Bavljenje Božjim stvarima

Kad je sveti Jeronim u četvrtom stoljeću poslije Krista pošao u osamu pustinje, a nešto kasnije odlučio se (uključujući i poticaje od drugih) i na prijevod Biblije, nije bilo nikoga pored njega da ga fotografira, napiše vijest o namjeri budućeg sveca da se uhvati u koštac sa stranicama i stranicama riječi koje je htio približiti onima koji su slabo razumjeli Riječ. Nitko nije evidentirao kako je i kada Jeronim odlučio susresti se s pustinjom u sebi i oko sebe, s drugim monasima i njihovim uvjerenjima, njihovim riječima i prispodobama na kojima su ih temeljili.

Bilo je to onodobno studijsko putovanje na koje se budući svetac odlučio poslije vrlo prpošne mladosti. Nakon studija u Rimu svetac stiže u Akvileju, započinje asketski život uz zapis: Došlo je vrijeme da se bavim Božjim stvarima. Slijedi odlazak u Halkidsku pustinju u Siriji. Nastavlja isposništvo i učenje jezika, ponajprije hebrejskog. Putuje i nadalje, uči, radi i raspravlja, zatim s papom Damazom odlazi u Rim i papa mu povjerava popravak latinskog prijevoda Biblije. Budući svetac je bio uvjeren da onima koji žele Božju riječ, tu riječ treba približiti u ukupnosti, a s izvora na kojemu je najsigurnija i ne zavisi ni od čije interpretacije. S vremenom prevodi cijelu Bibliju, piše komentare i zapise, troši se u raspravama. Potpomognut znanjem koje je priskrbio u životu, zasigurno je znao biti zanimljiv u tim raspravama. Učio je cijeli život, oduševljavao se, prihvaćao pa se distancirao ne samo od znanja nego i ljudi koji su ih promicali. Jeronim je uistinu imao povjerenje u Riječ i pismenost koja ju je mogla sačuvati. Pismenost se širila kroz stoljeća i danas, kako bi rekli političari, nije više samo mogućnost nego i obveza svih ljudi.

Ostaje pitanje što s tom pismenošću ako je samo zato posjedujemo da bismo, kako su nekad govorili stari, „digli slova” ili „skupili riječi”?

Priča o svetom Jeronimu samo je jedna od mogućih slika. Nju još rijetko tko spominje. Ali zato svake godine potrošači sredstava masovnih medija mogu susresti iskrivljene slike i prispodobe o vremenu i ljudima koji stoje na pragu puta na kojemu bi se trebali baviti Božjim stvarima. Temeljem nekih tobožnjih dobrotvornih akcija, fondacija i sličnih mogućnosti mladi se ljudi danas natječu za stipendije, pomoći i uopće bilo kakvu – u konačnici uvijek – financijsku korist ne bi li priskrbili dodatak svom talentu i znanju, dodatak nužan da se talent i znanje dopune i iskažu (namjerno ne spominjem dovršenje jer steći neku potvrdu o završetku govori o prijeđenu putu, a ne o budućnosti). Posebno su akcijama raznih tobožnjih dobrotvornih vrsta skloni nakladnici poznatih dnevnika i tjednika, uglavnom medijskih kuća svih vrsta, jer im upravo vlasništvo nad sredstvima informiranja omogućuje pokazati lice dobrotvora. U njihovim akcijama mladi, pametni i talentirani predstavljaju tek poželjan okoliš onih koji znaju kako manipulacijski prisvojenim bogatstvima početi kupovati simpatije javnosti s jedne strane, a s druge poznanstvo i zahvalnost onih koji bi sutra trebali predstavljati vodeću pamet nekog naroda, države ili ponajprije korporacije. Jer svijet je ovo u kojemu se polako brišu sve posebnosti, a ostaje samo ono što predstavlja materijalnu korist s jedne i znanje ili talent s druge strane.

Oni koji nekritički otvaraju novinske stranice ili stanice elektronskih medija s takvim porukama mogu koješta rezignirano zaključiti o talentu i znanju s jedne i moći novca s druge strane. Meni se najvažnijom čini činjenica da se nitko nije sjetio objasniti mladim ljudima, na početku susreta s knjigom svake školske godine na uzrastu primjeren način, ono što je sveti Jeronim tako jednostavno definirao: Došlo je vrijeme da se bavim Božjim stvarima. I on je sam to zaključio poslije studija i života punog raznih izazova. Nitko u mladim godinama ne zna što su uistinu Božje stvari i kako im se približiti u životu. Ali oni koji znaju, a to znači mnogo stariji, dužni su im to priopćiti na prihvatljiv način. Voditi ih na putu izazova do trenutka kad će sami znati prepoznati i prihvatiti te Božje stvari na koje ih život poziva.

Autor: Grozdana Cvitan