, odnosno da nešto bitno ili nebitno propuštamo u svakodnevnom životu. Gledanje tuđih objava na Instagramu ili Facebooku stvara lažni dojam da svi drugi žive savršenim životom, a stalna povezanost s internetom tjera nas da pratimo svaku vijest ili događaj u stvarnom vremenu. Mobiteli, odnosno pametni telefoni, postali su produžena naša svijest, naše pamćenje, pa vrlo često i oblikovanje naših mišljenja i pogleda na aktualna događanja.

3. Iz svog iskustva s pacijentima koji se bore s ovisnostima, koliko često prepoznajete obrazac u kojem osoba, umjesto da se suoči sa stresom, poslovnim, obiteljskim ili osobnim, pobjegne u neki oblik virtualnog svijeta koji joj nudi brz osjećaj olakšanja? Vrijedi li ta logika i za obično, svakodnevno bježanje u mobitel, a ne samo za neki drugi oblik poroka?

Najlakši način bježanja od problema je negiranje problema, a tijekom negiranja vrlo lako se može upasti u jedan nadrealni, naizgled savršen svijet koji nam je nadohvat ruke u našem pametnom telefonu. Pa, u trenutku kada nam se nešto ružno dogodi, kada nešto možda i zbrljamo na poslu ili u obitelji, mobitel je taj koji nam može pružiti trenutan bijeg od problema. Pri tome mi sami biramo sadržaj, i to sadržaj koji nas veseli, koji nas opušta i na kraju relaksira, a problemi bivaju stavljeni u drugi plan.

Pri tome i sama moderna tehnologija, digitalni dizajn i algoritmi društvenih mreža, koji nipošto nisu nastali slučajno već su plod napredne bihevioralne psihologije i neuroznanosti, djeluju na privlačenje i zadržavanje naše pažnje. I hrane naš prirodni sustav nagrađivanja i zadovoljstva u mozgu koji pokreće dopamin. Na primjer, psihološki alat ugrađen u aplikacije je efekt kasina. Ljudski mozak ne luči najviše dopamina kada dobije nagradu, već u trenucima kada iščekuje nagradu. Ta želja i sam trenutak iščekivanja nas vuče sve dalje i dalje da istražujemo beskonačne sadržaje jer smo stalno u fazi lagane ekscitacije. I kako nam se sadržaji nude dok mi sami ne odlučimo prekinuti, mozak ostaje u pasivnom stanju stalne stimulacije, čime se drastično smanjuje šansa da svjesno odlučimo ugasiti aplikaciju i prijeđemo na neku drugu aktivnost. I na kraju događa se ono što je karakteristika bolesti ovisnosti, a to je tolerancija. Zato ne čitamo knjige, ne obuvamo tenisice da prošećemo parkom da bismo čuli pjev ptica, jer takve aktivnosti nam ne nude trenutnu dopaminsku nagradu. Sve to na kraju dovodi do kronične rastresenosti, te ponekada i do digitalne ovisnosti.

4. Prepoznajete li već danas slučajeve gdje je iscrpljenost ili tjeskoba zaposlenika zapravo posljedica prekomjerne digitalne izloženosti, stalne dostupnosti izvan radnog vremena i pritiska da se odmah odgovori na poruku ili e-mail?

