Damir Tadić: Fratri dadu zapis, ali i pokoju likariju

Medicina prati razvoj ljudskog roda, a povijest ljudskog roda prati razvoj medicine. Bolest, patnja, bol i smrt za svakog su čovjeka antropološka pitanja, a za vjernike i nužno teološka. Oduvijek prate čovjeka koji nije sposoban prikladno odgovoriti na dramu njihove povezanosti. Dok opća povijest istražuje i prikazuje borbu ljudskog roda za političke, ekonomske, pravne i kulturne prevlasti, povijest medicine obuhvaća prikaz dugih i upornih nastojanja čovjeka da pronađe ljekovita sredstava i time, dakako uz liječništvo, svlada bolesti i boli te produži život

0

Vrlo je malo informacija o zdravstvenim prilikama u livanjskom kraju tijekom 17. i 18. stoljeća. Ono što je ostalo zapisano gotovo se isključivo odnosi na kugu. Pomori kuge često su harali livanjskim krajem. U vrijeme osmanske uprave, Bosna je doživljavana kao trajno okuženo ozemlje. Veći pomori kuge u livanjskom kraju dogodili su se 1532., 1584., 1611., 1615., 1663., 1670., 1730., 1732., 1743., 1763., 1783. i 1795. godine. Stravičan učinak na smrtnost stanovništva imala je kuga apokaliptičnih razmjera koja je trajala od 1814. do 1818. godine. U tom je razdoblju u livanjskom kraju od kuge umrlo 2649 osoba, ili oko 38% ukupnog broja katoličkoga pučanstva (o stradanjima pravoslavnih i muslimanskih žitelja nisu sačuvani podaci).

U 19. stoljeću livanjskim su krajem harale i epidemija kolere (1836. i 1855.), epidemija ospica (1804. i 1845.), epidemija trbušnog tifusa (1878. i 1879.) i epidemija difterije, u narodu poznate kao grlagrlicagronjača (1884. i 1894.). O teškim posljedicama epidemije difterije znakovito govori podatak iz Matice umrlih župe Livno za 1894. godinu. Naime, te godine, od ukupno 113 umrlih, 47 je umrlo od difterije. Narod je tu zaraznu bolest u prošlosti zvao anđeo koji davi djecu, premda je bila opasna za ljude svih dobnih skupina.

Prvi samouki liječnici

Koliko je zdravlje bilo važno i kako se ono odražavalo na kvalitetu života, svjedoči i poslovica koja se znala čuti i u livanjskom kraju: Život nije živjeti, nego biti zdrav. Narodni lijekovi, medicinske knjige likaruše i pojedinci koji su sebi pripisivali i magične moći bili su ponekad jedini odgovor neprosvijećenoga puka na izazove bolesti. Pomoć se tražila kod travara, vidara, ranarnika i posebice kod svećenika, koji su često bili jedini obrazovani ljudi u okruženju. Prevladavali su kojekakvi samouki narodni liječnici od kojih su neki obilazili zemlju i na dernecima prakticirali svoje umijeće, no uspjesi njihova liječenja bili su takvi da su se rijetko vraćali na ista mjesta. Džerahi bi namještali polomljene i iščašene udove, liječili rane, vadili zube, puštali krv, stavljali pijavice, obrezivali djecu, a berberi su u svojim brijačnicama uza sve to nudili i lijekove. Hodže pak, faldžije, liječili su davanjem amajlija, pisanjem zapisa, a bilo je i šejtan-hodžaspecijalista za istjerivanje nečistih duhova. Seoske babe izazivale su pobačaje ubadanjem u maternicu guščjeg pera, vretena, duguljastog korijenja i sl., a krvarenje, tetanus, sepsa i upala potrbušnice bili su više pravilo negoli iznimka. Bog sam zna što se sve već smatralo lijekom i što je sve dospijevalo u ljudske želuce, praćeno tisućama nada, želja i molitava.

