Alen Tomić (kolumna Levijatan na buzaru): IDIOT
Naše razumijevanje života, baš poput gromoglasna obrambenog osmjeha Nastasje Filipovne, ostavlja nas nijemima jer neiskvarena dobrota uspijeva progovoriti jedino kroz šutnju za koju još ni u Schneiderovu zavodu nisu pronašli odgovarajućeg imena ni objašnjenja
Najpogubniji izraz sebeljublja je apstraktno čovjekoljublje; od njega se lako živi i u njemu se mirno spava. Sačinjen od najfinije tkanine iluzija zaogrće nas u ruho nepogrešivih pravednika. Omamljeni prizorima žrtvovanja bez žrtve, pokajnika bez grijeha ili pak trudbenika bez kapi znoja, od Danteova zloglasnog natpisa nad ulaznim vratima pakla pa sve do ustavotvornih dokumenata suvremenih demokratskih društava znatno je lakše voljeti čovječanstvo od čovjeka. Ali, car je gol i na blještavoj površini njegova mišićavog torza uočavamo obrise svijeta koji se u sebe povremeno, ali nepovratno urušava.
Oko devet sati ujutro, za jugovine, knez Miškin se u vagonu trećeg razreda približavao petrogradskom kolodvoru. Sasvim rasterećen i optimističan nakon višegodišnjeg relativno uspješnog liječenja u zapadnoj Europi, mladi muškarac pomalo neobične fizionomije i neprikladna načina odijevanja započinje svoju nesvakidašnju životnu avanturu. Na tom putu pratit će ga brojni usponi i padovi, ali i nepregledna lepeza raznovrsnih likova i sudbina.
Kneza Miškina krasi neizmjerna dobrota. Za razliku od uobičajenih postupaka detaljne psihološke karakterizacije likova, Dostojevski Miškina tipizira i uzdiže na razinu arhetipske neiskvarenosti. Njegova neizmjerna dobrota je ogledalo na kojem se zrcali moralna izopačenost drugih; on postaje ono drugo njih samih, njihova potajna čežnja i želja kojoj su već odavno uslijed životnih okolnosti okrenuli leđa. Kroz Miškina Dostojevski promišlja perspektive života izvan realnih mogućnosti njihova ostvarenja: moralni contradictio in adiecto doveden je do usijanja, a izlaz iz dotičnog stanja vodi jedino još preko nesvjesnog, tj. epileptičnog. Knez Miškin je ujedno kristolika karikatura moralne degradacije druge polovice 19. stoljeća. Oproštaj je naravno kao i inače poprilično tragikomičan: Miškin svojom dobrotom ne uspijeva postići značajniji uspjeh. Okružena vrtlogom zbivanja, spletki i nerezonskih raspleta, njegova plaha narav postaje najopskurnijom tamnicom međusobno nepomirljivih htijenja i svjetonazora. Stoga i ne čudi da se razrješenje Miškinove nepomirljive neiskvarenosti spram nadirućih parcijalnih interesa drugih likova završava u svojevrsnom ludilu: knez Miškin je zanijemio i postao još većim idiotom nego što je bio prije uspješnog liječenja u Schneiderovu zavodu.
Miškinova nijemost, praćena ronjenjem suza uz blijedo i nepomično lice Rogožina, pogađa prestravljenog čitatelja ravno u srce, prizivajući mu pritom u sjećanje miris jutarnje jugovine koja se neprestano i na mahove miješa s pitanjem: zar se eto moralo sve odviti baš tako?! Naše razumijevanje života, baš poput gromoglasna obrambenog osmjeha Nastasje Filipovne, ostavlja nas nijemima jer neiskvarena dobrota uspijeva progovoriti jedino kroz šutnju za koju još ni u Schneiderovu zavodu nisu pronašli odgovarajućeg imena ni objašnjenja.