Često je prisutno nepoštovanje radnog vremena od poslodavaca, koje oni provode preko rukovoditeljskog osoblja, a od radnika se nerijetko zahtijeva potpuna posvećenost poslu, pa čak i uz prijetnju otkazom. Takve okolnosti mogu dovesti do promjena socijalno-emotivne ravnoteže što se reflektira promjenama zdravstvenog stanja. Tako se pojavljuju poremećaji raspoloženja kao što su tjeskoba, depresija, anksioznost, krize plača, opsesivno razmišljanje o onome što nas muči, osjećaj depersonalizacije (“to nisam više ja”), napadi panike u dodiru sa svakidašnjim problemima, npr. kad treba izaći iz kuće, smanjenje interesa prema drugima, prema članovima obitelji ili prijateljima. U nekim primjerima, poslije početne reaktivnosti, može se razviti slika “otupjelosti” kada nam postaje svejedno. Dolazi do pada samopoštovanja i razvoja depresivnog poremećaja. Promjene psihofizičke ravnoteže očituju se kao glavobolje, poremećaji spavanja, gubitak ravnoteže s vrtoglavicom, gastrointestinalne smetnje, osjećaj pritiska u grudima, nedostatak zraka, tahikardija, ubrzano lupanje srca, srčane poteškoće, kožne promjene. Pojavljuju se značajne promjene i poremećaji u ponašanju. Može se razviti agresivnost prema drugima ili samoozljeđujuća ponašanja do samoubojstva. U nekim slučajevima razvije se pasivnost i izolacija. Osobe koje su izložene ne dižu se cijeli dan iz kreveta. Može se javiti poremećaj hranjenja, prejedanja ili anoreksije, ali i bolesti ovisnosti uzimanja alkohola, pretjeranog pušenja, nekontroliranog uzimanja lijekova. .Vrlo često takva stanja bivaju duže vrijeme neprepoznata upravo radi različite simptomatologije ponekada se tek nakon nekog vremena otkrije da se tegobe koje onemogućavaju rad odnose na laborarnu problematiku.

5. Svjetska zdravstvena organizacija je 2022. formalno uvrstila burnout, sindrom sagorijevanja, u Međunarodnu klasifikaciju bolesti. Koliko, po Vašem mišljenju, stalna dostupnost putem mobitela doprinosi razvoju tog sindroma kod zaposlenika?

Burnout sindrom ili sindrom sagorijevanja na poslu postao je sve češće prisutan pojam kao profesionalni fenomen koji je rezultat kroničnog stresa na poslu s kojim se osoba ne suočava na adekvatan i učinkovit način, te se može dijagnosticirati kao medicinski poremećaj povezan s poslom koji osoba obavlja. O ozbiljnosti tog fenomena govori i podatak da je Svjetska zdravstvena organizacija prijašnjih godina upozoravala na razmjere sindroma izgaranja, prepoznajući stres na poslu svojevrsnom svjetskom epidemijom.¹

Stres na radnome mjestu postaje sve veći problem, kako u europskim tako i u svjetskim okvirima. Stres na radu je stanje povezano s fizičkim, psihičkim ili socijalnim slabim osjećajem ili disfunkcijama koji proizlaze iz osjećaja osobe da ne može ispuniti sve što se od nje očekuje, a mogu ga uzrokovati različiti faktori kao što su količina rada, organizacija posla, radno okruženje, loša komunikacija, zlostavljanje na radu i slično. Iako ne postoji zakonska definicija mobinga, njime se uobičajeno smatra svaki oblik nasilja na radnom mjestu tijekom duljeg vremenskog razdoblja koje karakterizira psihičko ili moralno zlostavljanje. Takvo nasilje može uključivati različite oblike izbjegavanja, izdvajanja i onemogućavanja održavanja socijalnih kontakata na poslu, napade na ugled ili negativne komentare na račun osobnih karakteristika žrtve, stalne kritike i prigovore na rad, vrijeđanje ili ignoriranje, pretjeranu kontrolu, prebacivanje odgovornosti, kažnjavanje, niske ocjene rada, nemogućnost napredovanja, uskrate ili davanja neprimjerenih i/ili nedopuštenih radnih zadataka, neopravdani premještaji, kao i napadi na zdravlje osobe. Utjecaj mobinga na radnika nikako nije pozitivan, on smanjuje funkcioniranje i odražava se na psihofizičko zdravlje. Specijalističkim pregledima i bolovanjima povećava se trošak zdravstvenog sustava, a invalidnošću i prijevremenim odlaskom u mirovinu nanose se veliki troškovi mirovinskom sustavu. Ako sada u ovaj kontekst dodamo mobitel koji nam je praktički stalno blizu ruke, pa još ako nam je poslodavac dao na korištenje mobitel, postavlja se pitanje postavljanja granica i je li to baš uvijek moguće. Biti dostupan uvijek i svugdje s jedne strane nam stvara osjećaj nelagode i spremnosti za razgovor o poslu uvijek i svugdje, a s druge strane nam hrani naš ego, pa ponekada stvara osjećaj da smo nezamjenjivi i da se bez našeg mišljenja ne može dovršiti posao. Uz sve to moram spomenuti i ovisnost o radu koja se sve više javlja u tehnološki razvijenom svijetu, a koja podrazumijeva biti uključen u rad i radne procese uvijek i svugdje, što podrazumijeva dostupnost mobitelom.