Nedostatak državnoga ili bilo kojega drugoga organiziranog rješavanja zdravstvenih problema ponukao je neke franjevce da se, posebno u dekadentnom razdoblju osmanske uprave od 17. do polovice 19. stoljeća, osposobe za liječničku djelatnost. Potreba liječenja osjećala se osobito za vrijeme učestalih pojava zaraznih bolesti. Prvo svjedočanstvo o liječničkoj djelatnosti bosanskih franjevaca zapisao je fra Pavao iz Rovinja, vizitator Bosne Srebrene. On je 1640. Generalnoj kuriji u Rim poslao izvještaj u kojem je napisao da se jedan franjevac u Bosni bavi liječenjem, te da posebno uspješno liječi kamenac. U takvim okolnostima posebnu vrijednost za liječenje puka imale su ljekaruše. Bile su to zbirke recepata za pripravu lijekova i upute za njihovu primjenu u liječenju bolesti kod ljudi i životinja. Pisali su ih i koristili uglavnom svećenici, uglavnom franjevci.

Boraveći u inozemstvu, dolazili su do različitih recepata i naputaka za liječenje, pa su ih skupljali, nadopunjavali receptima iz pučke medicine te koristili tijekom službovanja u župama. Najveći broj recepata temeljio se na racionalnoj, iskustvenoj terapiji različitih bolesti i ljudskih tegoba, uz uporabu pripravaka koji su najčeš­će pripravljani od sastojaka biljnog, a u manjoj mjeri životinjskog i mineralnog podrijetla. O tim zbirkama fra Ivan Franjo Jukić piše: – U Bosni kada se tko razboli, krš­ćani idu fratrima, da im što kažu; neki više neki manje imaju svoje rukopisne ljekaruše te iz njih kazuju i daju štokakve trave. – a dalje će Jukić napisati: – Rištjani pak i Turci, kad im čaratarie i zapisi njihovih samoukih ne mogu pomoći, eto ih fratrima po zapis. Fratri, istina dadu i zapis, ali im još kažu i dadu koju likariu, zato fratarski zapisi najbolje pomažu.

U Franjevačkom samostanu Gorica u Livnu čuvaju se, između ostalih, ljekaruše fra Lovre Vucića, fra Ante Šakića i fra Filipa Kunića. Najpoznatiji livanjski franjevac i pučki liječnik bio je fra Vladimir Dolić. U Livnu je krajem 19. stoljeća djelovalo nekoliko pučkih liječnika koje je liječenju poučio dr. fra Mihovil Sučić. Ivan Klarić, književnik i učitelj u Livnu, spominje sposobnog livanjskog pučkog liječnika Šaćir efendiju, hećima kakvog nije bilo u tri kadiluka.

Rijetki liječnici koji su dolazili u Bosnu i Hercegovinu, najčeš­će iz Venecije i Dalmacije, brinuli su se o zdravstvenom stanju bogatih bosanskih vezira i njihovih obitelji. Zabilježeno je da ni intervencija poznatog mletačkog liječnika Scipiona nije mogla spasiti život veziru Mufetiš Mehmed-paši koji je umro u Livnu 24. ožujka 1671. godine. U više navrata, u razdoblju od 1720. do 1732., Livno je posjećivao liječnik Dominik Castelli, dalmatinski protomedik. Kada je početkom 1845. u Livnu epidemija ospica pogodila velik broj djece, tadašnje su vlasti odlučile angažirati dr. Petra Marinkovića, liječnika iz Dalmacije.

Fra Mijo Sučić, prvi kirurg

Prvi Livnjak s doktoratom medicinskih znanosti bio je dr. fra Mihovil Stipo Sučić (1820. – 1865.). U nekrologiju samostana na Gorici o njemu je zapisano: – (…) Kada je završio studij filozofije i teologije u Italiji, u žaru da pomogne svom narodu, uviđajući da je bez ikakve ljudske pomoći, osobito zbiljskim nedostatkom liječnika, dobio je od Svete Stolice dopuštenje za studiranje medicine. Kad se u Padovi okitio vijencem doktora medicine i kirurgije, vratio se u domovinu; posvećujući svoj smrtni život ovoj službi ljubavi hrleći kroz gradove, sela i varoši.

