Alen TOMIĆ: SELF-IMPROVEMENT KAO REGULATIVNI IZLAZAK U SVIJET

Početi od sebe

Francuski filozof i matematičar René Descartes rodio se u vremenu punom uzbuđenja, previranja i nesigurnosti. Certesius je dijete 17. stoljeća, dijete Tridesetogodišnjeg rata, izuma prvih astronomskih teleskopa, Shakespeareov i Spinozin suvremenik, dijete zlatnog doba barokne kićenosti i nadasve početka povećane kolonizacije sjevernoameričkog kontinenta. Poput vremena iz kojeg je izrastao i sam René je nemirna i neobuzdana duha. Vječiti putnik u potrazi za novim iskustvima proputovat će gotovo cijelu Europu i živjeti u, za to vrijeme najvažnijim, europskim prijestolnicama. U potrazi za mirom nastanit će se u Nizozemskoj i posvetiti predanom i sustavnom znanstvenom radu koji neće biti lišen, poput njegova života, traganjem i previranjem. Njegova drskost očitovat će se već pri odabiru jezika kojim je napisao svoja najvažnija djela. Latinski je za to vrijeme bio jezik učenih ljudi, znanosti te općenito izraz pripadnosti visokoj kulturi. Descartes unatoč svemu piše Discours de la méthode na narodnom, francuskom jeziku, jeziku običnih ljudi i puka. Renéova narav je na neobičan i pomalo skriven način našla put do njegova znanstvenog izričaja i učinit će ga našim saveznikom u potrazi za razrješenjem klupka života.

Descartes je filozofskim pitanjima pristupao sa stajališta racionalizma. Dosljedna i disciplinirana upotreba mišljenja osigurat će u konačnici neprikosnoveno jasan uvid u temeljna načela znanja i spoznaje, a time posljedično rasvijetliti i osigurati nam pouzdano znanstveno oruđe za razumijevanje svijeta. Iskustvo je varljivi svjedok i potrebno ga je nadomjestiti nečim daleko sigurnijim. Primat racionalnog zagospodarit će i očarati Francuza do te mjere da će u jednom trenutku posumnjati u ispravnost osjetilnog doživljaja svijeta u cijelosti. Ako su naša znanja o svijetu možebitno tek puka vjerovanja i nagađanja, postavlja se pitanje možemo li išta o sebi, drugima i svijetu znati sa sigurnošću. Osjetila i doživljaji nas varaju ili nam povremeno mogu posredovati nepouzdanu sliku, zavesti nas na krivi trag, ostaviti dojam da stvari jesu onakve kakve zaista nisu i otvoriti neprekinuti lanac sumnje.

Štoviše Descartes se poput alkemičara poigrava slikama i poziva nas da zamislimo zlog demona koji upravlja svim našim doživljajima i zlonamjerno nam prikazuje jednu neistinu za istinu, ono što nije kao da jeste. Na koji način sa sigurnošću onda mogu tvrditi da upravo čitam ovaj tekst, možda sanjam, možda se jednostavno varam. Naše intuitivno razumijevanje zdravog razuma nas zasigurno priječi da radikalno posumnjamo u realnost svega što nas okružuje jer nemamo pravoga razloga za takvu vrstu sumnje, ali s kojim pravom možemo tvrditi da je baš sve što osjetilno percipiramo ujedno i istinito. Možda stvari nisu baš onakve kakvima se na prvi pogled čine.

Zašto ne bismo radoznalosti radi posumnjali u sve, ispravnost svega što postoji, što osjetilno doživljavam, u realnost ovih ruku, ulice kojom hodam, glasova djece u pozadini, naprosto u realnost onoga koji ovdje sjedi i promatra rominjanje kiše na susjednim krovovima. Rastegnemo li ovu kartezijansku sumnju do neviđenih razmjera, ostaje nam pitanje u što uopće možemo biti sigurni. Descartes nam, nakon što nas je doveo do radikalnog metodološkog skepticizma, nudi ruku spasa: ako bih se varao o svemu što osjetilno doživljavam, ipak mora postojati neki ja koji  je prevaren; ako je sve što me okružuje lažna slika mojih osjetilnih iluzija i ako je moje mišljenje o svemu do sada bilo krivo, ipak sa sigurnošću mogu tvrditi da postoji neki ja koji krivo misli: cogito ergo sum. Mislim, dakle jesam krajnji je izraz superiornosti pouzdanog mišljenja nad nepouzdanošću osjetilnog iskustva, pobjeda onog neupitnog naspram mogućnosti iluzije.