6. Kod ovisnosti općenito, obitelj često pati zajedno s osobom koja se bori s problemom, gubi se povjerenje, komunikacija zapinje. Vidite li slično u obiteljima gdje je jedan član, roditelj, partner ili tinejdžer, gotovo neprekidno na telefonu? Kako se to odražava na odnose u domu?

Bolesti ovisnosti nikada nisu problem samo jedne osobe, one su bolest cijele obitelji. Stručnjaci ovisnost često nazivaju “obiteljskom bolešću” jer ponašanje ovisnika duboko narušava stabilnost, financije, emocionalno zdravlje i odnose među svim članovima kućanstva. I ovdje možemo govoriti o nekoliko faza. Na primjer, članovi obitelji, u želji da pomognu, nesvjesno prilagođavaju svoj život ovisniku, roditelji opravdavaju njegove izostanke s posla ili iz škole te lažu okolini kako bi sačuvali obiteljski ugled i time zanemaruju vlastite emocionalne i fizičke potrebe. Obitelj postaje disfunkcionalna jer je obiteljsko okružje u stalnom stresu. Bolesti ovisnosti u obitelji dovode do gubitka povjerenja, povlačenja iz društvenog života, skrivanja problema od rodbine i prijatelja, život postaje nepredvidljiv, financijski opterećen. Ono što treba napomenuti, kao i kod drugih vrsta neprimjerenog ponašanja, jest da djeca koja odrastaju u obitelji s problemom ovisnosti imaju znatno veći rizik da i sama u odrasloj dobi razviju neku vrstu ovisnosti ili uđu u partnerske odnose s ovisnicima.

Ali pitanje je bilo ipak usmjereno na neprekidno korištenje telefona. U zadnje vrijeme pojavile su se inicijative za stroža pravila za korištenje pametnih telefona u školi, pristup djece društvenim mrežama i drugim digitalnim platformama. Prema prijedlogu Europske unije, djeca mlađa od 13 godina ne bi mogla imati račune na društvenim mrežama, dok bi mladima od 13 do 15 godina pristup bio moguć uz roditeljski ili skrbnički nadzor. Prijedlog za sada nije konačan i tek treba proći europski zakonodavni postupak, no najava pokazuje smjer u kojem Europska komisija želi razvijati zaštitu djece u digitalnom prostoru. Pri tome mora nam biti jasno da sama zabrana bez edukacije neće riješiti problem, ali će roditeljima ipak olakšati postavljanje granice.

7. Iz kliničkog iskustva, znamo da razdoblja povećanog stresa, poput onog tijekom pandemije, mogu potaknuti bijeg u različite oblike ovisničkog ponašanja. Vidite li taj isti obrazac danas, u svakodnevnom, “mirnom” životu, kad ljudi pod stresom posežu za telefonom kao bijegom od stvarnog svijeta?

Pandemija nam je donijela doba “novog normalnog”. Tada smo silom prilika preko noći naučeni na drugačiji način života, na drugačije obrasce komunikacije, što je na žalost kao posljedicu donijelo problem epidemije mentalnih bolesti.