Studij je fra Mihovil završio 1851. Premda se danas s pravom ponosimo što je livanjski kraj još polovicom 19. stoljeća imao domaćega sina s diplomom Carsko-kraljevskog sveučilišta u Padovi, fra Mihovilov povratak u rodni kraj nije mogao bitno promijeniti tragičnu sliku zdravstvenih prilika onoga vremena. Na Dan općine Livno, 28. rujna 2001., uz prigodnu svečanost, otkriveno je brončano poprsje dr. fra Mihovila Sučića, rad akademskog kipara Josipa Konte. Ovaj spomenik javne zahvalnosti, osim obogaćenja urbanih sadržaja, doprinio je otrgnuću od zaborava djela i lika začetnika moderne medicine na ovim prostorima.

U Sučićevo vrijeme, bolnica u pravom smislu riječi bilo je vrlo malo, čak i u susjednoj Hrvatskoj. Brojni ratovi koji su se vodili na ovom području doveli su do razvoja vojnih bolnica koje su prvenstveno služile za liječenje ranjenika. Takve bolnice napose niču u Dalmaciji nakon dugotrajnog Kandijskog rata (1646. – 1670.), no u njima zdravstvenu skrb pružaju mahom ranarnici i vidari, a ne liječnici. Takvih je bolnica bilo u Zadru, Hvaru, Šibeniku, Splitu i Kotoru. Još gore stanje bilo je u civilnim bolnicama, hospitalima, hospicijima, koji su više bili ubožnice, pribježišta za ostarjele i bolesne siromahe negoli bolnice. Može se izdvojiti jedino dubrovačka bolnica Domus Christi, koja je od 1540. bila bolnica u pravom smislu riječi. U Rijeci je postojao hospital Sveti Duh, ali je tek od 18. stoljeća, imao stalno namještene liječnike. Tek na prijelazu 18. u 19. st. hospitali se iz karitativnih pretvaraju u prave zdravstvene ustanove sa stalnim liječnicima. Ovdje spominjemo bolnice u Splitu iz 1794., Zadru 1804., Šibeniku 1807. Tako je bilo i u kontinentalnoj Hrvatskoj, gdje je 1804. otvorena tada najveća bolnica – Bolnica milosrdne braće u Zagrebu.

Najbolji je lijek bura

Ilustriran iznimnim slikama Čeha Ludwiga Kube, s jedanaest motiva iz Livna, sarajevski časopis Nada u broju od 15. srpnja 1896. donosi članak u kojem se navodi: – Livno imade svoje burne dane… a gdje ima bure, tu je zaraza rijetka i čovjek horniji i vedriji.

Antun Hangi, nekadašnji upravitelj Narodne osnovne škole u Livnu (1892. – 1894.), pisao je: – Kada se godine 1892. u Posavini i nekim dijelovima sjeverne Bosne pojavila kolera, poduzele su vlasti i ovdje sve mjere opreznosti. Narod se tomu smijao, pa si čuo gdje neki govore: Što će to nama? Ako bura uhvati bacile, sve će ih o Kamešnicu razmrskat.

Ipak, ne bi se moglo reći da je u to vrijeme u Livnu zaraza bila rijetka. Ostale su upamćene riječi dr. Dragana Plentaja, onodobnog ravnatelja Kotarske bolnice u Livnu, da je pola Livna sušičavo.

Prema podacima iz Matice umrlih župe Livno, u razdoblju od 1901. do 1910. godine u župi Livno ukupno je umrlo 997 osoba. Tuberkuloza pluća navedena je kao uzrok smrti u svakom 101. slučaju (ukupno 10,1 %). Taj postotak veći je od postotka uzroka smrti od tuberkuloze u Dalmaciji početkom 20. stoljeća, gdje je iznosio 8,39 %. Najveća smrtnost u promatranom razdoblju bila je 1910., kada je od ukupno 117 umrlih čak 19 osoba (16,2 %) umrlo od tuberkuloze pluća. O problematici zaraznih bolesti pisao je bosanskohercegovački književnik i etnograf Nikola Buconjić početkom 20. stoljeća: – Naš je hrvatski narod uvjeren da čini dobro djelo ako za vrijeme bolovanja osobito pazi i obilazi bolesnika, a drži kao nešto ružno i nedostojno ostavljati ga sama, bez obzira je li bolest opasna i prelazna ili ne. Još ogromna većina hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini ne vjeruje žalibože da ima bolesti koje mogu prelaziti s bolesnika na druge zdrave osobe pa to biva uzrok s koga se mnoga teška bolest širi, umjesto da joj se čuvanjem na put staje.

