Bio je bjegunac, nepopravljivi boem, svjetski putnik, ali i neponovljivi poetski talent koji je promijenio hrvatsku književnost

Rođen na petak trinaesti 1873. godine, Matoš je već od rođenja bio sudbinski određen za velike stvari. Samo nekoliko trenutaka nakon poroda, babica je rekla Antunovoj majci: – Ovaj Vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo će se ime mnogo spominjati, ali, mnogo će i trpjeti. –

Antunova je obitelj bila veoma ugledna. Njegov je djed bio učitelj u Vukovaru, a otac August također je bio odgojitelj. Poučavao je u Našicama prije nego što je prebačen u Tovarnik, grad koji će postati mjesto rođenja velikog pjesnika.

Već 1875. godine obitelj se preselila u Zagreb gdje je pisac proveo ostatak djetinjstva. Zbog toga je Antun znao za sebe reći: ,,Ja sam dakle Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem.”

Briljirao je u školi sve do (današnjeg) trećeg razreda gimnazija. Tada je počeo zastranjivati. Ne čudi što je Antun imao jedinice iz fizike i propedeutike, ali zanimljivo je što je presudna ocjena za pad razreda bila upravo – jedinica iz hrvatskog jezika.

Naime, kao mladić teško je pronalazio svoje mjesto u svijetu. Namjeravao je studirati veterinu na Vojnom veterinarskom fakultetu u Beču, no njegov je pokušaj završio neuspjehom. Zbog nepoloženog kolokvija izgubio je stipendiju.

U pisanju je pronašao svoju utjehu, a ono je brzo privuklo pažnju književnog svijeta. U književnost je ušao 1892. godine pripoviješću „Moć savjesti“ koja danas naznačuje početak razdoblja moderne.

Godine 1893. otišao je u vojsku, no već nakon osam mjeseci službe odlučio je dezertirati. Preplivao je Savu i pobjegao u Šabac, a zatim u Beograd. Ovo je bila velika prekretnica u njegovu životu jer se zbog bjegunstva nije smio vratiti u domovinu.

U Beogradu je isprva poučavao djecu imućnih obitelji, potom je svirao violončelo u orkestru, a uskoro se zaposlio kao novinar i književni kritičar. Bio je poznat po svojoj oštrini.

Matoševe kritike, naime, nisu štedile ni njegove prijatelje. Tako je za roman „Hajduk Stako“ pisca Janka Veselinovića napisao kako žali sebe što je morao čitati roman do kraja, a žali i pisca jer je morao napisati tih 456 stranica.

Uskoro se talentirani Antun afirmirao kao pisac. Družio se s tada poznatim beogradskim umjetnicima, a bio je i čest gost kavane „Dardanelli“, mjesta okupljanja književnika, boema, glumaca i novinara.

Posebno je bio poznat po svojim novelama, ali i putopisima i feljtonima koje je objavljivao u čitanijim časopisima. Naime, veći je dio mladosti proveo putujući Europom, uranjajući se u kulture i krajolike koji su nadahnjivali njegov rad. Bio je fasciniran umjetničkim pokretima svog vremena, posebno simbolizmom s kojim se susreo tijekom boravka u Parizu, a koji je snažno utjecao na njegovo pisanje.

Unatoč mnogim uspjesima, život mu je bio obilježen tragedijom i borbom. Živeći u Parizu, podnosio je takvu oskudicu da su mu iz Zagreba slali novčane priloge kako bi se prehranio. U jednom takvom pismu primio je i prilog od 20 kruna kojega su prikupile učenice ženskog liceja u Zagrebu. Jedna od potpisnica bila je i Olga Herak kojoj će Matoš odgovoriti.

Jedno je pismo vodilo drugome i tako su se Olga i Antun počeli dopisivati. Dugi su i iskreni razgovori rasplamsali su žar ljubavi između velikog pisca i jedanaest godina mlađe djevojke. Zbog Olge je Antun često kriomice putovao u Zagreb, no dolasci su uvijek završavali brzim bježanjima od policije.

Konačno, 1908. godine, poslije trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, Antun je pomilovan od austrougarskih vlasti. Odmah se vratio u Zagreb. Uz to što je napokon mogao šetati sa svojom Olgom, u domovini se ponovo mogao uključiti u književni i politički život. Neprestano je ulazio u sukobe i polemike stvarajući književne i političke protivnike, ali i istomišljenike. Tako je oko sebe okupio skupinu mladih pjesnika „Gričana“, a jedan od njegovih pristaša, uz Wiesnera i Galovića, bio je i Tin Ujević

Njegovao je boemski životni stil, a često je boravio u zagrebačkim kavanama. Preživljavao je kao profesionalni pisac i novinar, neprestano u oskudici. To je dovelo i do netrpeljivosti između Antuna i obitelji njegove odabranice. Roditelji su je naime pokušali udaljiti od „propalog pjesnika“ poslavši je na studij u Beč.

Unatoč ponekim trzavicama, razdvojenost nije uspjela razdvojiti zaljubljeni par. Ipak, godine koje će uslijediti Matoša nisu mazile. Obolio je od tumora i postao prikovan za bolesničku postelju. Nakon duge i teške bolesti preminuo je u još mladoj dobi, ostavivši književno nasljeđe koje se i danas slavi.

Iako je dosta kasno počeo pisati i objavljivati poeziju, danas se njegove pjesme – „Notturno“, „Jesenje veče“, „Maćuhica“, „1909.“, „Utjeha kose“ smatraju ponajboljim pjesmama iz razdoblja hrvatske moderne i dio su svih naših književnih antologija.

Kažu da je jedan od najvećih hrvatskih pisaca preminuo s knjigom u ruci. Ta je knjiga bila djelo Ksavera Šandora Gjalskoga „Na rođenoj grudi“.

Jelčić piše kako je „preminuo pokušavši pred samu smrt nešto na unutarnjoj strani korica napisati. No ono što je htio napisati ostat će zauvijek tajna.“ Nakon dvadeset godina rada tijekom kojih je stvorio najveća djela hrvatske književnosti „ruka mu više nije imala snage da razgovjetno “naslika” ni jedno slovo.”

Izvor: spiritus.app