Shvativši da je radikalno osvjedočenje samosvijesti kao jedine istine u koju možemo biti sigurni temeljno načelo svake buduće filozofske misli, Descartes nam kao mogućnost izlaska iz kognitivne začahurenosti i zarobljenosti u ljusku autoreferentne samodostatnosti mišljenja nudi metodu i time postaje klasikom filozofske self-help literature.

Doživjeti sebe posredstvom neupitne samosvijesti, onoga da ja unatoč svemu, svim varkama i promašajima ipak jesam, zapravo znači čvrsto stajati na tlu u čije smo se sumnjičavo podrhtavanje prethodno neugodno uvjerili. Sve u što smo sumnjali zadobilo je nove konture, nova obličja i ulozi su u toj igri znanja i neznanja nanovo podijeljeni. Nesigurnosti koje su nas prethodno sumnjičavo grizle izgledaju dosta pitomije. Unatoč svemu ja ipak jesam, postojim. Descartesov metodološki skepticizam portretira jednu poprilično šizofrenu nepriliku. Neupitno uporište moramo pronaći u sebi, u mišljenju, odnosno u onome što nas načelno ne može zavesti i navesti na pogrešno zaključivanje.

Rezultat je oskudan, ali ipak pouzdan; samosvijest je jedino u što neupitno mogu biti siguran.

Ostati pak u sferi samosvjesnog samozadovoljstva je nemoguće. Mora se izaći van, ususret svijetu. Unatoč prethodno prevladanoj nesigurnosti tragovi sumnje i dalje nisu izbrisani, stvarnost je i dalje onakva kakva jest, puna zagonetne varke i zavodljivosti. Ponovni izlazak u svijet stoga mora biti pomno osmišljen, kvalitetno i dobro utemeljen na prethodno zadobivenoj sigurnosti, drukčiji; inovativan iskorak prema onome od čega smo prethodno tako grčevito bježali. Dosjetka je izraz lukavosti, a Descartesa je život naučio da se prema izlazu uvijek treba odlučno i ravno kretati. Zadaću mosta između mene i svijeta preuzet će na sebe metoda, poveznica koja će francuza od običnog self-help autora pretvoriti u propovjednika filozofskog self-improvement pokreta.

Izlazak u svijet

Postupak ponovnog izlaska u svijet izložen je u Discours de la méthode u četiri koraka

Prvo.  Prihvaćajmo kao istinito isključivo ono što nam je jasno i razgovijetno, clare et distincte. Sve ostalo privremeno odbacimo i podvrgnimo daljnjem propitivanju. Ovim prvim korakom Descartes nam ukazuje na skroman a ipak presudan uvid: život se može odvijati i konzumirati u njegovoj jednostavnosti, neposrednoj samorazumljivosti i čistoći. Sva znanstvena previranja, zamršena i kompleksna teorijska tumačenja moguće je i potrebno podvrgnuti kriteriju evidentne razumljivosti i dovesti ih do općeg zdravorazumskog konsenzusa jer sensus communis je prema kartezijanskom načelu općeljudska odlika na čiji nedostatak se nitko ne žali. Svi mi imamo dovoljno zdravorazumske pameti i nije neprilika u manjku već u krivoj primjeni iste.

Ponirući u smisao prvog metodološkog koraka uviđamo da se izazovi isprva čine većima nego što to oni uistinu jesu.

