Bitka za Čovjeka!

 

 

„Vrlina ima mnogo propovjednika, ali malo mučenika.“ 
Claude -Adrien Helvetius

U teškim trenucima današnje nastale situacije na širem društvenom planu, događaju se nesagledivi rascijepi i u samoj (nutarnjoj) jezgri čovjeka, obitelji, međuljudskim odnosima. Nadalje, nepatvorena je istina da za takvo nešto postoje mnogobrojni razlozi i uzroci, pokatkada neoprostivi propusti i nemari jednoga: pojedinca, društva, zajednice, naroda. Upravo polazeći s tom namjerom, svakako je nezaobilazno postaviti i nadasve od egzistencijalne važnosti pitanje žarišnoga „trenutka“: Kako posvijestiti nerijetko krivo tumačene i odbacivane općeljudske i evanđeoske vrijednosti. Nažalost, počesto pomanjkanje tih temeljnih vrijednosti u kolotečinama naših ulica, gradova, sela… neizostavno otvaraju sve strmije provalije, razaranja, naposljetku gubljenje zdrave vitalne duhovnosti i životnoga elana današnjega stubokom ugroženoga Čovjeka, generacija.

No, u svakome vremenu (epohi), ma koliko se ona na prvi pogled činila crnom, beznadnom…. utonulom, postoje i oni duhovi vremena koji ne posustaju, ne predaju se, žrtvujući sebe i svoje dragocjeno vrijeme, svoje nezaustavljive životne trenutke uz toplo ognjište svoga doma, ugodnoj atmosferi svojih bliskih prijatelja. U takvome odnosu prema Drugima, mali čovjek postaje glasnik Radosne vijesti Evanđelja u labirintima svakodnevnice. Jer se samo takvim potpunim predanjem, može premostiti nastali današnji jaz razdora u čovjeku, njegovome biću, naposljetku otajstvenoj jezgri njegova postojanja: srcu.

Foto: pixabay.com

Evo, unatoč razlozima (kojih svatko ponaosob od nas vjerojatno može navesti na tisuće), ipak ne dopustimo da ne osluhnemo ove iskrene riječi zapisane tek na jednom listu papira. Zapravo treba samo malčice dublje posegnuti za istinskijim značenjima onoga što se htjelo izreći, a to je naprosto: Činiti dobro u duhu sebedarja, pri tome objedinjujući sve dimenzije današnjega ranjenoga čovjekova Duha, kroz jedinstveno kršćansko: srce, misao, osjećaj. Misija svakoga čovjeka mogla bi se ponajprije prepoznati u svakodnevnom činjenju istinskoga dobra, a ne tek samo pokatkada i kada nam savjest hotimice u pojedinim trenucima života zatitra. Naprosto, kršćani nemaju tu povlasticu da se umore, i na samome koncu borbe predaju. Možemo pokleknuti. Zaplakati. Ali nikada predati… odustati. Okrenuti se… i otići!

Također je istina, da smo dosada nebrojeno puta u svojim nadama, u svojim iščekivanjima bili iznevjereni, izdani. Istina je, da je i naše povjerenje nemali broj puta bilo izigrano, te bačeno pod noge onima koji su se poprilično „izdašno“ okrijepili našim dobrim srcem, bratskom ljubavlju. No, sam Isus je imao u najžalosnijim trenucima svoga života u Getsemanskom vrtu neizmjerno pouzdanje u Njega, imajmo ga i mi, tek sitna gomilica sasvim običnih ljudi, skromnih radnika zapuštenih vinograda kraljevstva božjega. Ako se ikada u povijesti ljudskoga roda trebalo vratiti u vinograde, onda je možda sazrelo vrijeme, kucnuo pravi čas da to učinimo upravo u ovoj mučnoj socijalnoj situaciji napose svakoga čovjeka, vjernika, građanina ove napaćene zemlje. Što treba učiniti, zapravo tako malo: Pokrenuti svoje na trenutak zanijemjelo ljudsko srce!

Foto: pixabay.com

 Znamo da je ponekada tako teško sagnuti se, i podići to malo gorušičino zrno. Prihvatiti taj Isusov dragocjeni biser predanosti, žrtve, patnje. No, također znamo da se uvijek bezbolnije podnosi breme života u neizmjernoj ljubavi prema Čovjeku koji drhti pored nas. A mi, što činimo? Priznajmo makar sami sebi, u gluhoj intimi svoje sobe: Ništa! Prolazimo pognute glave, ne obazirući se, a možda je danas upravo naša jedina kršćanska dužnost utkana u svačiju molitvu: Obazrijeti se… i učiniti taj jedan korak, jednu riječ: Kako si… Molim te, reci mi, kako ti mogu pomoći? Naprosto, živo kršćanstvo da bi se u svim dimenzijama stubokom ispunilo kao čudesni fenomen života, prije svega mora imati u svojim temeljnim jezgrama žive kršćane. A ima li ih… na to pitanje neka svatko sam sebi odgovori!

