Dražen ZETIĆ: Današnji potomci žuberačkih Uskoka u svijetu: dijaspora i Hrvatska
Procesi iseljavanja koji su opustošili Žumberak stvorili su fascinantnu mrežu uskočkih potomaka diljem svijeta. Od Pennsylvanije i Chicaga do Kanade i Australije, žumberačka dijaspora već više od stoljeća predstavlja ključni oslonac u očuvanju grkokatoličke tradicije, a danas njezine nove generacije traže put natrag prema gorskim korijenima svojih djedova
Kada su potkraj 19. i početkom 20. stoljeća utihnule stare graničarske trube Vojne krajine, a siromaštvo i agrarna prenapučenost pritisnuli krševite proplanke Žumberačke gore, sinovi i kćeri neustrašivih uskočkih ratnika morali su donijeti tešku odluku. Zamijenili su svoje gorske stražarnice i povijesne hramove za neizvjesnost prekooceanskih brodova. Iseljavanje koje je započelo kao potraga za kruhom pretvorilo se u povijesni egzodus koji je demografski oslabio sam Žumberak, ali je istodobno stvorio nevjerojatno žilavu i povezanu dijasporu koja i danas ponosno nosi uskočki gen i vjernost bizantskom obredu.
Glavni valovi iseljavanja žumberačkih grkokatolika bili su usmjereni prema Sjedinjenim Američkim Državama, napose prema industrijskim središtima Pennsylvanije, Ohija i Illinoisa, gdje se naporno radilo u tamnim rudnicima ugljena i bučnim čeličanima Novoga svijeta.
Podizanje hramova u Novom svijetu: Prve uskočke župe u SAD-u
Dolaskom u daleku Ameriku, žumberački su uskoci sa sobom ponijeli ono najvrjednije što su imali u svojoj duhovnoj popudbini – svoju specifičnu vjeru, običaje, crkvenoslavenske knjige i julijanski kalendar. Budući da su u novoj sredini bili okruženi uglavnom rimokatolicima (Ircima, Poljacima, Talijanima) ili istočnim pravoslavcima, osjećali su duboku potrebu za osnivanjem vlastitih crkvenih općina kako bi sačuvali svoj grkokatolički i uskočki identitet od potpune asimilacije.
Tako već potkraj 19. i početkom 20. stoljeća niču prve hrvatske grkokatoličke župe na tlu Sjeverne Amerike. Posebno važno povijesno mjesto zauzima župa sv. Nikole u Clevelandu (Ohio), utemeljena 1902. godine, te župa sv. Petra i Pavla u Chicagu (Illinois). Ove su crkve desetljećima funkcionirale kao prave male duhovne, kulturne i društvene oaze Žumberčana u Americi. Unutar zidova tih hramova, pod prepoznatljivim i bogatim ikonostasima, odjekivalo je drevno staroslavensko pjevanje, a okupljeni vjernici – noseći ponosna prezimena poput Smičiklas, Badovinac, Hranilović, Delivuk, herceg ili Rajaković – čuvali su živu, toplu vezu s domovinom.
Ubrzo nakon crkvenih župa, dijaspora osniva i svoja bratska potporna društva, koja su integrirana u Hrvatsku bratsku zajednicu (HBZ). Ta su društva pomagala novim, prestrašenim doseljenicima u pronalaženju posla i preživljavanju u surovim uvjetima rane industrijalizacije, ali su istodobno slala izdašnu novčanu pomoć za obnovu kuća, crkava, putova i škola na samom Žumberku, pokazujući nevjerojatnu solidarnost s obiteljima koje su ostale u starom kraju.
Izazovi asimilacije i nova buđenja treće i četvrte generacije
Kroz duga desetljeća i neumoljivu smjenu generacija, potomci žumberačkih uskoka u Sjedinjenim Državama, Kanadi i Australiji prošli su kroz snažne društvene procese jezične i kulturne asimilacije. Danas treća ili četvrta generacija iseljenika, potpuno uklopljena u tkivo modernog zapadnog društva, rijetko ili gotovo uopće ne govori hrvatski jezik. Međutim, ono što ostaje fascinantno i sociološki intrigantno jest opstanak duboke svijesti o uskočkom podrijetlu i vjerskoj posebnosti.