Drugo. Sve složene probleme rastavimo i raščlanimo na manje jednostavne sastavnice. Ono što nam se isprva čini suviše složenim potrebno je dosljednim analitičkim postupkom rastavljanja usitniti na elementarne dijelove od kojih je kompleksna cjelina složena. Red stvari i redoslijed našeg doživljaja nije uvijek kronološki podudaran, odnosno stvari i događaji nisu uvijek onakvi kakvim nam se predstavljaju. Zamršenost iskustva može biti tek posljedica krivog gledanja, nemogućnosti jednostavnog uvida u složene komponente života i događaja u cjelini. Odmak je nemoguće postići bez prethodnog pojednostavljivanja. Jednostavnost je moguća jedino pod pretpostavkom pronicanja u najsitnije pore onoga od čega je nešto složeno. Drugi metodološki korak se služi perfidnošću mišljenja, sposobnošću da unutar sveobuhvatnih pojava uočavamo kauzalne odnose kao gradivne elemente života. Descartes drugim korakom provodi svojevrsnu demistifikaciju onih pojava koje nas svojom složenošću navode na krive zaključke. Drugi korak je metodološki komplementaran s postulatima prvoga. Kombinirajući ova dva postupka dolazimo do presudnog self-improvement uvida: život je daleko jednostavniji nego što se to prvobitno čini; moguće ga je ispravnim postupnim raščlanjivanjem u cijelosti svesti na jednostavne i jasno te razgovijetno razumljive sadržaje, njima ovladati i zagospodariti te u konačnici zadobiti svijet kao mjesto od našeg povjerenja.       

Treće. Jednostavne dijelove dobivene primjenom drugog koraka potrebno je iznova složiti u smislenu cjelinu. Descartesov motiv nije osiromašenje iskustva, radikalno pojednostavljivanje života i bježanje od cjeline. Cjelinu je potrebno pripitomiti, ali ne i ukinuti. Stoga se u trećem koraku upušta u maštovitu igru ponovnog slaganja prethodno rastavljenih kockica. Ako bi prethodno usitnjenu cjelinu iskustva života prepustili nemilosrdnom pojednostavljivanju suviše bi osiromašili životno, filozofsko i znanstveno iskustvo života. Kartezijanska namjera stremi ponovnoj uspostavi iskustva, a ne njezinom poništenju. Zadobiti svijet znači pronaći i uspostaviti novi red stvari, onakav kakav nam je prihvatljiv, jasan i odjelit od svega što nas zbunjuje i obmanjuje. Raslojavanje koje bi imalo za svrhu isključivo pojednostavljivanje nije prihvatljivo rješenje jer na neprirodan način uskraćuje subjekt svih onih ljepota koje mu je moguće iskusiti tek kroz cjelinu.

Novi red stvari, svojevrsni racionalistički new world order moguće je postići time što rastavljanjem složenih problema na manje komponente uspijevamo otupiti oštricu gigantske prijetnje suviše nepoznatoga, ali istovremeno dobivamo mogućnost da prilagodimo stvarnost našim mogućnostima razumijevanja.

Racionalistička metodološka inventura onoga što mogu znati o onome što mi je predmet iskustva je zapravo igra života satkana po mjeri čovjekovih mogućnosti. Nadići nelagode proizašle iz varljivosti iskustva nije moguće isključivo negiranjem, potrebno je prevrednovati pristup, uspostaviti novi red stvari među pojavama, pobijediti ono zbunjujuće i otežavajuće tako što ćemo ga učiniti primjerenim ljudskim mogućnostima razumijevanja.

Svijet nije moguće mijenjati, ali je moguće uskladiti svoj pogled na svijet s onim što svijet jest, s načinom na koji nam je dan u predodžbi.

Descartesova metoda je neizvediva ukoliko nemamo pred očima smjelog i odvažnog čovjeka koji na prirodu gleda kao na mjesto i podij za samodokazivanje i ostvarivanje sebe. Izvedba metodološkog postupka nas neprekidno vraća na početnu postavku racionalističkog self-help pogleda na svijet: (promjenu) započni krenuvši od sebe; mijenjam se, dakle jesam.

Četvrto. Postupak ponavljaj i provjeravaj sve dok ne postigneš poželjnu jasnoću i razgovjetnost iz prvog koraka. Ponavljanje je majka znanja, otkriva nam suptilne i tanašne nijanse koje smo prethodno previdjeli. Upornost je pak desna ruka ponavljanja. Bez upornosti ponavljanje je nezamislivo. Stoga istinska promjena pogleda na svijet ponovo zadobivenim i opravdanim izlaskom u svijet ne ide bez upornog i odlučnog pokušaja da se blagodat primjene metode doista i ispravno provede do kraja. Racionalistički antibiotik potrebno je popiti do zadnje kapsule. Odustajanje nas vraća na početne postavke varljivosti i obmane. Istinska promjena pogleda može se ispravno vrednovati tek ako smo u mogućnosti opetovano ponavljati i provjeravati proces. Metoda je izraz svakodnevnog osvještavanja onoga očitog, dozivanje u pamet i neprekinuti lanac uključenosti u život.

