Bašćanska ploča – krsni list hrvatske kulture

 

Kada hoćemo označiti sav protok hrvatske pisane riječi, često upotrebljavamo izraz «Od Bašćanske ploče do danas». Iz toga se izraza vidi da mnogi Bašćansku ploču drže početkom hrvatske kulture. Njome smo, pisao je akademik Eduard Hercigonja, izronili iz mraka svoje nedokumentirane povijesti i sjeli za stol pismenih europskih naroda.

Mogli bismo reći: Bašćanska ploča krsni je list hrvatske kulture, tim više što je ona prvi izvor na našem književnom jeziku u kojem se, kao što ćemo vidjeti, spominje pridjev hrvatski.

Ploča je napisana oko 1100. godine uz današnje selo Jurandvor (kraj Baške, na otoku Krku). Bila je ugrađena kao lijevi plutej u ogradu koja je dijelila prezbiterij (prostor za svećenstvo) od crkvene lađe (prostor za puk) u benediktinskoj crkvi Svete Lucije.

Eventualna druga ploča bila bi desni plutej. Branko Fučić držao je vjerojatnim da su tzv. Jurandvorski ulomci ostaci toga desnoga pluteja. Naime, na četiri ulomka ploče (koji su nađeni u crkvi Svete Lucije) nalaze se glagoljična slova ista kao na Bašćanskoj ploči, a na njima se može pročitati i ime Zvonimir.

Bašćanska ploča je od vapnenca, uz gornji rub ima borduru s tipičnim ornamentom lozice, široka je 197, visoka 99, a debela 8 cm. Sačuvani tekst raspoređen je u trinaest redaka.

Znanstvenici su je zamijetili 1851. kada su domaći svećenici upozorili na nju Ivana Kukuljevića Sakcinskoga. Da je ne bi izjedala vlaga, Staroslavenska akademija na Krku i biskup Antun Mahnić (Anton Mahnič) daju Ploču zatvoriti u staklenu vitrinu, ali se propadanje pojačano nastavilo. Godine 1934. krčki biskup Josip Srebrnić (Srebrnič) dao je ploču «na vječno čuvanje» tadašnjoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (sada Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) u kojoj se Ploča i danas nalazi.

Ploča je pisana hrvatskom inačicom staroslavenskoga jezika i njezin je sadržaj trodijelan. Prvi dio glasi:

Az v ime Otca i Sina i Svetago Duha. Az opat Držiha pisah se o ledinje juže da Zvănimir kralj hrvatski v  dni svojen v svetuju Luciju i svedomi: župan Desimra Krbavje, Mratin v Licje, Pribnebža s posl Vinodolje, Jakov v Otocje. Da iže to poreče, klni j Bog i .bï. apostola i .g. evanjelisti i svetaja Lucija. Amen. Da iže sdje živet, moli za nje Boga.

Dakle uobičajeni početak, tzv. kršćanska invokacija, glasi «u ime Oca i Sina i Svetoga Duha» i nakon njega benediktinski opat koji nosi narodno ime – zove se Držiha – piše da je hrvatski kralj Zvonimir darovao crkvi i samostanu Svete Lucije zemlju. Opat navodi svjedoke toga darivanja: oni su uglednici iz Krbave, Like, iz Vinodola i iz Otoka, a zatim dolazi tzv. kletvena formula u kojoj opat moli Boga, dvanaestoricu apostola, četiri evanđelista i Svetu Luciju da prokunu onoga koji bi negirao tu kraljevsku darovnicu. I na kraju toga prvoga dijela Ploče opat Držiha poziva redovnike koji žive u samostanu da se mole Bogu za darovatelja i svjedoke darivanja.

Drugi dio pisao je drugi benediktinski opat. I on nosi narodno ime – zove se Dobrovit. Pročitajmo pažljivo njegov zapis i osjetit ćemo kako taj iskaz pripada svečanom govoru, kao je obilježen posebnim ritmom i drugim jezičnim osobinama koje ga svrstavaju u književni izraz:

Az opat Dobrovit z dah crikăv siju i svojeju bratiju s devetiju v dni kneza Kosmăta obladajućago vsu Krajinu.

Opat Dobrovit nam kaže da je sa svoje devetoro braće, dakle s devet benediktinaca zidao crkvu Svete Lucije u vrijeme kneza Kosmata (Kozme, Kuzme) koji je vladao cijelom Krajinom. Povjesničari se još nisu složili o tome o kojem je knezu riječ i na koji se prostor odnosi termin Krajina.