Samo šest liječnika u BiH 1878.

Otvaranje azila za duševne bolesnike u Hadži-Sinanovoj tekiji u Sarajevu u 18. stoljeću označilo je slabašne začetke organizirane zdravstvene službe u Bosni i Hercegovini. Prve bolničke zdravstvene ustanove u Bosni i Hercegovini izgrađene su u vrijeme službovanja posljednjeg značajnog bosanskohercegovačkog vezira Šerif Topal Osman-paše. On je dao izgraditi prvu bolnicu u Bosni i Hercegovini – Vakufsku bolnicu u Sarajevu 1866. U ovoj i još četiri druge bolnice u BiH, izgrađene tijekom osmanskog razdoblja, zdravstvenu je zaštitu stanovništvu pružao malobrojni kvalificirani zdravstveni kadar. Austrougarske vlasti zatekle su 1878. u Bosni i Hercegovini svega šest civilnih liječnika.

Prema načelima moderne medicine, livanjsko se zdravstvo počinje razvijati tek po uspostavi austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Nova vlast zatekla je vrlo loše zdravstvene prilike u Bosni i Hercegovini. Dolaskom austrougarske uprave na bosanskohercegovačke prostore, dolazi do značajnog gospodarskog, tehničkog i kulturnog napretka, a zatim i razvoja zdravstvene zaštite. S njihovim dolaskom započinje nova era u razvoju zdravstvene službe u Bosni i Hercegovini. Grade se općinske i kotarske bolnice, zapošljava se kvalificiran medicinski kadar iz Austrije, Mađarske, Češke, Poljske, Italije i drugih zemalja, provode se brojne zdravstvene reforme, donose novi zakonski akti u zdravstvu. U tom pogledu krupan iskorak učinjen je 1910. donošenjem Zakona o obveznom bolesničkom osiguranju, koji je u početku obuhvaćao samo zaposlene. Premda se nakon osmanske vladavine postupno poboljšavalo stanje u ovoj oblasti, ono ni u kojem slučaju nije moglo biti zadovoljavajuće. Ukupno zdravstveno osoblje 1885. u Bosni i Hercegovini brojalo je svega 88 djelatnika, što liječnika, što ljekarnika. Uoči Prvog svjetskog rata 1914. postojale su 24 bolnice, najčeš­će s jednim liječnikom i malim brojem kreveta, a broj liječnika povećao se na ukupno 141.

Odmah po uspostavi nove vlasti poduzete su brojne mjere kako bi se zdravstvena zaštita u livanjskom kraju podigla na višu razinu. U prostorijama Srpsko-pravoslavnog učilišta (zgrada današnje Gimnazije) otvorena je u listopadu 1878. prva bolnica u Livnu. Bila je to vojna bolnica sa 120 ležaja. U toj bolnici liječeni su i neki civili. Osim liječnika koji su radili u vojnoj bolnici, livanjski kotar dobio je i jednog stalnog civilnog liječnika. Mjesec dana poslije početka rada Vojne bolnice umro je od posljedica trbušnog tifusa dr. Leopold Peitinger, vjerojatno prvi austrijski liječnik u Livnu.

Već u siječnju 1879., na prijedlog kotarskog liječnika dr. Šime Mandića, u Livnu je uvedena obveza mrtvozorničkih pregleda svih umrlih osoba. U to je vrijeme ljekarnu u Livnu otvorio splitski ljekarnik Nikolić. Poboljšane su i sanitarne prilike. Zabranjeno je klanje stoke usred čaršije i otvorena je prva klaonica. U razdoblju do otvaranja prve civilne bolnice u Livnu posebno se ističe ime kotarskog liječnika dr. Rudolpha Fischera. O nemoći onodobne medicine ponajbolje govori činjenica da je u Livnu umrlo i dvoje njegove malodobne djece.

