Berlin je pao, Odžak nije!

Svibanj je 1945. godine. Njemačka je kapitulirala i Trećeg Reicha više nema. Rat je završen posvuda u Europi. Borbi više nigdje nema.

Pa, to baš i nije istina, i bolje bi zvučalo reći da je rat gotovo pa završen.
Jer, ono što ćete sad pročitati je jedna jako kontroverzna i nevjerojatna priča.

Naime, u to vrijeme, velika se većina hrvatske vojske krajem travnja i početkom svibnja povlači sve više na zapad u nadi da će se predati zapadnim Saveznicima. No, jedan maleni dio te iste vojske ostaje i priprema se za borbu na život i smrt.
Dok na području cijele Hrvatske i zemalja bivše Jugoslavije gotovo da više nema borbi, na malom području utoka rijeke Bosne u Savu rat tek počinje!

Počinje bitka za Odžak.

Borbe za Odžak i okolicu su počele još 18. travnja 1945. godine. JA ( Jugoslavenska Armija ) točnije 25. srpska divizija, 27. divizija i 53. divizija kreću zauzeti i očistiti taj prostor, uvjereni da će to biti lak i brz zadatak.
No, uvjerenje im je brzo otišlo u nepovrat kad su stupili u prvi kontakt s braniteljima.

Što se dogodilo?

Obranu Odžaka i okolice su vodili Petar Rajkovačić, Ivan Čalušić i Ivo Rajkovačić, Petrov brat. Pripremivši obranu brojnim rovovima, bunkerima i zaprekama od bodljikave žice, spremno su dočekali napad.

Sam Odžak je bio isprepleten rovovima i uporišnim točkama do, tako reći, unedogled. Svaka točka je bila projektirana da može pokrivati i braniti susjednu točku, a rovovi su napravljeni tako da se brzo mogu iz njih izvući u slučaju prodora, kao i da se mogu njima brzo kretati, u slučaju potrebnog protuudara. A još veća taktička prednost branitelja je bila – kosidba!

Naime, ne želeći napadačima dati zaklon, branitelji su svu travu oko i ispred obrambenih točaka pokosili do zemlje, s ciljem da primoraju napadače da se, htjeli ili ne, moraju kretati brisanim prostorom. A prednost je bila u još nečemu…

No, prije nego nastavimo s pričom, jedna mala digresija.

Prva bitka se vodila kod sela Vlaška Mala. Tu su napadači u prvom danu imali teške gubitke od preko 800 mrtvih i ranjenih. Otpor je toliko moralno djelovao na partizane da se borbeni raspored, jednostavno rečeno, raspao. Partizanske postrojbe, naučene u zadnjih nekoliko tjedana samo na pobjede, su dobile gorko otrježnjenje kad se doznalo tko im to pruža toliki otpor.

Nije tu bilo ni Nijemaca, ni Crne Legije ni ustaša ni pripadnika Waffen SS-a niti ikakvih okorjelih plaćenika, terorista ili čega već. To su sve bili domaći ljudi. Zemljoradnici, stočari, običan narod. Ljudi odrasli u tom kraju. Njih nije zanimala ni Njemačka, ni Pavelić, ni Hitler niti ikakav fašizam ili nacionalsocijalizam niti ikakva politika uopće. Samo su htjeli ostati na svojoj rodnoj grudi i živjeti normalan život, kao i prije.
Ujedno su branili i svoje obitelji i svoje domove. Zato je otpor i bio tako žestok.

Dakle, da su imali ikakve iluzije u ustaštvo ili u Pavelića ili u bilo što, povukli bi se zajedno s ostalima ka Zapadu, zar ne? No, ovi ljudi to nisu učinili. Ostali su odlučni u namjeri da obrane svoje. Nikoga nisu napadali i nikoga nisu dirali. Samo su se branili.
I tu je bila njihova prednost.

Nakon tjedan dana okorjelih borbi, u kojima su napadači, na iznenađenje i sebe i branitelja, trpjeli poraz za porazom, JA je napala još žešće. Ali, nisu prošli ništa bolje nego i prije. Preživjeli sudionici s obje strane su poslije rata pričali da su partizani posebno panično bježali kad bi branitelji Odžaka krenuli u protunapad i kad bi pritom na sav glas izvikivali ” Hvatajte ih žive ” !

To su se vodile takve silne borbe da bi, da se možemo vratiti kroz vrijeme, mi kao promatrači uistinu imali dojam kao da je rat tek otpočeo!

Partizani jurišaju na rovove branitelja i upadaju u njih! No, branitelji još brže organiziraju protunapad i izbacuju napadače van, nanoseći im pritom teške gubitke! I tu se odluka o kosidbi trave pokazala kao vrlo pametna i učinkovita. Nakon što bi bili izbačeni iz rovova, partizani bi se povlačili po otvorenom prostoru, te bi postajali vrlo laka meta.

