Angelo Scola: Dosta je bilo drskih napada crkvenjaka na Papu. Nisu u pravu!

Umirovljeni milanski nadbiskup Angelo Scola uskoro objavljuje novo izdanje svoje autobiografije «Ho scommesso sulla Libertà». U uvodu Kardinal piše o svojoj viziji “budućnosti kršćanstva”. “Na pojedinog papu potrebno se ‘naučiti’, to nam je trebalo i s Ivanom Pavlom II.”

1

Umirovljeni milanski nadbiskup Angelo Scola uskoro objavljuje novo izdanje svoje autobiografije «Ho scommesso sulla Libertà». U uvodu Kardinal piše o svojoj viziji “budućnosti kršćanstva”. “Na pojedinog papu potrebno se ‘naučiti’, to nam je trebalo i s Ivanom Pavlom II.”

Papa je Papa, graditelj mostova. A vjernik mu “duguje naklonost, poštovanje i poslušnost jer je on vidljivi znak i jamstvo jedinstva Crkve”. Zbog toga su “pogrešni sve drskiji napadi protiv pape Franje”, osobito “oni koji nastaju unutar Crkve”. Teške su to riječi upućene frontu koji se suprotstavlja Bergogliu. Uputio ih je kardinal AngeloScola na prvim stranicama ažuriranog izdanja autobiografije Ho scommesso sulla Libertà, napisane s Luigijem Geninazzijem (Solferino, 304 stranice). Knjiga, koja izlazi ovih dana, započinje esejem o “budućnosti kršćanstva”, u kojem nekadašnji patrijarh Venecije (od 2002. do 2011.) i nadbiskup Milana (od 2011. do 2017.) kaže da nije zabrinut zbog prijetnji crkvenog raskola, ali izražava žaljenje jer je u svetim palačama i među katolicima eksplodirala “borba između konzervativaca i progresista”. To je “povratak unatrag”, tvrdi umirovljeni kardinal.

Katastrofa nije nikad dolazila izvana, nego iznutra

Scola piše kako je iz numeričke perspektive “erozija katolicizma i općenito vjernika u Europi i Americi neosporna”, odnosno da raste broj onih koji na pitanje kojoj religiji pripadaju odgovaraju sa “nijednoj”, dotle da se neki promatrači počinju pitati hoće li deklarirani agnosticizam postati “prva religija” zapadnog svijeta. Već za deset godina očekuje se da bi oni koji kažu da ne pripadaju nijednoj religiji “mogli dostići brojku između 25 i 30 posto i u ovom bi slučaju postali relativna većina te bi tako brojčano nadišli skupinu katolika i protestanata, obje s 22 posto”. Kardinal napominje da je to “prema najrasprostranjenijoj prosudbi ozbiljna i duboka kriza, ona koja se – prema nekim promatračima – u povijesti Crkve događa svakih 500 godina”, te ističe da je krize svaki put pratio “moralni poremećaj”. “Katastrofa nije nikad dolazila izvana, nego iznutra. Svaki put kriza je snažno pogodila instituciju, a ovaj put ona se više nego ikad usredotočuje na Kuriju i na svećenstvo”, piše Scola, a prenosi Vatican Insider.

Kardinal dobro zna da grčka riječ krisis ne mora nužno imati negativno značenje: kriza je prije “prilika za prosuđivanje i razlučivanje”. U tom smislu, smatra on, “trenutno društvo karakterizira ne kriza, već potpuna odsutnost krize”, “stanje propadanja”. Crkva je, s druge strane, “po svojoj prirodi u trajnom stanju autentične krize”, u smislu da se “mora neprestano odlučivati ​​za Krista” i zbog toga se uvijek mora reformirati, Ecclesia semper reformanda.

Sve oštriji i drskiji napadi na papu Franju

Papa Franjo danas želi “protresti savjesti propitkivanjem ustaljenih navika i ponašanja u Crkvi, svaki put podižući, da tako kažem, ljestvicu koju treba prevladati. Što može stvoriti pomalo zbunjenost, pa čak i uznemirenost”, priznaje Scola. No to ne opravdava “sve oštrije i drskije napade na njega, posebno one koji nastaju unutar Crkve”. Kardinal ističe da takvi “nisu u pravu”, odnosno da su napadi “pogrešni”. “Još kao dijete, naučio sam da je papa papa kojemu katolički vjernik duguje naklonost, poštovanje i poslušnost jer je on vidljivi znak i sigurno jamstvo jedinstva Crkve u nasljedovanju Krista”. Zajedništvo s Petrovim nasljednikom nije pitanje kulturoloških afiniteta, ljudske simpatije ili sentimentalnog osjećaja, nego se ono tiče same prirode Crkve”.