Kotarska bolnica u Livnu

Prva civilna bolnica u Livnu izgrađena je 1892. godine, a svečano otvorena 1. srpnja 1893. godine. U razdoblju od 1891. do 1902. zemaljskim sredstvima izgrađeno je u Bosni i Hercegovini devet kotarskih bolnica (Kladanj, Livno, Kotor Varoš, Cazin, Vareš, Srebrenica, Gacko, Ključ i Goražde).

Svrha kotarskih bolnica u početku je bila liječiti oboljele od sifilisa i kožnih bolesti, a onda, prema mogućnostima, i drugih vrsta bolesti. Takvo se izdvajanje nije moglo dugo održati, pa su kotarske bolnice počele primati sve bolesnike kojima je bilo potrebno liječenje u bolnici. Sve su kotarske bolnice građene tipski. Bili su to prizemni ili jednokatni objekti s jednostavnom dispozicijom sadržaja, te skromnih arhitektonskih kvaliteta – najčeš­će s naznakom neorenesansnih, a kasnije i secesijskih dekorativnih elemenata. Projektant livanjske bolnice bio je Austrijanac Ludwig Huber (1859. – 1921.). Ukupni troškovi izgradnje iznosili su 33.393,60 kruna. Za mjesto gradnje izabran je slobodan teren na desnoj obali Bistrice. Danas se na tom mjestu nalazi stara zgrada bolnice s dječjim odjelom i mrtvačnicom. U glavnoj zgradi bile su dvije bolesničke sobe za muške s 18 kreveta i dvije bolesničke sobe za žene sa šest kreveta. U sastavu glavne bolničke zgrade bile su i operacijska dvorana, ambulanta, bolnička ljekarna, kuhinja, dvije čekaonice i pomoćne prostorije. U dvjema manjim sporednim zgradama, koje su pripadale bolničkom kompleksu bio je smješten prostor za dezinficiranje, soba za izolaciju bolesnika, praonica sa sušionicom i mrtvačnica. U jednoj od dviju sporednih zgrada bio je stan za liječnika i prostor bolničke ekonomije.

Zgrada livanjske kotarske bolnice građena je ispod razine visokih austrougarskih graditeljskih standarda toga vremena. Skromna sredstva koja je Zemaljska vlada uložila u njezinu gradnju nisu mogla dati bolji rezultat. Carsko i kraljevsko ministarstvo unutarnjih poslova kotarskim je bolnicama priznalo pravo javnosti na temelju čega im je pripadalo pravo naknade troškova za njegu i pokop pod istim uvjetima kao i u austrijskim javnim bolnicama. Kretanje bolesnika u livanjskoj bolnici pružalo je sliku neprestano rastućeg razvoja.

Prvi ravnatelj novoizgrađene bolnice bio je dr. Philip Hansel. Posve je razumljivo da se u takvoj zdravstvenoj ustanovi koja je imala samo jednog liječnika nisu mogle pružati složenije medicinske usluge. I tada, kao i danas, pacijenti su upućivani u veće centre. Sačuvan je podatak da su 1897. u splitskoj bolnici dr. Tacconi i dr. Pervan operirali dvojicu livanjskih dječaka, sina Ivana Rendića Dujmovića, kantinera te sina Ibrahima Sarača, sudskog glasnika. Doktora Hansela će 1895. zamijeniti dr. Leopold Bauer, koji će u Livnu ostati četiri godine. Njegov nasljednik bio je dr. Ludwig Lichtscheindl. Godine 1904. na mjesto ravnatelja bolnice postavljen je dr. Anton Leszanowsky, koji se u Livnu se zadržao vrlo kratko. Od 1905. ravnatelj bolnice bio je dr. Dragan Plentaj. U Livnu je dr. Plentaj ostavio duboka traga, ne samo kao liječnik, već i svojim sudjelovanjem i doprinosom u kulturnom, političkom i javnom životu. Stariji Livnjaci sa simpatijama su se sjećali dobroga liječnika i dobroga čovjeka Plentaja.