Četvrto pravilo nema zaseban sadržaj, živi od opetovane primjene postupaka opisanih kroz prva tri koraka, ono je izraz čovjekova straha od horror vacui: bolje je željeti ništa, nego ništa ne željeti.

Nemoguće je živjeti život bez sadržaja. Zatvorenost u sebe, u prostor samosvijesti, nije konačni cilj čovjekova odnosa prema stvarnosti; iskustvo je potrebno uvijek iznova osmišljavati izlazeći u susret početnoj varljivosti iskustva kojom smo do određene mjere uspjeli ovladati. Primjena četvrtog koraka otkriva nam nedostatnost prva tri. Pogled na svijet ne može biti začahureno dovršen, on se nanovo očituje kao potreba za razumijevanjem života u hramovima provizornih istina.

Vrijeme za kolebanje je isteklo: morale par provision

Četiri metodološka koraka osmišljena su kao učinkovito racionalističko oruđe za rješavanje znanstvenih i filozofskih izazova koje u svrhu priručnika samopomoći može imati i praktičnu primjenu. O razlikama između znanstvenih istina i svakodnevna života Descartes u Raspravi slijedi jednu pomalo drukčiju nit. Bolje je uopće ne istraživati nego istraživati bez metode, odnosno bez pravilno osmišljenog pristupa rješavanju problema, bez jasno strukturiranih koraka, bez kvalitetne pripreme. Nasumična i stihijska rješenja nalikuju odgodama i ne doprinose napredovanju. Ljudski duh je u mogućnosti sve spoznati, ali je najprije potrebno primijeniti metodičku skepsu kako bi razgraničili i odstranili sve ono što nam se može potkrasti, što nas je u prilici zavesti i na krivi trag navesti. Potrebno je ojačati prirodno svjetlo i snagu uma i nametnuti svojoj volji utege koje ćemo kasnijim metodološkim postupkom taljenja preoblikovati u krila.

Znanstveno promišljanje svijeta traži sustavna i uporna istraživača. Međutim, svakodnevni život nije takav i nemoguće ga je u nedogled promišljati jer djelovanje ne trpi odlaganja. Stoga Descartes osmišljava nova pravila za praktični život koja će kulminirati u stavu da je političko-moralno djelovanje, pojednostavljeno rečeno: odluke koje donosimo svakodnevno bez prethodne metodološke analize i provjere, tek provizorno, odnosno privremeno utočište u nemogućnosti trenutnog pronalaska boljih i jasnijih načela djelovanja. Svakodnevne odluke se uglavnom ne ravnaju prema racionalnoj metodi i stoga nalikuju više privremenim, provizornim rješenjima nego jasnim i odjelitim načelima. Na tom se mjestu još jednom jasno pokazuje kartezijansko nadilaženje ispraznog self-help motivacijskog uvjeravanja u smjeru self-improvement projekta: čovjek je u mogućnosti djelovati čak i pod uvjetima kada okolnosti nisu do kraja na dovoljno kvalitetan način razriješene, a pritom biti svjestan da postoji područje ideala. Moguće mu je postići privremeno zadovoljavajući status quo usprkos tome što on ne zadovoljava njegovu načelnu potrebu za sveopćim savršenstvom. Potrebe i okolnosti se mijenjaju, ali ideali ostaju kao trajna regulacija i motivacija ljudskog djelovanja. Moguće je djelovati provizorno, a težiti definitornom, odnosno biti spoj svega onoga što nas čini upravo onakvima kakvi jesmo. Kolebanju nema mjesta, nužno je djelovati usprkos tome što znamo da postupci nisu utemeljeni na čvrstim načelima. Provizorno djelovanje treba rezultirati fleksibilnijim i djelotvornijim subjektom, a istovremeno ga ne lišiti mogućnosti uzdizanja i napredovanja. To je sasvim opuštajuća i ugodna situacija u koju kartezijanski racionalizam smješta predmet svog istraživanja usprkos velikim očekivanjima i zahtjevima prema njemu.