Treći dio sadržaja vrlo je kratak (redak i pol na Ploči) i glasi:

I biše v t dni Mikula v Otočci s svetuju Luciju v jedino.

Dakle, tvrdi se da je samostan svete Lucije u Jurandvoru bio u nekom zajedništvu sa samostanom svetoga Nikole u Otočcu. Nije sigurno utvrđeno o kojem je Otočcu riječ mada ima indicija da je riječ o onom u Lici. Taj treći dio nije završen i vjerojatno se nastavljao na drugoj ploči koju smo spomenuli.

Trinaest redaka teksta koji su nam se sačuvali preuzeti su, dakle prepisani iz samostanskoga kartulara, to znači da je netko iz kartulara izabrao ono što mu se činilo važnim da znaju posjetitelji crkve Svete Lucije. Bašćanska ploča napisana je oko 1100.godine, najvažniji je među najstarijim glagoljičnim hrvatskim kamenim spomenicima. Svako proučavanje povijesti hrvatskoga jezika i hrvatske književnosti počinje od njezina teksta u kojemu se (u njezinu trećem retku) spominje hrvatsko narodno ime u sintagmi Zvonimir, kralj hrvatski (Zъvъnimirъ kralъ hrъvatsky), prvi put na hrvatskom (hrvatskostaroslavenskom) jeziku. Već prije u povijesnim dokumentima bilo je spominjano naše narodno ime na grčkom i latinskom.

Iz njezinoga su teksta hrvatski povjesničari saznali da je kvarnersko područje bilo u sastavu Zvonimirove Hrvatske. Pisana je tzv. prijelaznim tipom glagoljice, tj. onom koja prelazi iz oble (bugarsko – makedonske) u uglatu (hrvatsku) i stoga je iznimno važna za sve proučavatelje glagoljice.

Hrvatski i inozemni lolozi poklonili su iznimnu pažnju njezinu pismu, jeziku, rekonstruiranju oštećenih i skraćenih riječi. Stjepan Ivšić nazvao ju je «dragim kamenom hrvatskoga jezika», a Ivo Frangeš napisao je da «spoznajemo taj kamen bogati, tu luč klesanu, kao vrijednost početka i zalog književnog trajanja». Tu vrijednost početka osjetili su i izrazili i umjetnici, pjesnici, slikari, glazbenici.

Kranjčević je napisao pjesmu «Pred kraljevskom pločom u Baški» koja se nalazi u njegovoj zbirci «Uskočke elegije» i u njoj kaže:

Daj da spustim svoje čelo Na taj kamen poizdrti Daj mi časak da mi duša Pomoli se prije smrti …

S toga se kamena, kaže pjesnik, u srce mi /neke davne trake šire/ imena su tvoga crte /Kralju Dmitre Zvonimire.

To ime hrvatskoga kralja diralo je i mnoge druge: Nazor je vjerovao da još nije sve nestalo ako minulu sliku gledaju nam oči i molio je Bašku da nam ne da prošlost zaboraviti, priželjkujući da se potok toplih zraka lije s imena jednog na staroj ti ploči. I noviji hrvatski pjesnici guste slojeve povijesnoga sjećanja počinju s Bašćanskom pločom, npr. Josip Pupačić u čuvenoj pjesmi «Zemlja i ja», pa u najnovije vrijeme Mile Pešorda u poemi «Baščanska ploča» u kojoj riječi sa stare ploče grade temelj pouzdanja u riječ, u narod, u domovinu.

I poznati glazbenici inspirirali su se Pločom i skladali djela potaknuti njezinim iznimnim značenjem. Spomenimo sam Krešimira Fribeca, Stjepana Šuleka, Ljubu Kuntarića, Dušana Prašelja.

Prvotna namjena Bašćanske ploče bila je praktična: da posjetitelja jurandvorske crkve svete Lucije upozori da su samostan i crkva pod moćnom zaštitom, da ih je darivao i štitio hrvatski kralj Zvonimir. Kao što smo nastojali pokazati, onaj tko je iz samostanskoga kartulara odabirao i oblikovao poruku na Ploči, nastojao je ritmom i pjesničkim gurama tekst učiniti ne samo običnim sadržajem, običnom porukom, nego je namjeravao ljepotom izraza djelovati na čitatelje teksta. A teška stoljeća hrvatske povijesti dodavala su Ploči nova značenja. Dva jurandvorska opata, Držiha i Dobrovit, čine nam se danas kao predvodnici gotovo tisućljeće dugačke procesije koju zovemo «hrvatska kultura».

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.

Izvor: hkm.hr