Na toliki prostor samo jedan liječnik

O organizaciji zdravstvene službe u livanjskom kraju toga vremena svjedoči i novinski članak iz 1910. – Tolike godine već čekamo da dobijemo još jednog liječnika, pa još ništa. Kotar nam se proteže u duljinu od 100 kilometara, a na toliki prostor samo jedan liječnik. Vidi svak da je to nedostatno. A i taj jedan mora uredovat u bolnici, mora na razne komisije osim u kotaru livanjskom još i u Glamoču i Županjcu. Da sam ne može udovoljiti svim potrebama, naravno je. Trpimo mi, trpe naši bolesnici. Molimo da nam oni gore i u tom pravcu pomognu. – stoji u članku. Godinu dana poslije, Gradsko vijeće Livna uspjelo je za općinskog liječnika angažirati dr. Vladimira Friča, koji je u Livnu ostao do kraja Prvog svjetskog rata. Nakon što je 1912. dr. Plentaj premješten u Tuzlu, na mjesto kotarskog liječnika i bolničkog ravnatelja postavljen je dr. Sigfried Diamant, koji će se u Livnu zadržati sve do 1923. Nažalost, iz ovoga razdoblja povijesti razvoja zdravstvene zaštite ostalo je malo podataka o drugim zdravstvenim djelatnicima.

Livno je početkom 20. stoljeća prvi put dobilo prvu školovanu babicu. Bila je to Marija Kunštek. Mnogim Livanjkama koje su se porodile u razdoblju između dva svjetska rata pomagala je babica Persida Mudrenović, koja je u Livno stigla 1925. Sve do Drugog svjetskog rata livanjski je kraj imao samo jednu babicu.

Dolazi samo seljački svijet i gradska sirotinja

Kotarska bolnica nije zadovoljavala potrebe stanovništva pa je već 1921. planirano njezino proširenje. Taj plan kao i kasniji planovi adaptacije iz 1924. i 1928. godine nisu ostvareni. U tom razdoblju planirano je i osnivanje banjske i lječilišne ustanove u Livnu. Od najavljivanog svekolikog napretka, jedino je bolnica 1925. godine dobila telefonski priključak.

Posebne zasluge za razvoj livanjskog zdravstva u razdoblju između dva svjetska rata vezane su uz ime dr. Dušana Mitrovića, koji je medicinu studirao u Beču. Na mjesto kotarskog liječnika i ravnatelja bolnice u Livnu dr. Mitrović imenovan je 1923. godine. Njegova supruga Milena, također liječnica, postavljena je za općinskog liječnika. U Livnu je, uz kraći prekid tijekom 1931., bio ravnatelj bolnice sve do 1941. Dr. Mitrović imao je zasluge i u stvaranju pretpostavki za razvoj primarne zdravstvene zaštite. Bio je jedan od inicijatora izgradnje Zdravstvenog doma, kasnije Doma narodnog zdravlja u Livnu, otvorenog 1926.

Zapuštena bolnica nije više zadovoljava potrebe stanovništva. U ožujku 1928. dr. Mitrović moli poglavaricu Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Zagrebu da u Livno uputi tri kvalificirane sestre koje bi u livanjskoj bolnici uvele red i čistoću. U molbi dr. Mitrović navodi da radi nereda, nečistoće i loše podvorbe nitko od građana ne želi u bolnicu. Dolazi samo seljački svijet i gradska sirotinja. Poglavarica milosrdnica č. s. Ignacija Pavičić ubrzo je nakon toga uputila redovnice Respiciju Hajduk, Laurenciju Gadanec i Klarenciju Kanciliju u livanjsku bolnicu. Za kratko vrijeme zapuštena bolnica poprimila je sasvim drugi izgled. Bolnica je vratila ugled i Livnjaci nisu više izbjegavali svoju bolnicu. Svojim predanim radom, blagoš­ću i ljubaznoš­ću posebno se isticala sestra Klarencija, koja je od 1934. do 1941. obavljala dužnost glavne bolničarke. Godine 1940. u novoizgrađenoj bolnici otvorena je kapela, molitveni prostor za časne sestre i bolesnike. Časne sestre su u bolnici radile kao bolničarke i tijekom Drugog svjetskog rata. Kada je bolnica zapaljena, njegu bolesnicima pružale su u samostanu. Nastavile su raditi i poslije rata, sve do 24. kolovoza 1949., kada im je odlukom vlasti zabranjen rad. Za veliki doprinos koji su sestre milosrdnice dale Livnu od svog dolaska 1874. u školstvu, zdravstvu i odgoju, vlasti su im zahvalile rješenjem Sreske agrarne komisije od 10. prosinca 1949. kojim im je u ime naroda oduzeta gotovo sva imovina: samostan, škola i pripadajuće zemljište, čime su praktično protjerane iz Livna.