U raspravama tzv. tradicionalista i progresivaca kardinal vidi povratak u prošlost, u postkoncilske rasprave, odnosno ponovno nastajanje suprotstavljanja između “čuvara strogo shvaćene tradicije” i “zagovornika onoga što je bilo zamišljeno kao prilagođavanje prakse, ali i nauke svjetovnim primjerima”. U svom tekstu upozorava na opasnosti jedne i druge krajnosti.

Na konklavama 2013. godine neki su Scolu vidjeli kao glavnog antagonista kardinalu Bergogliu, što je on negirao u prvom izdanju ove knjige još prije dvije godine, pišući: “Nikad nisam vjerovao u mogućnost da postanem Papa. I zato nisam patio zbog toga. Moram ipak priznati da sam zbog onoga što su pisale novine pretrpio određenu marginalizaciju. Nakon konklava smatran sam protivnikom koji je izgubio izazov s Bergogliom, nostalgičnim kardinalom prethodnih papa, čovjekom prošlosti. I to me očito nije obradovalo”. Zanimljivo je, pak, da mu je čak i Talijanska biskupska konferencija (CEI) – čekajući izlazak novoizabranoga Rimskoga biskupa na balkon pročelja Bazilike svetoga Petra nakon konklava u ožujku 2013. godine – (greškom) čestitala izbor za novoga papu, iako je za par minuta cijeli svijet vidio da novi papa nije Angelo Scola, nego Jorge Mario Bergoglio.

Umirovljeni milanski nadbiskup smatra “zadivljujućim i dirljivom izvanrednu Franjinu sposobnost da bude blizak svima, posebno onima koji su isključeni, onima koji najviše trpe u kulturi odbacivanja”. Kardinal Scola zna reći da se valja “naučiti” na pojedinog papu. “Proces učenja sve više nam je potreban i s latinoameričkim Papom koji ima drugačiji mentalitet i drugu vrstu pristupa od nas Europljana”. S druge strane, slično učenje već se “dogodilo s Ivanom Pavlom II.” – kazao je.

Scola hvali Dokument o ljudskom bratstvu

Kardinal Scola je kritizirao i one koji “krutim identitarnim” katolicizmom vjeru svode na “čistu građansku religiju”, svojevrsni “etički cement” za “dezintegrirano društvo” i istodobno “konstitutivni čimbenik nacionalne i europske tradicije”. To je vizija koja, “kako je napomenuo povjesničar religija Olivier Roy, vrednuje ono što je čisto kulturološko u kršćanstvu i to na štetu elementa vjere, što je ekvivalent sekularizaciji onoga što je od katoličke tradicije ostalo u našem društvu”. To čini dio suverenista koji, ne slučajno, inzistiraju na kulturološkoj i političkoj interpretaciji kršćanskog identiteta “protiv ‘invazivnog’ islama”, zanemarujući da su “Europa i islam uvijek bili u relaciji”. Zanimljivo je da Scola hvali Dokument o ljudskom bratstvu kojeg su u Abu Dhabiju, 4. veljače 2019. godine, potpisali papa Franjo i veliki imam Al Azhara, Ahmad Al-Tayyeb: “Dokument je to koji ne govori samo o potrebi dijaloga, nego poziva na transformaciju odnosa kršćana i muslimana u paradigmu građanskog prijateljstva koja vrijedi za svakoga”.

Autor: Domenico Agasso

Izvor: Fratellanza umana (14.06.2020.)

1 komentar
  1. Joso Lazanja kaže

    Ako je papa meta prigovora iz svojih redova, nije li to dovoljno da se malo osvrnemo na to s cime on to uzrokuje. Ovaj papa se ne doimlje niti blizu svetackoj vrlini. On se dozivljava kao Svijetovnjak, a politicki je neskriveno Lijevicar.
    Tome je mnogo pridonijelo njegovo svijedocenje po Juznoj Americi. Tamo je cini se jos uvijek uredenje gdje su posijedi u posijedu feudalaca, a jadni kmet crnci za mali probitak.
    Papa je to dozivljavao kao tesku nepravdu, a u Komunizmu je vidio rjesenje toga teskog pitanja. Tako je on stjecajem okolnosti sebe izgradio u to sto danas jest.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.