I sad kad se nabrajaju veliki gubitci, čovjek se zapita koliko je to ljudi sudjelovalo u tim borbama. Pa, iako brojke variraju u razmaku od 200 ljudi više ili manje, može se s pouzdanjem reći da je ta 37-dnevna bitka bila zbilja velika.

Preko 23 000 partizana je napadalo Odžak i okolicu, a obrana je imala negdje oko 1800 ljudi najviše. I zanimljivo je reći da je od tih 1800 branitelja tek jedan maleni dio bio u profesionalnom sastavu. Nekoliko domaćih ustaša, dvadesetak domobrana i nekoliko desetaka pripadnika lokalne seoske straže. Ostatak su bili najobičniji ljudi koji su se dograbili oružja. I to je to od obrane. Plus to da su raspolagali samo s osobnim naoružanjem, bez topništva i bez ikakve veće vatrene potpore.

A snage JA su imale i topništvo i zrakoplovstvo. Kao i 23 000 okorjelih i prekaljenih boraca. I to vrlo dobrih boraca.

JA je tad već stasala u pravu organiziranu vojsku, koja nije bila ni blizu onim neorganiziranim grupicama na početku rata. Zapovjedni kadar im je bio dobar, te su se već dokazali u borbama diljem zemlje i protiv Nijemaca i protiv ustaša i protiv četnika. Nisu to bili oni partizani koji su početkom rata kokošarili po selima. Ne. Ovo su bili zbilja dobri vojnici. Ali, iako su bili dobri, isto tako su bili, blago rečeno, nesvjesni situacije.

Jer, ni nakon dva tjedna borbi, još im nije bilo jasno što se ovi toliko brane! Svatko drugi bi već otišao i pokušao se probiti. No, ovi ne odlaze, već se još žešće brane. Nečuveno!

Taj dan uvečer branitelji dobivaju pojačanje od oko stotinjak ljudi. To je jedna grupa domobrana kojima zapovijedaju pukovnici Ibrahim vitez Pjanić i Avdaga Hasić. Oni su preko Save došli iz Slavonije. Bez imalo pogovora, odlučuju ostati i pomoći Rajkovačiću. I tih stotinjak ljudi je bila prijeko potrebna ” injekcija ” obrani.
I odmah idući dan je JA shvatila da će sad biti još teže, nakon što su još jednom, po tko zna koji put, odbijeni.

Ali, nakon još dva tjedna borbi, situacija je polako postajala teška za branitelje. Strjeljiva počinje polako nedostajati, a nedostaje i hrane i lijekova za ranjenike. Ipak, branitelji se i dalje ne predaju! Partizani im čak nekoliko puta upućuju poruku da se predaju i da se to sve okonča. No, uzalud. Branitelji i dalje ne popuštaju ni metar!

9. svibnja, nakon tri sata teških i neizvjesnih borbi, partizani izbacuju branitelje iz Odžaka i kreću na Vlašku Malu. Ali, tu nailaze na žestok otpor i gube u nepuna dva sata preko 700 vojnika! Sam zapovjednik 14. brigade, brigadir Stevan Kovačević, šalje poruku u stožer 3. armije u kojoj navodi da je otpor prejak i da jednostavno ne može ništa učiniti. Posebno navodi da je jačina otpora tolika da ni stari borci takvo što nikad nisu vidjeli.

Idući dan gore i nebo i zemlja. Partizanski minobacači tuku svaki metar zemljišta. Nakon pola sata-sat takve uraganske vatre, partizani bi opet krenuli u divlji juriš. Ali, Rajkovačić šalje na njih još žešći protujuriš, te tjeraju partizane i s prilaza Vlaške Male, kao i iz cijelog Odžaka! Ogromna pobjeda nakon cjelodnevnih borbi! Partizani sad broje već preko 2000 mrtvih i isto toliko ranjenih. Jednostavno za ne povjerovati!

Dan nakon toga, zapovjedniku Rajkovačiću pogiba mu brat Ivo, a Ivan Čalušić biva ranjen, te Rajkovačić preuzima potpuno zapovjedništvo nad svim točkama obrane. Dan nakon toga, borbe prestaju. Tek tu i tamo opali pokoja puška. Rajkovačić obilazi položaje i bodri branitelje. Govori im da dobro paze, jer čim ne napadaju, nešto sigurno spremaju.
I nije nimalo pogriješio. JA je nešto spremila.

Idući dan, tik pred svitanje, počinje opći napad na cijelo područje obrane.

Borbe u selima su bile posebno krvave. Strojnice, pištolji, ručne bombe i bajuneti su bili najčešće oružje u takvim pokoljima. Borbe se vode doslovno za svaki korak.
Partizani upadaju u jedan dio rova, a branitelji ih odmah izbacuju van ručnim bombama. Potom bi ispaljivali kratke rafale u taj rov a zatim bi nastavljali tako.
Zarobljenika nije bilo ni s jedne strane.

