Zoro Zoran Filipović: Ulomci iz knjige Dnevnik smrti (Nuštar, Vinkovci…)
Ulomak iz moje knjige „Dnevnik smrti“ i monografske knjige „1991.“ odnosi se na događaj od 4. prosinca 1991. godine
Danas smo bili u Nuštru. Posljednji sam put bio ovdje kada sam išao u Vukovar. Tada je Nuštar još uvijek sličio na mjesto gdje žive ljudi. Sada je to samo jedna velika kontinuirana ruševina. Slično je izgledao i Vukovar kada sam iz njega odlazio.
U Nuštru više ne žive ljudi, barem ne više oni od prije. U Nuštru sada žive branitelji, Hrvatska vojska. Oni ne žive tu kao što su živjeli njihovi prethodni domaćini, u udobnim kućama, uz toplu kalijevu peć. Oni žive u podrumima, u rovovima. Na položaju. Nuštar je prva borbena linija. Tu se živi spreman na sve. Spreman na česta i teška topnička razaranja i minobacačke pozdrave. To je već ustaljeni način komuniciranja s neprijateljem. Nitko više tome ne pridaje naročitu važnost. Na to se čovjek navikne, kao na kišu ili na snijeg zimi. A zima je i ovdje bila teška. Samo nije bilo snijega, nešto sasvim malo. Da je bilo snijega, možda bi bilo nešto toplije. Ovako, hladno je kao u grobu, kako znaju reći ljudi.
Hodajući po mjestu, spazio sam dva mala crna psića. Oni su živjeli u velikoj crnoj svinji. Svinja je bila mrtva i smrznuta. Tvrda kao kamen. Dva su mala crna psića u njoj izgrizla dvije male crne rupe, dovoljno velike da se kroz njih provuku. Svaki svoju. Velika crna svinja postala je njihov novi dom. Kao u priči o Ivici i Marici, kada su u šumi naišli na kuću od čokolade. Jesu li se mali crni psići mogli zvati tako, ne znam, ali neka sličnost postoji.
Po mjestu je inače bilo puno uginulih životinja. Bile su ukočene i smrznute. Vjerojatno posljedica granatiranja. Bilo je i puno napuštenih životinja koje su tumarale okolo. I puno malih pasa.
U Nuštru više nema nijedne čitave kuće. Nekada bogato slavonsko selo, sada je ruševina. Kuće su razarane na različite načine. Neke su razorene do temelja, nekima nedostaje samo komad zida, krova. U jednoj kući nedostaje samo jedan zid, sve ostalo je relativno u redu. Taj zid koji nedostaje, kao da je nožem odrezan. Na tome je zidu bila biblioteka, police s knjigama. Police i knjige ostale su netaknute, samo zida nigdje. Razgledao sam malo knjige i pronašao jednu zanimljivu. Džon Filips: Jugoslavenska priča.
Poslije smo išli u Vinkovce. Pust grad i ruševine. Želio sam vidjeti i bolnicu. I vidio sam. Ono što je od bolnice ostalo. Oglodani skelet i mala bijela zastava s crvenim križem u sredini, na petom katu zgrade. Vidi se nadaleko. I vidjeli su. Dobro su pogađali. Strojnicama, PAM-ovima, projektilima. Njima je bilo svejedno.
Vraćamo se za Osijek dok je dana. A sutra ćemo za Zagreb.
https://zoranfilipoviczoro.com