Nažalost, nerijetko idemo linijom manjega otpora, ugnijezdimo se u neki svoj iluzorni komfor relativnoga obilja i imaginarne praznine, pustih sebičnih želja i udovoljavanju svojemu uvijek nezadovoljnome (nezasitnome) egu. No, to je tek najveća prijevara samih sebe: Tko nam to ne želi dobro!? Tko nas je se to usudio uvjeriti – da smo sretni, kada bol zbog osamljenosti podnosimo sve teže, sve tegobnije, sve nepodnošljivije! Uvjeriti se u najveće samoobmane i utopijske tlapnje svakoga društva: da nema savjesti, da je netko odveć „sposoban“ jer lihvari one koji ionako primaju mizerne plaće i nadnice, ucjenjivati i obespravljati građane kojekakvim porezima i nametima (pristojbama), po klasičnom nepotističkom ključu zaobilaziti sposobne mlade ljude – dok s druge strane „kućne“ prijatelje i podanike nagrađivati ekskluzivnim „funkcionerskim“ mjestima, da se može uzimati od općega dobra, i pri tome biti društveno cijenjen i ugledan (poduzetnik, sudac, odvjetnik)…

Svi ovi navedeni primjeri, slijede samo već dobro uigranu tržišnu logiku: Zaradi! Nebitno što il’ pak na kome ili pak čemu: nečijemu djetetu kojemu je prijeko potreban neki lijek il’ abnormalnim bolničkim troškovima čovjeka kojemu su mu to možda zadnji dani u životu: Ma tko si to uzima za pravo da određuje cijenu (cjenik) jednoga ljudskoga života… Tko!? Upravo ovakvi beskrupulozni odnosi naspram konkretnih ljudi, neminovno dovode do nastajanja destruktivnog ozračja bešćutne korupcije, nepoćudnog kriminala i socijalne neravnopravnosti. Zasigurno se uzroci svemu tomu mogu prvenstveno pronaći u sljedećoj jasno izraženoj sintagmi: Bez žive svijesti, nema niti praktično življenje (primijenjene) savjesti…! I to je svakako najbolnija spoznaja naših današnjih europskih društava?

Foto: pixabay.com

Međutim, tek se u snažnom zauzimanju za bližnjega, možemo ostvariti kao cjelovite i potpune osobe, tek tada i sam ljudski život zadobiva obrise nade, smisla i svrhe. Tu su odgovori, no samo ih ujedinjeni na ponekada i sasvim malim stazama životnih havarija i udesa, možemo spasiti: Stoga: Ne posustajmo!. Ne savijajmo svoje zastave na pola koplja. Ne poginjemo glave pred nadasve teškim i mučnim izazovima vremena, svijeta. Tako i Vi, kojima su upućene ove riječi, dakako da možete pronaći svoje opravdane razloge. Istina, možete! I nitko vam nema pravo to osporiti, prozivati ili pak ne daj bože osuđivati.

To može biti: teška materijalna situacija; ozbiljno narušeno zadravsteno stanje; pritisak krutoga neoliberalističkoga aparata današnjice; možda dijete koje u školi nema tih desetak kuna za sendvič; student koji ne može skupiti enormne visoke stanarine za jednu sobicu u nekom potkrovlju Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka; stari i nemoćni penzioneri pred strahom od plave kuverte poštara u kojoj se nalazi tek 800 ili 900 kn mirovine; neka višečlana radnička obitelj na selu koja se bori da otplati kredite za propalu sjetvu pšenice ili kukuruza; radnik škvera koji sa strahom na svome licu pred možebitnim otkazom svaki dan polazi na posao; ljudi koji rano ujutro ili kasno noću skupljaju one plastične boce iz kanta za smeće da bi si donekle omogućili najosnovnije uvjete života.

Kako se možemo smatrati razvijenim društvom, napose na nekome visokome građanskome stupnju svijesti neke kulture – civilizacije, kada nam stotine tisuća ljudi na popisu burza rada stoje tek kao neki in cognito brojevi. Kakva je to visoko razvijena demokracija, kada u njoj ljudi ne mogu normalno živjeti, odgajati svoju djecu i priskrbiti elementarne uvjete života. Tko nas je to obmanuo riječima, da je ovakav svijet, sustav…  ipak onaj najbolji od svih onih modela koji opetovano mogu u datoj stvarnosti koegzistirati. Uljudno zahvaljujemo, s jednom riječju: Ne! Hvala!

Foto: pixabay.com

 Mada i ovako (kako bi to sam veliki ruski književnik Dostojevski snažno uzviknuo u kultnome naslovu svojega djela: Poniženi i uvrijeđeni, i kao takvi, zadržimo to malo časti i ponosa, svijesti i dostojanstva… i makar na četvoronoške puzeći zadržimo svoje: ranjeno Ja. Bez toga temeljnoga uporišta u samome čovjeku, njegovoj supstanciji Osobe, nema ni procesa izgrađivanja čovjekova čvrstoga stava, bazičnih vjerskih uvjerenja, kristalnih pogleda na svakodnevne krize, skandale i u doslovnome smislu riječi – nadasve sramotnim satiranjima cjelokupnoga bića jednoga Čovjeka. Obespravljenost bilo kojega čovjeka – bilo gdje u svijetu neizbježno je i naš bitni problem! Neizostavljivi problem svakoga živućeg kršćanina!

Tek, ujedinjeni na svim poljima, kako na nekom širem društvenome planu, tako i u znanosti, politici. Samo na takav način, s takvim otvorenim stavom možemo doprijeti do srca Drugih, prijeći sve zacrtane granice i teritorije podijeljene (jednom u povijesti) ljudskom rukom, i postupno promišljeno izgrađivati svijet u kojemu će biti mjesta za svakoga: ideju, mišljenje, život.

Vrijeme je za odlučujuću bitku našega tek rođena stoljeća: Bitku za samoga Čovjeka!

 

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=mdy4PF9zPO8