Djelovanje ne trpi odlaganja i potrebno je zadovoljiti se privremenim rješenjima, a svakodnevni život satkan je od provizornih istina. Čovjek nije u mogućnosti u svemu postići savršenu metodološku preciznost pouzdanog racionalnog pronalaska načela. Ipak svijest o tome da se unatoč svemu mukotrpnim procesom mišljenja može doći do nepobitnog uporišta opravdava manjkavost svakodnevnog odlučivanja. Djelujemo po principu kao da. Descartesov moralno-politički postulat ušao je na velika vrata u europsku pravnu tradiciju i obilježit će naše razumijevanje odnosa pojedinca i društva, točnije interesnih skupina i društva u cjelini. Posao koji ne trpi odgodu postat će pravnim institutom za regulaciju društvenih prava i sloboda, omogućiti zakonodavnim, izvršnim i sudbenim predstavnicima političke moći i vlasti ograničavanje slobode pojedinca u svrhu postizanja nužne društvene kohezije te smislene distribucije ponude i potražnje usluga, regulirati pravo na štrajk te u bitnoj mjeri poslužiti kao platforma za suvremeno razumijevanje instituta priziva savjesti. Međutim, morale par provision dosegnut će vrhunac i ući u povijest na jedan puno skriveniji i suptilniji način. Njegov najvrjedniji doprinos razvoju suvremenog subjekta rezultat je dualističkog polariziranja mogućnosti i zbiljnosti, onoga što možemo postići naspram onoga što uspijevamo postići. Iako je Descartes ušao u povijest filozofije kao kompleksni dualist čija filozofija nije bila u stanju na zadovoljavajući način razriješiti odnos iskustva i mišljenja, res cogitans i res extensa, dotično dupliranje zbilje na iskustvo i mišljenje nije tako radikalan rascjep kao što se čini na prvi pogled. Moguće ga je pomiriti hermeneutičkim nametanjem self-improvement filozofske paradigme. Nepošteno bi bilo predbacivati Descartesu notornu činjenicu prema kojoj postoji fizički svijet iskustva podložan fizikalnim i biološkim zakonitostima s jedne i područje mišljenja i svijest s druge strane. Povijest filozofije mu najviše zamjera nemogućnost usklađivanja ova dva aspekta jednoga, ali pritom zanemaruje da Descartes nije razvijao filozofiju na oprečnosti ova dva načela već na pokušaju njihova usklađivanja. Suviše bi naivno bilo tvrditi da su oni ostali u tradiciji kartezijanskog nauka metafizički nespojivi i ontološki odijeljeni. Descartesov dualistički uvid ne treba promišljati kao odliku zbilje već kao nemogućnost i nesposobnost čovjeka da u sebi uskladi ova dva aspekta. Njegov deus ex machina će u potpunosti metafizički kompenzirati dualnost duha i tijela i biti neprikosnoveni jamac jedinstva svega što postoji, ali će dotična dualnost ostati kao trajno obilježje čovjekova života i njegova odnosa prema svijetu. Pomirenje je moguće postići jedino tako da se ova dva aspekta stvarnosti neprekidno imaju pred očima te da svako odlučivanje istovremeno stremi potrebi mišljenja za nepobitnom sigurnosti i postulatima svakodnevnog života koji ne trpi odlaganje djelovanja.

Svijest o tome da postoji jaz je zapravo spoznajno pomirenje razlika i ukidanje jaza. Priručnički rečeno: prihvati život onakvim kakav jeste i ne odlaži ono što moraš učiniti unatoč svim manjkavostima na koje ćeš pritom naići. Unaprijed se pripremi na nemogućnost jasnog i razgovijetnog uvida u ono što ti je činiti, ali svejedno ne gubi iz vida da postoji područje evidentnih istina koje vladaju svim tvojim provizornim rješenjima. Božju perspektivu nikada nećeš dostići, ali svejedno donosi sudove kao privremene hramove u kojima ćeš utažiti svoju glad za istinom. Teži nadogradnji sebe i svakim novim privremenim rješenjem sve jače osvijesti prisutnost onog uzvišenog u sebi. Kreći se između jasnoće i nejasnoće, onoga što sa sigurnošću o svijetu i sebi možeš znati i onoga što ti je činiti. Kartezijanski imperativ je vrhunac metafizičkih preduvjeta za self-improvement, čovjek je po prirodi biće koje spaja nemoguće. Naizgled nepremostivi jaz između iskustva i mišljenja nastao je u čovjeku i jedino ga je na tom mjestu moguće i pomiriti. Za sve ostalo pobrinut će se deus ex machina.