Aleksandar Dender: Markat – kurioština iz Kotora
Markat mi je ponekda činio i tugu, sjećam se zimskih tamnih večeri, puše bura, i silueta pogrbljenih starica uvijenih u crne šalove, šjore Bepe ili šjore Ane koje su prodavale kostanje koje je rijetko ko kupovao u onom mraku sa malo svijetla koje je dolazilo jedino od vatre iz bačve na kojoj su se pekli kostanji
Evo i jedne kurioštine. Vjerovatno su se mnogi od vas zapitali, a i mene su mnogi pitali, zašto Kotorani svoju tržnicu zovu “Markat” iako se na talijanskom tržnica zove “mercato” – merkato, dakle sa “e”. Odgovor je prost. Osim zidina i cijelog grada podignutog nakon potresa iz 1667 godine, Venecija nam je ostavila i svoj, venetski, dijalekt, naravno u našoj obradi. U venetskom dijalektu tržnica se zove “marca’ ”- marka’ sa naglaskom na zadnje a. Mi smo iz talijanskog naziva dodali na kraju “t” i eto ga markat.
Sjećam se, kao mali išao bih na Markat sa babom Ljubicom rano ujutro oko 6 ura, tada se rabotalo od 6 do 2 kada bi zafišćala fabrika Rivijera. Grbaljke, Njegušice, Konavojke već bi zauzele bankove koji su se šarenili od povrća i voća, a mirisi sa markata još su mi u nosu. Grbaljske pamidore, škaljarska salata, konavojski brokoli, njeguški sir i pršut, praske, grožđe, crno, bijelo i rozaklija, smokve petrovače i sušelice, sve freško, čekali su Kotorane, a Muljani sa ribaricama bi pristajali uz rivu i vadili kašete sa ribom i nosili u peškariju. Jozo i Mili već bi spremili meso i naravno džontu koja je obavezno išla uz njega. Mili bi stavio meso u kartu, dodao džontu i iz visine ga bacio na vagu, kazaljka se još ne bi zaustavila a on bi već odredio cijenu. Kako nije bilo frižidera kupovalo se na malo, najviše za dan, dva, a maslo se čuvalo u vodi, ovo današnje bez ukusa i mirisa ne može se usporediti sa tadašnjim iz vode. Pri kraju pjace stajali su Tripo Balota i žena mu sa bačvom punom ribe slane i salamure od koje smo pravili paštelu za ribanje. I nije bilo kao danas, iako je subota bila pazarni dan, markat je svakoga dana bio pun izuzev nedjelje, tada bi ostajali jedino prodavači dinja i pipuna.
Markat nije bilo samo mjesto za trgovinu već i mjesto susreta, razgovora i ćakula jer su se svi znali, svako je imao svoju omiljenu Grbaljku ili Njegušicu kod koje je kupovao, rano ujutro bilo bi tiho, a kako bi krenula trgovina počela bi vreva i dozivanje, ajde mlada, evo salate, salate, pamidore, provaj sir, a pod Markat je ordinirao i Frano Treštele sa svojim čuvenim kapotom sa dubokim špagom u koji je trpao ukradenu špenzu.
Markat mi je ponekda činio i tugu, sjećam se zimskih tamnih večeri, puše bura, i silueta pogrbljenih starica uvijenih u crne šalove, šjore Bepe ili šjore Ane koje su prodavale kostanje koje je rijetko ko kupovao u onom mraku sa malo svijetla koje je dolazilo jedino od vatre iz bačve na kojoj su se pekli kostanji.
Markat već gotovo 120 godina vjerno služi građanima Kotora i jedan je od simbola grada. Nadamo se da će inicijativa koju su prema državi uputili Dolores Fabijan Gašler i Ilija Mlinarević uroditi plodom i da će Markat biti upisan na listu nacionalnih kulturnih dobara Crne Gore.