Mnoge hrvatske grkokatoličke župe u dijaspori s vremenom su, zbog administrativnih razloga i manjka domaćeg klera, integrirane u širi kontekst Rusinske ili Ukrajinske grkokatoličke metropolije u SAD-u. Unatoč tome, unutar tih višenacionalnih zajednica potomci hrvatskih uskoka i dalje ljubomorno čuvaju sjećanje na Žumberak. Svjedočanstvo tome su obiteljske relikvije, stare fotografije djedova u uskočkim odorama i priče koje se prenose s koljena na koljeno.
Posljednjih godina, zahvaljujući digitalnom dobu, internetu, genealogiji i društvenim mrežama, svjedočimo svojevrsnoj renesansi interesa mlađih generacija za vlastite korijene. Mladi Amerikanci, Kanađani i Australci žumberačkih prezimena sve češće samostalno istražuju svoja obiteljska stabla, posjećuju povijesne uskočke internetske portale i forume te organiziraju turistička i hodočasnička putovanja u djedovski kraj kako bi uživo vidjeli planinske vrhunce o kojima su slušali u djetinjstvu.
Unutarnja migracija i most prema domovini: Žumberak kao mjesto susreta
Dok se u dalekom svijetu plamen tradicije održava kroz župne i obiteljske zajednice, povijest uskočkih potomaka ispisana je i kroz unutarnje migracije u samoj Hrvatskoj. Tijekom 20. stoljeća, paralelno s oceanskim odlascima, tisuće Žumberčana napustile su svoja gorska ognjišta i naselile se u obližnjim urbanim središtima – Zagrebu, Karlovcu, Samoboru, Jastrebarskom i Ozlju. Te su zajednice u gradovima formirale čvrstu i dobro organiziranu urbanu dijasporu. Upravo zahvaljujući njima, osigurana je biološka i kulturna obnova grkokatoličke zajednice u Hrvatskoj.
Iako je sam Žumberak danas demografski osiromašen, s mnogo napuštenih sela i zatvorenih škola, on svake godine iznova magično oživi tijekom velikih crkvenih blagdana i povijesnih manifestacija. Tada se potomci uskoka iz svih dijelova Hrvatske, ali i iz inozemstva, u rijekama automobila i hodočasnika okupljaju na gorskim proplancima.
Ključne točke tog ponovnog susreta, nacionalnog ponosa i duhovnog pročišćenja su tradicionalna proštenja, poput onih na najvišem vrhu Svetoj Geri, u Sošicama, Krašiću ili u Žumberačkom Vikarijatu. Udruge poput “Žumberačkih uskoka” i povijesnih postrojbi igraju nezamjenjivu ulogu u ponovnom povezivanju cjelokupnog iseljeništva s rodnim krajem. One neumorno organiziraju kulturne susrete, znanstvene skupove, obnavljaju povijesne spomenike, utvrde i kapele te potiču očuvanje uskočke materijalne i nematerijalne baštine.
Zaključak: Neprekinuta nit povijesti
Današnji potomci žumberačkih uskoka, raštrkani od pitomih brežuljaka Žumberka i ravnica Slavonije pa sve do nebodera Chicaga i Sydneya, živi su dokaz da granice, vrijeme i oceani ne mogu izbrisati identitet koji je kovan pet stoljeća na prvoj crti obrane. Bilo da danas žive pod neonskim svjetlima američkih velegrada ili u iskonskoj tišini žumberačkih stoljetnih šuma, ovi ljudi ostaju neraskidivi, živi mostovi tradicije. Oni su čuvari prebogate liturgijske, duhovne i povijesne baštine koja ponosno spaja kršćanski Istok i Zapad, ponosnu prošlost svojih ratničkih predaka i modernu budućnost svojih potomaka.
Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti
Dražen ZETIĆ