Godine 1931. dr. Mitrović premješten je u Grubišino Polje, a mjesto ravnatelja prvi je put preuzeo rođeni Livnjak – dr. Jozo Tadić. Tadić se kratko zadržao na mjestu ravnatelja kotarske bolnice, jer se već 1932. na mjesto ravnatelja vratio dr. Mitrović. Stara austrougarska bolnica nije više mogla zadovoljiti potrebe stanovništva. Livanjska bolnica imala je samo 25 kreveta, a bolnici je gravitiralo 100 tisuća stanovnika iz Livna, Tomislavgrada, Kupresa i Bosanskog Grahova. U isto vrijeme u Dalmaciji je na 100 tisuća stanovnika dolazilo 250 – 300 bolničkih kreveta. Zbog teškog stanja u bolnici, 21. studenog 1934. izaslanstvo uglednih Livnjaka koje su sačinjavali gradonačelnik Mijo Kaić, livanjski župnik fra Anđeo Kaić, nekadašnji zastupnik u parlamentu Kraljevine SHS i dr. Dušan Mitrović odlaze u Split razgovarati s banom Primorske banovine Josipom Jablanovićem. Ban je obećao tražiti pomoć u Beogradu. I pored svih problema u bolnici je tijekom 1934. liječeno 612 bolesnika, 1935. bilo ih je 669, a 1936. broj je porastao na 850 bolesnika.

Novu bolnicu zapalili partizani 1942.

Podršku proširenju livanjske bolnice dao je 1937. i Dragiša Cvetković, ministar socijalne politike i narodnog zdravlja. Priznao je da su zdravstvene prilike u livanjskom kraju žalosne i obećao da će se osobno potruditi da se postojeća bolnica proširi ili izgradi nova. Od velikog broja obećanja na koncu je ipak nešto i bilo. U proračunu Primorske banovine za 1938. godinu osigurano je 678 tisuća dinara za izgradnju nove bolnice u Livnu. Ukupna investicija procijenjena je na 1,5 milijuna dinara.

Livnjaci su napokon dočekali da u proljeće 1938. započne gradnja nove bolnice. Zbog štrajka građevinskih radnika gradnja se otezala, ali je ipak već na jesen te godine zgrada bila pod krovom. Konačni troškovi izgradnje bolnice iznosili su 2,5 milijuna dinara. Svečano otvorenje Banovinske bolnice palo je u nedjelju 14. svibnja 1939. godine. Uz prigodan program bolnicu je svečano proglasio otvorenom dr. Mirko Buić, ban Primorske banovine. Određeno je da bolnica nosi ime njezina veličanstva kraljice Marije Karađorđević. Bolnica je bila solidno građevinsko ostvarenje i ubrajana je među najbolje bolnice toga tipa. Građena je prema projektu arhitekta Silvija Senjanovića. Bila je dolično opremljena. Između ostalog, imala je i najmoderniju RTG aparaturu. Raspolagala je s ukupno 100 kreveta. U bolnici je, u ožujku 1939. bilo zaposleno ukupno 16 djelatnika: liječnici dr. Mitrović i dr. Ilc, šest bolničarki časnih sestara, dvojica službenika i šest pomoćnih radnika. Poslije otvaranja nove Banovinske bolnice broj zaposlenih se povećao na ukupno 28 djelatnika.

Livanjsko pučanstvo i pučanstvo susjednih kotareva nisu dugo uživali u blagodatima nove bolnice. Prilikom bijega iz Livna, u listopadu 1942. godine, partizani su bolnicu zapalili. Srećom, požar je nije sasvim uništio, pa je po završetku rata obnovljena.

 

 

Izvor: Kalendar svetog Ante 2017.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.