Takve borbe su potrajale sve do 23. i posebno do 24. svibnja. Obrana, koliko god to nevjerojatno bilo, jednostavno ne popušta. Ali ama baš nigdje. JA nigdje nije napredovala, a partizani više ne znaju što im je činiti.

Ipak, 24. svibnja, partizani konačno upotrebljavaju zrakoplovstvo.

Bombe su padale cijelim tim područjem. Od zore do mraka. Cijeli dan i cijelu noć po cijelom području padaju bombe, a topništvo JA ispaljuje granatu za granatom. Cijelu noć s 24. na 25. svibanj traje ubitačna topnička vatra. Cijelu noć, pa iz jutra opet nanovo.

Ovaj puta se ništa ne želi prepustiti slučaju.

Dana 25. svibnja 1945. godine, nakon 37 dana neopisivo teških i neizvjesnih borbi, postrojbe JA konačno ulaze u Vlašku Malu i lome posljednji otpor preostalih branitelja. Zrakoplovstvo je bilo to koje je odlučilo bitku.

Ali, taj zadnji sraz je bio posebno težak. Borba se vodila za svaki rov, za svaku kuću i svaku sobu. Po tavanima i po stajama.

Dovoljno govori to da je trebalo nešto više od 4 sata da partizani uspostave potpuni nadzor.

A kad je nadzor uspostavljen, krenulo je ono od čega se i strahovalo – odmazda.
I odmazda je bila strahovita.

Svi ranjenici su odmah pobijeni bez milosti. Svi stariji od 16 godina, nebitno jesu li ili nisu sudjelovali u borbama, također su pobijeni.

Komunistički bijes je bio toliko žestok da se do raspada Jugoslavije, dakle više od 45 godina nakon bitke, nitko nije smio na području Odžaka i okolice nazivati ili imati nadimak Baja. Jer, Baja je bio nadimak Petra Rajkovačića!

Ali, iako je Vlaška Mala, kao posljednje uporiše branitelja, pala, to ipak nije bio kraj bitke. A kraj bitke je bio posebno sramotan za JA.

Naime, jedan dio od otprilike 170 branitelja se pred sam pad našao u Vlaški Maloj. I, vidjevši što se sprema, odlučili su se na proboj. U toj grupi su se nalazili i pukovnici Hasić i Pjanić.

Oni su udarili svom žestinom i naletjeli su na 14. partizansku brigadu, tzv. elitnu partizansku postrojbu. Vidjevši da prema njima u punom naletu idu ” ustaše ” partizani su se razbježali u paničnom bijegu i pri tom izgubili preko 300 ljudi! Sam zapovjednik brigade, Stevan Kovačević je zbog toga skoro završio na vojnom sudu i godinama mu se zbog toga prigovaralo, a čin generala je trebao dobiti odmah poslije bitke.

Čin je dobio skoro 30 godina kasnije pred odlazak u mirovinu. Razlog je bio sramotan bijeg i neuspješno hvatanje Hasića i Pjanića, kao i kukavičluk pred neprijateljem!

Službena povijest baš i ne kazuje što se dogodilo sa zapovjednikom obrane, Petrom Rajkovačićem. Neki kažu da je počinio samoubojstvo, a neki da se probio iz obruča i da su ga vidjeli poslije rata čak u Španjolskoj. Ali, za dalje se ne zna. I, što je od toga dvoje sad istina, izgleda da će zauvijek ostati tajna.

No, kako bilo da bilo, u narodu je ostala jedna izreka koja govori o ovoj velikoj bitci. A izreka glasi ovako;

” BERLIN JE PAO, ODŽAK NIJE “

Gubitci JA su bili vrlo veliki. Imali su preko 3 000 mrtvih i oko 7 000 ranjenih. Branitelji su gotovo svi izginuli, osim one grupe koja se izvukla probojem. No, i oni će kasnije stradati u gerilskim borbama protiv tadašnje vlasti. Neki su se čak borili do 1947. godine.

I, sad za kraj, jedna mala nadopuna.

Ovu malu priču o bitci za Odžak sam napisao zbog jedne laži koja se proteže već skoro 75 godina. A laž je ta da je posljednja bitka Drugog svjetskog rata u Europi bila bitka kod Poljane u blizini slovensko-austrijske granice 14. svibnja 1945. godine. I u toj bitci su partizani pobijedili. Zapravo, to je dvostruka laž. Jer, niti je to bila zadnja bitka Drugog svjetskog rata u Europi, niti su ovi pobijedili. Ta bitka je završila doslovno neriješeno.

Isto tako, ime ove stranice govori da se istina, ma kakva god ona bila, mora znati. I zato vam, evo, ova priča.

Ovo nije nikakva revizija niti je ikakva nostalgija za propalitetom zvanim NDH niti je ikakav nacionalizam u pitanju.

U pitanju je samo istina.

A istina se uvijek mora znati, ma kakva god ona bila.

Fotografija prikazuje branitelje Odžaka u proljeće 1945. godine, neposredno pred bitku.