Ne bih se složila da smo se nakon pandemije vratili “mirnijem” životu. Pandemija je, koliko god nam se činilo suprotno, u biti ubrzala život jer smo neprimjetno uplovili u moderni, virtualni svijet. Digli smo se na sljedeću razinu. Informacije su nam trenutne, postali smo izrazito mobilni, i nama je telefon postao još za vrijeme pandemije “najbolji frend”, sve dobivamo odmah (dostava hrane unutar pola sata, informacije jednim klikom), naš prag tolerancije na frustraciju i dosadu je izrazito smanjen. Ubrzani ritam modernog života, kronični nedostatak vremena i stalni pritisak za postignućem postali su jedni od najsnažnijih okidača za razvoj modernih bolesti ovisnosti. Živimo u svijetu koji cijeni produktivnost i stalnu dostupnost, pa se ovisnost često razvija kao mehanizam prilagodbe na preveliki stres.

Moje je mišljenje da danas teško možemo odvajati telefon koji nam služi za osnovno snalaženje u trenutnom svijetu i dnevnim radnim i obiteljskim obavezama, od bijega od stvarnog svijeta. Danas nam sami mobiteli nude, osim aplikacija koje nam pomažu u svakodnevnom životu, i aplikacije koje nam pomažu kod stresa. Pitanje je što i kako istražujemo na pametnom telefonu. Ovdje se radi o pojmu petlja povratne informacije, personalizirani loop, što označava činjenicu da svaka interakcija, pa makar i na nekoliko sekundi gledajući neki video, kada skrolate, što lajkate, šalje podatke algoritmu. Na temelju tih podataka, umjetna inteligencija stvara savršeno personalizirani profil vaših interesa, takozvano mikro-targetiranje. Aplikacija vam u svakoj sekundi servira sadržaj koji će kod vas osobno izazvati najjaču emocionalnu reakciju, bilo to oduševljenje, smijeh ili bijes. I to je začaran krug za lagano bježanje od realnosti.

8. Postoje li skupine ljudi za koje bismo, iz Vašeg iskustva s ovisnostima općenito, mogli reći da su posebno ranjive na razvoj tjeskobne, kompulzivne vezanosti za mobitel i aplikacije?

Etiologija (podrijetlo i uzroci) bolesti ovisnosti su iznimno kompleksni. U pravilu ovisnost nikada nije uzrokovana samo jednim čimbenikom, već nastaje kao rezultat interakcije bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika, pri čemu možemo govoriti o genetskoj predispoziciji, jer istraživanja pokazuju da genetika objašnjava između 40% i 60% rizika za razvoj ovisnosti. Bitna je dob razvijanja ovisnosti, pa je adolescencija najizloženije doba za razvoj ovisnosti.

Samo mentalno zdravlje i obilježja ličnosti, kao i načini suočavanja sa životnim problemima, igraju ključnu ulogu. Osobe koje pate od neprepoznatih ili neliječenih mentalnih poremećaja često koriste alkohol, droge ili videoigre kako bi ublažile vlastitu emocionalnu bol. Osobine ličnosti kao visoka impulsivnost, niska tolerancija na frustraciju te stalna potraga za uzbuđenjima (engl. sensation seeking) čine pojedinca podložnijim eksperimentiranju i brzom razvoju ovisnosti. Uz sve navedeno, nikako se ne treba izostaviti utjecaj okoline, npr. utjecaj vršnjaka, koji je osobito izražen kod mladih. Potreba za pripadanjem grupi i socijalnim prihvaćanjem često vodi do prvog kontakta s ovisničkim ponašanjem.

9. Kad pacijentima ili njihovim obiteljima savjetujete kako smanjiti stres, koje konkretne korake preporučujete? Postoji li nešto poput “digitalnog sata mirovanja” ili prava na nedostupnost izvan radnog vremena za koje mislite da bi trebalo postati standard, a ne iznimka?

Tvrtke koje poštuju svoje djelatnike i pozitivno zakonodavstvo imaju sve manje problema i prepoznaju vrijednost visokog uloga u ljudske potencijale. Osnivaju se uredi za ljudske resurse, kojima je primarni zadatak smanjenje stresa na radnom mjestu. Internim pravilnicima do detalja su regulirani odnosi i ponašanja među djelatnicima, ali i sustavi nagrade i kazne za neko ponašanje. Vrlo je važna edukacija zaposlenika o upoznavanju s internim pravilnicima, jer je odgovornost o poštivanju pravila obostrana.

Učinkoviti alati za brzo i dugoročno smanjenje stresa uključuju tehnike svjesnog disanja, tjelesnog opuštanja i kretanja koje možete primijeniti bilo gdje. Usmjerite pažnju na sadašnji trenutak i promatrajte misli bez osuđivanja. I nije na odmet znati da deset minuta brzog hodanja potiče otpuštanje endorfina i time smanjuje stres.

10. Svjetska zdravstvena organizacija je ovisnost o videoigrama već uvrstila kao službenu dijagnozu, dok opća ovisnost o mobitelu i društvenim mrežama to još formalno nije, unatoč sve većem broju istraživanja o tome. Istovremeno, hrvatski strateški dokumenti za mentalno zdravlje predviđaju porast broja mentalno oboljelih, ponajprije među mladima. Mislite li da naš sustav javnog zdravstva dovoljno prepoznaje da se digitalna ovisnost često razvija već od najranije dobi, i da bismo za desetak godina mogli dobiti generaciju odraslih, radno sposobnih ljudi koji na Vaš stol dolaze s posljedicama koje su počele još u djetinjstvu?

Kao prvo, već imamo porast mentalno oboljelih, ne samo u Hrvatskoj već u svjetskim razmjerima. Mentalni poremećaji uključuju značajne poremećaje u razmišljanju, emocionalnoj regulaciji ili ponašanju i obično su vezani uz distres ili oštećenja važnih područja funkcioniranja. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, 2019. godine je 1 od svakih 8 ljudi u svijetu živio s mentalnim poremećajem, pri čemu su najčešći bili anksiozno-depresivni poremećaji. Nakon samo jedne godine, dakle 2020., broj ljudi koji žive s anksiozno-depresivnim poremećajem značajno je porastao, što se može povezati s promjenama načina života i rada uzrokovanim pandemijom Covid-19 bolesti. Početne procjene ukazuju na povećanje od 26%, odnosno 28%, za anksiozne i velike depresivne poremećaje u samo jednoj godini. U Europskoj uniji, prema podacima Eurostata, 3,7% svih smrtnih slučajeva bilo je posljedica mentalnih poremećaja i poremećaja u ponašanju.

Dodatni problem je taj da je mentalno oboljela osoba u prvo vrijeme opterećena vlastitim zdravljem i shvaćanjem da nešto nije uobičajeno. Za većinu bolesti možemo obavljati preventivne preglede, testirati se, obavljati krvne pretrage i pokušati raditi na prevenciji, što nije slučaj kod mentalnih poremećaja. Ukratko, problem je već prisutan, a rješenja se tek nude.

11. Kad je riječ o ovisnostima i teškim navikama općenito, često se kaže da je najvažnije da obitelj ne zatvara oči i da ponudi pomoć na vrijeme. Kako bi, konkretno, izgledao taj prvi korak za obitelj u kojoj roditelji primijete da je dijete, ili da su i sami oni, previše vezani za ekran?

Prvi i najvažniji korak je postavljanje jasnih granica između online i offline svijeta.

Kada pitate umjetnu inteligenciju, dobit ćete zaista dobre savjete kako smanjiti izloženost ekranima. Na primjer, micanje boja s mobitela čini ga vizualno dosadnim i smanjuje želju za nesvjesnim skrolanjem, sakrijte društvene mreže u mape kako biste prekinuli automatsku naviku klikanja na njih čim otključate mobitel. Ostavite uključene samo pozive i važne poruke, a sve ostale obavijesti potpuno ugasite.

Ono što treba raditi od malena je uvesti dnevne navike koje uključuju vrijeme i mjesta bez mobitela i bez ekrana. I za kraj, umjesto mobitela kao budilice kupite staru, klasičnu budilicu, tako da jutro ne započnete s mobitelom u ruci.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti

Ivo KRIŠTIĆ